субота, 11. јул 2015.

Kamenovanje Vučića – poziv na ubistvo mira i budućnosti

Piše: Slobodan Vasković

Strašan je fizički napad na Aleksandra Vučića, poziv na njegovo ubistvo, koji se desio u Potočarima; To je slika najcrnjeg i najotrovnijeg ljudskog taloga kojem su ovdašnje nakazne politike dale Božija ovlaštenja da može uzimati pravdu u svoje ruke i kažnjavati kamenovanjem. Privid koji živimo dvadeset godina eksplodirao je na mjestu na kojem se to najmanje smjelo desiti. Ali desilo se.

Ta odvratna morbidna strašna slika nasilja, uzrokovanog međuetničkom mržnjom, njenim stalnim generisanjem i poticanjem, krešendo je samoizolacionističkih politika, vrhunac zatvaranja u etničke torove, kulminacija „mirnih sredstava“ kojima se čuva stanje „zamrznutog rata“.

Da se razumijemo, Vučića su kamenovali notorni sljedbenici politika Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Dragana Čovića; Njihovi Pretorijanci zaduženi za očuvanje Status quo sistema u kojem Kriminalne Oligarhije čuvaju stečene pozicije Lažnim Nacionalnim Projektima, što u svojoj biti imaju isti esencijalni karakter – zadržavanje plutokratije sa upravljanjem institucijama po principu mentalne pornokratije i sprečavanje potezanja pitanja odgovornosti zbog otimačine.

Kamenovanje Vučića i pozivi na njegovo ubistvo su brutalni dokaz preživljenosti te politike, hitne potrebe njenog uklanjanja i otvaranja prostora političarima drugačijim i drugačijih nazora od Perjanica Mržnje i Netolerancije, što jesu Izetbegović, Čović i Dodik.

Linčovanje Vučića ničim nije unizilo srpskog premijera; Dapače, pokazalo je svu veličinu i dignitet njegovog postupka, dolaska u Potočare, i bijes, obijest Ratnih Huškača i njihovih vojnika zbog namjere da se rat u BiH konačno završi.

Aleksandar Vučić prisustvovao je komemorativnom skupu u Potočarima, obilježavanju dvadesetogodišnjice stravičnog zločina u Srebrenici, što je najkvalitetniji mogući i politički i ljudski postupak koji je mogao učiniti u ovom trenutku. Bilo je to neophodno i premijer Srbije učinio je ono što je nacionalni interes, ne gledajući na posledice po sopstveni habitus.

Prilika čini čovjeka, narodna je poslovica, a Vučić je u najtežoj mogućoj prilici, ekstremno bremenitoj i nabijenoj opasnostima po goli život, emocijama, tragikom, dramom, demonstrirao svijest o potrebi izdizanja iznad uskih ličnih, partijskih interesa i došao u Srebrenicu, što je bio jedini način da se napravi korak iz vrzinog kola bošnjačko-srpskih mržnji, uvreda, nipodaštavanja; korak ka toleranciji, pomirenju, bez kojih ni BiH, a ni Srbija neće uspjeti skinuti ratno mlinsko kamenje sa vrata. A ni Bošnjaci ni Srbi.

Umjesto ambijenta „zaleđenog rata“, njegovog nastavka „mirnim sredstvima“, koji bjesni već dvadeset godina, Vučić se odlučio za mir, ali sama njegova odluka nije dovoljna. Potrebna je za mir i druga strana.

Potrebno je da Bošnjačka politička elita odustane od politike viktimizacije i na unutrašnjem i na vanjskom planu i stavljanja interesa pojedinaca iznad interesa države u koju se kunu. Potrebno je da Bošnjaci prihvate činjenično stanje da u BiH, osim njih, žive i Srbi i Hrvati i brojni drugi narodi i da je BiH i njihova država.

Napad na Vučića je napad na Srbiju.  

Da Izetbegović nije insistirao na politikama izdizanja pojedinaca i ekstremnih skupina iznad države, danas Vučić ne bi bio kamenovan u Potočarima. I danas BiH ne bi bila ponižena do mjere do koje nijedna evropska zemlja nije unižena u protekle dvije decenije.

Isto tako, potrebno je i da na strani sa koje Vučić dolazi dođe do konačnog definisanja politika ne samo prema BiH, već prema poziciji i mjestu Srbije u vremenu i prostoru.

Vučić se jeste opredijelio za mir, ali je činjenica da je mnogo onih na srpskoj strani koji su još uvijek za opstanak „zaleđenog rata“ i nastavak hibernacije, primarno, Bošnjaka i Srba na pozicijama iz 1995. godine, kako im se ne bi dozvolilo da rat konačno arhiviraju u istoriju, okrenu se budućnosti i izgradnji tolerantnog modernog društva.

„Mirna sredstva“, koja podrazumijevaju „kulturu zločina“ kao ključnu odrednicu komunikacije, sa stalnom tendencijom „odmrzavanja rata“ i dalje su konstanta vodećih politika i u Srbiji i u RS i u BiH.       

Njihovi najznačajniji promoteri u srpskom tkivu Tomislav Nikolić i Milorad Dodik vrlo vješto u proteklih mjesec dana su iskoristili te alate protiv Vučića i uspjeli pokazati njegove brojne slabosti. Od kojih je najveća artikulisana u pitanju: „Da li Vučić upravlja Srbijom na način da su njegove političke odluke neprikosnovene ili ne?

Nikolić i Dodik su pokazali da ne upravlja. Kandidati za ruske epigone iskoristili su Vučićevu politiku „dvije stolice“ da mu ih obje izmaknu. I dovedu ga u velike političke probleme. I pod kišu kamenja, jer u Potočarima, među kišom predmeta kojima su ekstremisti zasuli Vučića, bili su i oni sa pečatom Dodika i Nikolića.

Dodik je već godinama glavni maneken mržnje i svjesno je širi između Bošnjaka i Srba, ali i između Srba i Srba. Nikolić je takvu politiku popečatio. Izetbegović bezbroj puta podržao. Čović od nje nikada nije ni za pedalj odmaknuo.  

Vučića je takva politika pogodila u glavu u Potočarima.

Premijer Srbije i najistaknutiji srpski političar moraće se hitno odlučiti da li će nastaviti sjediti na dvije stolice i rizikovati stalna kamenovanja, ili će se konačno odlučiti po nekoliko pitanja ključnih za budućnost Srba:
-      Da li će Srbija sa Zapadom ili Rusijom;
-      Da li će Vučić i dalje tolerisati uzurpatorske postupke Nikolića, čiji cilj nije jedinstvo Srba već njihovo duboko razjedinjenje;
-      Da li će Vučić i dalje trpiti da Srbija bude talac antinacionalne i antisrpske politike Milorada Dodika?

Ukoliko nije u stanju odgovoriti konkretno na ova tri pitanja, Vučić treba da ode. I to odmah.

Ukoliko, pak, jeste, predstoji mu teška borba na život i smrt, kakvi god odgovori bili. I njemu i Srbiji i RS i Srbima.