петак, 25. септембар 2015.

Olegovo zlato: Bosićev zlatni džoker Milinić razorio Dodika

Piše: Slobodan Vasković

Mladen Bosić zadao je razoran udarac Miloradu Dodiku od kojeg se ovaj neće oporaviti: Javno svjedočenje Gordana Milinića, bivšeg ambasadora BiH u Rusiji i nekadašnjeg šefa predstavništva RS u toj zemlji, na BNTV da je Dodik od ruskog oligarha Olega Burlakova uzeo kilogram zlata koji je nelegalno prisvojio, torpedo je što je potpuno razorio lidera SNSD-a i prikazao ga u najgorem mogućem korupcionom svjetlu. Ne zbog činjenice da je Dodik prisvojio kilogram zlata, već zato što je Milinić prvi svjedok koji je javno progovorio o korupcionaškim sklonostima šefa SNSD-a i istakao da nije jedini koji to može posvjedočiti.

Nakon Milinićevog istupa mora biti pokrenuta sveobuhvatna istraga i nikakvo etiketiranje ovog diplomate, koje će uslijediti, i upadi u „klixove“ neće spriječiti razarajuće posledice po Dodika.

Milinićevo svjedočenje, koje je tempirao Bosić u jeku procesa koji se vodi pred Osnovnim sudom Banjaluka, po Dodikovoj tužbi za klevetu protiv šefa SDS-a, ukazuje i da je donedavni gospodar RS postao itekako ranjiv, da je njegova snaga na izmaku i da nikako nije više strah i trepet, što implicira da će, u vremenu koje dolazi, milinića  biti sve više i više.

I do Milinića i njegovog teško optužujućeg svjedočenja, Dodik je bio u strašnim problemima: hronični nedostatak novca u RS, teški problemi unutar vladajuće koalicije, koji su prije par dana doveli do raspada sjednice Vlade RS i zamalo parlamenta, veliki problemi unutar SNSD-a i, najkrupniji od svih, pitanje referenduma.


Dodik po svaku cijenu želi izbjeći održavanje referenduma, a sva njegova priča o tome kako će glasanja biti suštinski nije ništa nego „podgrijavanje leša“. Najbolje to svjedoči brzopleti i brzopotezni istup Antona Kasipovića koji je, nakon objavljivanja odluke u Službenom glasniku RS, demantovao da će referendum biti održan 15. novembra. Kasipović nije precizirao datum održavanja.

Svojevrsni cinizam, koji graniči sa političkom šizofrenijom, jeste podatak da se Dodik najsnažnije pouzdaje u bošnjačke delegate u Vijeću naroda RS, vjerujući da će oni kao povredu vitalnog nacionalnog interesa proglasiti formiranje Komisije za održavanje referenduma. Ukoliko se to desi, onda slijedi novi ustavni krug i još nekoliko mjeseci puste priče, koji bi Dodiku dali manevarskog prostora da pokuša izaći iz paklenog referendumskog kruga u koji se bacio „na glavu“ bez ikakvog razmišljanja.

Politička previranja u RS, kao i nacionalističko i kamionsko ludovanje Zorana Milanovića, hrvatskog premijera, prikrivenom su ostavili vijest da je amerčki ambasador u BiH Morin Kormak bila u službenoj posjeti Beogradu, gdje se srela sa visokim zvaničnicima Srbije, između ostalih i sa Nebojšom Stefanovićem, ministrom unutrašnjih poslova Srbije.

Potez Kormakove je netipičan, ali sa očiglednim ciljem da podvuče sopstveni regionalni značaj u čemu je i uspjela.

Njen odlazak u Beograd je sve, samo ne slučajan i nastavak je lomljenja Dodikovih vulgarnih beskrupuloznih napada i sumanutih tvrdnji da Kormakova u BiH vodi neku svoju ličnu politiku, a ne politiku SAD-a.

Kormakova je u samo dva mjeseca Dodikove primitivne avanturističke izlete pretvorila u paramparčad, a njena posjeta Beogradu dodatni je dokaz snažnog približavanja SAD-a Srbiji i promjene njihovog odnosa spram Srba sa obje strane Drine. U kojim se Dodik niti nalazi niti snalazi.

Ipak, vrhunac blamaže i političkog poniženja u ovoj sedmici rezervisan je za Zorana Milanovića, hrvatskog premijera; SDP-ovca koji se javno okušao na šovinističkorasističkom polju, lagano prošaranom elementima nacizma.

Milanović je potpuni diletant što je pred svjetskim publikumom izvršio političko samoubistvo, vjerujući da je mržnja prema Srbima, njeno javno ispoljavanje i praktikovanje, još uvijek kurentna roba. Pokazalo se da ta skazka više ne vrijedi ni u najvećem dijelu javnog mnjenja Hrvatske. Milanović je prošlost, izbori koji slijede za njega su zadnji, a EU je za nauk da svaki sledeći put mora promptno reagovati, nikako ne dozvoliti i javno osuditi svaku manifestaciju fašizma. Ma gdje se ona desila. Jer da je bilo pravovremene, snažne i javne osude kninskih događaja, ukidanja ćirilice, progona nehrvatskog/srpskog življa, granice nikada ne bi bile zatvorene.