четвртак, 11. јун 2015.

Radojičićev Izbor

piše: Slobodan Vasković

Igor Radojičić je političar koji ima mogućnost/priliku da presiječe brojne Gordijeve čvorove u RS/BiH, da anulira/marginalizuje/ukloni nesposobnost velikih stranaka, SNSD i SDS, da obezbijede stabilnu skupštinsku većinu u RS i da potpuno ukloni/poništi ucjenjivački kapacitet patuljastih partija/prebjega/papaka, čije su žrtve svi.  
Jednostavnije rečeno, Radojičić ima priliku da stabilizuje političku scenu, ukloni Režim i otvori nove političke perspektive.

“Za sve koji me hvale/kude prethodnih dana: Politika se ne vodi i ne shvata na dnevnom nivou. Ozbiljan pristup je dugoročni cilj i akcija”, tvitnuo je/izjavio Igor Radojičić 02. juna, dan nakon što su i Dodik i on ponaosob ozvaničili sukob unutar SNSD-a, pa potom sjeli da pokušaju “spustiti napetosti i pronaći rješenja”. Što se nije desilo.

Brojni su, bez pardona, raspalili po Radojičiću nakon pokušaja “spuštanja napetosti i pronalaska rješenja”, pri tom uopšte ne uobzirujući njegov tvit/izjavu sa početka ove priče u analizama.

Radojičić je neomiljen sa obje strane Željezne zavjese iz mnogo razloga, koji se kreću od straha zbog njegovih sadašnjih postupaka, preko razočarenja u njegovo ranije djelovanje (dok je bio stajni kamen Režima), pa sve do straha od osnivanja njegove stranke/preuzimanja SNSD-a.

I svi očekuju njegovu brzu odluku, što baš i nije jednostavno u vrlo zamršenoj, složenoj, gustom maglom obavijenom političkom scenom i veoma teško procjenjivim ciljevima igrača na njoj i onih iza nje.

Radojičić je u pravu kada kaže “Politika se ne vodi i ne shvata na dnevnom nivou. Ozbiljan pristup je dugoročni cilj i akcija”.

Istovremeno sugeriše da on ima plan, viziju, strategiju i taktiku o dugoročnoj politici. Kako svojoj ličnoj, tako i entieta/države.

Do sada on nije iznio ništa od toga, osim neslaganja sa vladajućim politikama SNSD-a. Neslaganje sa nekom politikom nije isto što i sopstvena politika, jer neslaganje može biti iz bezbroj razloga koji sa politikom imaju vrlo malo ili, pak, nikakve veze.

Stoga je vrijeme da Radojičić predstavi javnosti politike koje on zastupa. Njegov istup na Saboru SNSD-a nije bio platforma, već kritički adrenalinski osvrt na greške SNSD-a. I potrebu njihovog ispravljanja.

Sukob koncepata u SNSD-u traje već dosta dugo: još u avgustu prošle godine Dodikova struja krenula je u oštro rušenje Radojičića, šireći o njemu kroz mrežne slojeve društva sve najgore i najvulgarnije.

Radojičić je već tada, u osvit izbora, označen kao meta/problem. I to veći od mogućeg gubitka izbora, jer je kampanja protiv Radojičića krenula prije kampanje protiv Saveza za promjene.

“Ako ne vidiš krv, ne znači da je nije bilo”, stara je poslovica, koja u slučaju SNSD-a svjedoči da je krvi u toj stranci između Radojičića i Dodika bilo i prije lanjskog avgusta i da taj sukob ima značajan vremenski gabarit.

“Ova sapunica već predugo traje”, rekao je prije nekoliko dana Dodik, komentarišuću sukob sa Radojičićem i naveo da se sapunica mora završiti.

Sapunica se mora završiti, a njen kraj, kakav god bude, neće biti Dodikov hepiend. Što se Radojičića tiče, on, za razliku od Dodika, ima izbor: Ako mu ostane uz skute (bez obzira na sadržaj tviter istupa), i on je gotov; Odmakne li se od njega Radojičiću se otvaraju ogromne šanse.

Posebno ako uspije da osvoji infrastrukturu SNSD-a, premda i izlazak iz stranke/pravljenje nove ne bi mnogo štetilo njegovoj političkoj budućnosti.

Paradoks je, ali Radojičić bi, osim najmanje 70 posto SNSD-a, povukao sa sobom i značajan dio SP-a i DNS-a, te drugih manjih stranaka, i pozicije i opozicije.

U ovako zakucanoj političkoj situaciji/blokovskoj podjeli, koja ne garantuje kvalitetan rasplet, kakav god on da bude, Radojičićev potpuni otklon od Dodika i prezentovanje sopstvene politike bilo bi kanal kroz koji bi mnogi artikulisali svoje nezadovoljstvo vladajućom garniturom, ali i opozicijom. Plus uvijek aktuelni preletači, koji bi prepoznali svoju šansu u novoj opciji/lideru.

Jednostavnije rečeno, Radojičić bi u manifestacionom masovnom obliku politike mogao biti poput Aleksandra Vučića i njegovog SNS-a, nakon odvajanja od Vojislava Šešelja. Da li bi dostigao takve razmjere, kakve danas ima SNS, u vremenu koje dolazi, sasvim je drugo pitanje, ali bi, izvan svake razumne sumnje, početak bio izuzetno kredibilan sa aspekta brojnosti.

Da li će Radojičić napustiti Dodika i kada?

Trenutni politički ambijent u RS/BiH veoma je povoljan za to; razbijenost Blokova i njihova nesposobnost da organizuju kvalitetnu vladajuću većinu/oštro sukobljavanje na bh. nivou, koje je paralisalo BiH gotovo da su idealni za takav potez.

Uz to, svima je jasno da je Dodikov brod uklet i da će uklet i ostati, tako da je njegovo napuštanje postalo i pitanje suicidnosti posade.   

Skloni političkom samoubistvu ostaće, neskloni će zaploviti drugim brodom, ili na odlomljenim dijelovima ovog postojećeg, ali pod svojom zastavom.

Tačno je da se, kako tvrdi Radojičić “politika ne vodi i ne shvata na dnevnom nivou”, ali je notorno i da dođe Dan kada se ona mora prezentovati ili se više ne može govoriti da je “ozbiljan pristup dugoročni cilj i akcija”.

Radojičićev Dan D se primakao. Promaši li ga, promašio je Život i biće jedan od najvećih krivaca za potpunu propast društva i anarhiju koja, poput Damaklovog mača, visi nad ovim entitetom. A mač će pasti.

Svoju odgovornost neće moći sakriti iza bilo kakvih objašnjenja, jer su ona ništavna spram realne snage koju on, u političkom smislu, ima i može je značajno multiplikovati.

Brojnost etiketa, njihova premasovnost, samo su jedan od dokaza za izrečeno.