уторак, 22. април 2014.

ATV “klinika”: Neuspješni pokušaj “vaskrsnuća” Grigorija

Piše: Slobodan Vasković

Vaskršnje veče; poziv prijatelja iz Hercegovine koji me obavještava da na režimskoj ATV gostuje Mladen Jevrić Durić, koji je teškom greškom Srpske pravoslavne crkve proizveden, svojevremeno, u Vladiku Grigorija.

Ne želim sebi kvariti veliki praznik, gledajući Grigorijevo licemjerno prenemaganje. Držim da bi to bio veliki grijeh, jer na najveći hrišćanski praznik ne bi trebalo biti mjesta za sadukeje i fariseje, a zle osobine i jednih i drugih u potpunosti karakterišu Grigorijev antihrišćanski, anticivilizacijski i antiljudski rad.

Poštedio sam porodicu i sebe zla na Vaskrs, a toliko mi se dopalo  odmicanje od prljavštine i pokvarenosti tog crkvenog velikodostojnika, da ni u Vaskršnji ponedeljak nisam sebi htio priuštiti spuštanje u katakombe Grigorijevih celebralnih invalidnosti.

U utorak već nisam mogao pobjeći od toga. Pregledam snimak na YouTube, intervju se odvija u sterilnoj prostoriji, koja bi trebalo da asocira na skromnost, urednost i disciplinu. Mala neuspješna varka; sem ambijenta sterilni su i voditelj i njegov grešni gost/domaćin Grigorije.

Čak ni zaljubljeni pogledi koje voditeljski fićfirić svako malo upućuje prvom sadukeju SPC-a, ne mogu da ublaže sterilitet tog dvojca, već dodatno podvlači besmislenost kompletnog dijaloga i nepogrešivo ukazuje na svaku vrstu Grigorijeve propasti.

Osim duhovne dimenzije, koju je odavno prodao za malo veću džaku srebrenjaka, Grigorije je, tu dileme nema, ostao i bez ikakvog političkog uticaja. On je politički mrtvac, koji pokušava preživjeti na bestežinskim crnim sjenama nekadašnjeg, golom silom pribavljenog, značaja.

Grigorije je ruina, i crkvena i duhovna i politička i najbolje bi bilo za njegove gazde da ih on više ne brani i ne podržava. Još manje hvali, jer se od njegove hvale i najzagriženiji poklonici vladikinih favorita bolno naježe, osjećajući hladnu jezu kako im klizi niz kičmu.

Grigorije više liči na pogrebnika jednog zlog vremena; grobara, koji bezličnim plitkim neuvjerljivim mrmljanjem o nekadašnjoj sopstvenoj i veličini svojih gospodara, snažnije pokazuje propast tog društva, nego i najveći protivnici Režima.

Umorni, potrošeni, neoriginalni, jeftini, bagatelni Grigorije, poput kakve ofucane frajle, pokušao je vratiti sebi nešto stare slave, insistirajući na tobožnjim kontroverzama o njemu: ustvrdio je da je za jedne “elokventan pametan lijep zgodan“, a za druge „bogat  i bahat“, a jedino je uspio demonstrirati da je i za prve i za druge nepotreban i nepoželjan; dosadan i odvratan kao čir na nosu.

Potom je Grigorije nastojao da bude „originalan“, i slagao je kako ga ne interesuju „kola“, pa se, nakon maseratija, uhvatio neuspješno Platona i njegovog posjetioca i laprdao koještarije; Nakon toga zaboravio je očistiti Platonov ćilim, koji je i najprljaviji, blistav od čistoće spram Grigorijeve sujete.

Da bi dokazao da je još uvijek sadržajan, brižan i koristan, pozabavio se i nedostatkom WC-a na nepoznatoj lokaciji, prljavim prašnjavim bolnicama, zatim je priznao da je koristoljubiv, da ima „genetske predispozicije“, da je „bio najpopularniji“, odnosno popularniji čak i od Milorada Dodika; onda je pravoslavni puk obavijestio da je Džordž Formen marisao Muhameda Alija osam rundi u Kinšasi, nakon čega je Ali namarisao Formena, što je njega „fasciniralo“, te je, nakon promišljanja o svim tim Božijim putevima, zaključio da „možemo da se molimo i pod drvetom“. S obzirom da je hramove u Hercegovini dao pod hipoteke, drvo izgleda sasvim prihvatljivo za obraćanje Bogu.

„Jedini način da se čovjek oslobodi prošlosti je pokajanje“, ispalio je u neka doba Grigorije, poltronski nasmiješenom voditeljskom fićfiriću u blaženo razvučenu labrnju.

Što je voditeljčića dodatno nadahnulo da se još šire osmijehne, i da mu se uši još jače zacrvene, nakon čega Grigoriju nije preostalo ništa drugo već da se proglasi „Murinjom za sveštenike“. (Lako je zaključiti ko je sve za njega Abramovič).

Cijela ta mučna emisija imala je samo jedan cilj: da iznemogli, beskrvni, otužni Grigorije, na Vaskrs uveče, vjerujućem puku saopšti kako „Dodik jedini ima energiju“ i na taj način mu da vjetar u leđa.

Ali Dodik nije osjetio ni daška , a kamoli vjetra sa ATV-a, jer Grigorije nije više u stanju duvati ni u praznu tikvu.

Sve što je te večeri izgovorio nanijelo je štetu Dodiku i njegovim interesima, pošto je Grigorije pročitana knjiga. Koja poodavno djeluje kao kupusara.

Grigorija je slomila sopstvena ambicija, višestruko veća od njegovih mogućnosti; uništilo ga je srebroljublje i vjera u nasilje i nasilnike; zatuklo ga je ubjeđenje da ima „genetske predispozicije“ da bude političar/vladika/privrednik/multimilioner, a pokazalo se, za kratko vrijeme, da od tih sposobnosti nema ništa, već mu „genetske predispozicije“ vuku ka đilkošima, primitivcima, sadistima, sjecikesama i tiranima.

Danas to svi vide i antihrišćanski Grigorijev pokušaj da na Vaskrs on lično vaskrsne, završio je tragično i po njega i po priučene alhemičare, koji su ga u to gurnuli.

„Ja nikad neću biti sluga vlasti, kao što nisam bio ni sluga ove“, zaključio je svoj intervju na režimskom ATV-u umorni Dodikov sluga Grigorije.