недеља, 12. јануар 2014.

Praznici - Vlastodršci vrlo radno; opozicione lijenštine izuzetno neradno

piše: Slobodan Vasković

U prvih dvanaest dana Nove godine Milorad Dodik je intenzivno radio, održavajući prijeme, držeći govore, dajući intervjue gotovo svim važnijim medijima u regionu. Dodik je maksimalno iskoristio praznične dane za samopromociju, što je i logično, jer je izborna godina.

Uz Dodika naradio se i Igor Radojičić, a dosta prostora u medijima zauzela je i Željka Cvijanović. Čak se i Nebojša Radmanović pojavio u nekoliko navrata. Sve u svemu, vlastodršci, posebno SNSD-ovci, nisu odmarali, već su gotovo dvije sedmice snažno zastupali sopstvene pozicije i promovisali ono što smatraju bitnim za nadolazeću kampanju.

Njihova fabrika laži radila je punom parom. Besprijekorno.

Opozicionih stranaka nije bilo ni za lijeka u praznične dane. Osim njihovih pojedinih članova koji su se sporadično mogli vidjeti na prijemima. Punih usta i praznog pogleda.

U prvih dvanaest dana nismo čuli gotovo ništa iz redova opozicije o tome šta i kako, te kuda namjeravaju; još manje smo čuli kontraargumente na tvrdnje vlasti da je sve u najboljem redu u ovom entitetu.

Mladen Bosić, lider SDS-a, pojavio se (negdje u dubini kadra) na svečanoj akademiji povodom Dana republike; dao je, reda radi, izjavu, uobičajenu za takve prilike i nestao. Ta stranka se oglasila još jednom potpuno nemuštim saopštenjem o rasporedu sjedenja tokom pomenute akademije i to bi bilo to.

Bosić se nije mogao vidjeti ni u programu BN TV, upriličenom povodom Dana republike; Valjda za njih nije imao vremena osmišljavajući impotentna saopštenja, koja čak ni najvatrenijim simpatizerima SDS-a već godinama ne ulivaju nadu da će se nešto u političkim odnosima u RS promijeniti.

Interesantno je da je za Dan republike i vremena i prostora našao Aleksandar Vučić, koji je na BN TV gostovao desetak minuta, a da Bosić nije. Arogancija lidera SDS-a je žalosna, čak smiješna, jer je morao iskoristiti praznične dane za promociju i stranke i politike koju vodi, ako se to može nazvati politikom.


Kad nema Bosića, tu je Dodik, koji je čak počeo odgovarati na pitanja novinara BN TV, uprkos odluci SNSD-a da njihovi članovi ne komuniciraju sa tom medijskom kućom. Dodikov potez je logičan, jer su mu PR stručnjaci sugerisali da „mora popraviti odnose sa BN TV ukoliko uopšte misli da napravi ikakav izborni rezultat“. I on i SNSD.
   
Dodik je bio i ostao ultrapragmatičan - u situaciji kada je RTRS bez ikakvog uticaja, a rejtinzi ATV-a tonu kao kamen, koristi funkciju i praznike da bi se našao i u programima BN TV, koja intenzivno, već godinama, prati sva dešavanja oko Dana republike.

I Mladen Ivanić odlično se odmorio preko praznika. A počeo ih je još prije gotovo mjesec dana. U prvih dvanaest dana ove godine vidjeli smo ga, zajedno sa Branislavom Borenovićem i Zoranom Đerićem, na prijemu povodom Dana republike. Dao je i intervju Face TV, i nestao ponovo.

Ni PDP-u se nigdje ne žuri, valjda su svjesni snage sopstvene politike, ako se to može nazvati politikom.

Nije bilo ni Dragana Čavića, ali on je operisan i u vrijeme prazničnih dana nalazio se u bolnici.

Nema dileme da je vlast u prvim danima Nove godine sa nulom potukla opoziciju, koja se ponaša kao da su izbori za devet vijekova, a ne za devet mjeseci.

Nema dileme da bi i u vrhu SDS-a i u vrhu PDP-a bili prezadovoljni da se trenutno političko stanje zamrzne, da se i njihove pozicije zamrznu i da se ništa ne mijenja. Očito im ova situacija u potpunosti odgovara, jer ispunjava njihova mediokritetska htijenja. Koja, kao što vidimo, nisu baš velika.

Da je drugačije, Bosić i Ivanić bi osmislili neki događaj, parirali poziciji, obišli neke radničke/seoske/boračke porodice, ili familije invalida rata, poginulih boraca da ih upitaju kako žive, kako bez posla, kako na poslu...

Ali, ništa.

Tužno, pretužno, ali nema dileme da vrh SDS-a i PDP-a trenutnu situaciju smatra odličnom za sopstvene interese, te im nije palo na pamet da ukaljaju obuću u ove praznične dane i spuste se među običan svijet da vide kako žive i uliju im neku nadu u bolje sutra. Nije im palo na pamet ni da kažu bilo šta sem nekoliko ovještalih riječi bez ikakvog značenja.

Najveći problem opozicije je što će izbora biti i moraće se pojaviti na njima, kako bi, bar, zadržali postojeće stanje.

Sve procjene kažu da bi se pobjeda opozicije trebala vidjeti/osjetiti već u junu, ako hoće da dobiju u oktobru. Kako sada stvari stoje, veliko je pitanje da li će se do juna uopšte znati opozicioni kandidati za predsjedničke funkcije.

Ako ih uopšte budu imali.

Jer, Bosić čini sve da ne bude predsjednički kandidat (i uspjeće u tome), dok Ivanić radi na tome da obezbijedi rezervni položaj, ukoliko izgubi trku za člana Predsjedništva, iako još nije ni nominovan za tu poziciju. Kombinacija hedoniste, koji je politička kukavica, i političara koji na izborima jedino želi kvalitetno radno mjesto, varijanta su koja ne može dobiti ni na ilegalnoj tomboli organizovanoj u zadnjoj vukojebini.

Moglo bi se konstatovati da je takvo ponašanje katastrofalno. I jeste, ali to je realna slika opozicije, njenih lidera i njihovih (ne)htijenja. Ako ćemo pošteno, njihove nesposobnosti.

Čitava (jeftina, bezlična, otužna, trivijalna...) filozofija opozicionih lidera svodi se na „promišljanje“ da će ih na vlast, nakon što mimo svoje volje izađu na izbore, iznijeti nezadovoljstvo građana.

Toliko su lijeni da im je mrsko pogledati i do vrha sopstvenog nosa, a na tom mjestu piše – građani jesu nezadovoljni, ali taj njihov osjećaj multipliciran je činjenicom da opozicija ne nudi ama baš ništa.

„Za koga glasati, kada su nikakvi i ne nude ništa što bi asociralo na promjene?“, pitanje je koje se bezbroj puta svakog dana može čuti na ulici, poslu, kafani, u medijima... I to mjesecima.

Svi čuju to pitanje, sem opozicionih lidera, koji ušuškani u svojoj lažnoj veličini smatraju da će im vlast sama pasti u krilo.

Neće, jer ako nezadovoljni građani ne dobiju kredibilan odgovor na to pitanje, teško da će izaći da glasaju. Neće imati za koga. Pozicija će svoje glasače izvesti i ponovo ostvariti pobjedu.

Nažalost, ima još.


Do sada nijednom nismo čuli da su u vrhu SDS-a eksplicitno rekli da neće koalirati sa SNSD-om nakon izbora. Nisu to nijednom ni u nekoj umotanoj formi naznačili. Jer bi to bilo netačno.

U SDS-u je i dalje veliki broj onih koji računaju na koaliranje sa SNSD-om nakon izbora.

Kada je Milorad Dodik, prije nekoliko mjeseci, ponudio Mladenu Bosiću da SNSD i SDS daju zajedničke kandidate za predsjedničke pozicije, a nakon toga koaliraju, Bosić je to odbio. Istovremeno, šef SDS-a ponudio je razgovore nakon izbora SNSD-u. To je odbio Milorad Dodik.

Bosić, nakon toga, nikada nije ni javno ni tajno povukao tu ponudu, što znači da je ona još uvijek otvorena. Da je drugačije, već bi imali rezolutan stav SDS-a po tom pitanju. A njega nema.

Istina, Bosić jeste rekao da SDS “neće više napraviti grešku kao na lokalnim izborima u Banjaluci” (kada je ta stranka predala Banjaluku SNSD-u), ali to se odnosilo na pojedinačne kandidature, a ne na koaliranje.

Bosić je, (ma koliko ništa ne radio, ma koliko se trudio da se ne kandiduje, ma koliko javno demonstrirao da mu je prvo mjesto u SDS-u mnogo važnije od predsjedničke funkcije RS, ma koliko svojim hedonizmom i kukavičlukom razbijao opoziciju), svjestan jedne stvari: ukoliko SDS nakon sledećih izbora ne bude vlast, ta stranka će se raspasti.

Zato je moguće koaliranje sa SNSD-om uže koje se nikako ne odbacuje.

Vlast u RS jeste u velikoj mjeri dozlogrdila građanima ovog entiteta, ali im ništa manje nije dozlogrdila ni impotentna, lijena, sterilna, kukavička opozicija.

(Ne)sretnici kojima je dopalo da žive na ovim prostorima taoci su političke elite koja jedino misli o sebi i svojim ličnim interesima, a građane tretiraju kao tek sišle sa drveta. Kobna greška.