уторак, 25. јун 2013.

Sječa dobojskog „Starog hrasta“


Piše: Slobodan Vasković

Obren Petrović, dobojski SDS-ov knez, vješt je manipulator koji je proteklih godina uspio da u njegova jedra pušu svi: vrh SDS-a, stranke čija je centrala u Sarajevu, SNSD, pa sve do međunarodne zajednice. Petrović je u Doboju načinio političku Utopiju; mjesto u kojem, naoko, sve funkcioniše i svi se slažu, dok izvan granica te opštine ništa nije kako treba, niti postoji minimum saglasja po bilo kom političkom, ekonomskom, privrednom pitanju. Problem sa dobojskom Utopijom jeste što je politički mir iskorišten kako bi se ugušila svaka drugačija misao od one osmišljene u Petrovićevoj kuhinji, i što su ekonomija, privreda i finansije tog grada poharani, kao da su kroz njega prošli Huni. 

Ključni čovjek koji je Petroviću pripomogao u stvaranju Utopije, jeste Uroš Gostić, visoki funkcioner SNSD-a i ekonomski guru Milorada Dodika već dugih 25 godina. Gostić je jedan od ljudi koji su Dodika “otkrili” još u vremenima Ante Markovića, i od tada pa sve do danas ostali uz njega, veoma se okoristivši njegovim političkim usponom.

Da bi Petrović bio to što jeste, SNSD u Doboju morao je biti slab, uškopljen, bezidejan i neenergičan, a za stvaranje takve zombi partije, Gostić je bio pravi maher. SNSD nikada nije uspio ozbiljnije ugroziti SDS u Doboju i najzaslužniji za to je Gostić. Petroviću je, uz njegovu podršku bilo više nego lako “podaviti” ostale stranke, poput PDP-a, socijalista i ostalih. Nerijetko, u tim, za dobojske prilike, kombi partijama stoluju ličnosti koje je Petrović instalirao u njih.

Gostić je, zahvaljujući svom prijateljstvu sa Dodikom, apsolutno gospodario lokalnim SNSD-om poslednjih desetak godina. Potpuno je privatizovao stranku, zaveo diktaturu i jednoumlje i podredio je sopstvenim interesima.

Nakon toga bilo mu je lako da zajedno sa Petrovićem stvori interesnu grupaciju, čiji su pripadnici stranke koristili kao paravan; dresovi su se mijenjali, ali su akteri velikih poslova, u kojima su, po pravilu, država i građani redovno ostajali “kraća”, uvijek isti bili.

Gostić je organizovao prelazak istaknutih SDS-ovaca u SNSD, marginalizujući na taj način stare članove stranke. Istovremeno, novi kadrovi su postavljani gdje god se ukazala potreba i “poslovi”, kao što je to slučaj sa Vladom Đurđevićem Žutim, koga su postavljali na brojne funkcije, a sada je direktor dobojske bolnice.

Đurđević je bivši načelnik dobojske policije, koji je, svojevremeno, u ime SDS-a (1997.g.) slao policiju da se kod Prnjavora obračuna sa pristalicama tadašnje predsjednice RS Biljane Plavšić i Milorada Dodika. Toliko o moralu i ideologiji.

Gostić je Petroviću omogućio i da glatko pobijedi na izborima 2008. i 2012. godine, jer je ispred SNSD kandidovao ličnosti koje nisu imale nikakve šanse da ugroze SDS-ovog prvaka. Čak je i to bilo malo, pa su igrali na sigurno, te je nemali broj članova SNSD-a, po Gostićevom nalogu, glasao za Petrovića, umjesto za svog kandidata.

U Utopiji se nisu održavali izbori već igrokazi, jeftine predstavice u kojima se uvijek unaprijed znao i pobjednik i pobijeđeni.

Petrovići su protivkandidati bili likovi koje je on lično poslao u SNSD “po zadatku”, pa mu se tako na prošlim izborima “suprotstavio” Drago Ljubičić (nekadašnji član SDS-a), Gostićev potrčko. Ljubičić tokom kampanje nije ni riječi progovorio o problemima grada, a nije čak ni pozivao građane da glasaju za njega, pa mnogi smatraju da je on lično dao svoj glas Petroviću.

Rezultat ove groteskne predstave je debakl SNSD-a u Doboju, koji je opravdan prelaskom Željeznica RS u ruke DNS-a, što je smiješno, jer su se SNSD-ovci tu veoma “omastili” zapošljavajući svakog ko je imao da plati.

Gostić je bio zadužen i za “sređivanje” kredita za Doboj, što je Petrović znao nagraditi validnim postotkom.

Međutim, svemu dođe kraj, pa tako i Gostićevoj vladavini “u ime Obrena i svog džepa”, jer je Dodik odlučio da svog dugogodišnjeg ekonomskog pratioca polako, ali sigurno, ukloni od stranke u Doboju.
Stoga je Dodik na čelo SNSD u Doboju instalisao Miodraga Markovića, načelnika Odjeljenja republičkog inspektorata u tom gradu. Bilo je to prvorazredno iznenađenje za sve članove stranke, jer Markovića malo ko iz SNSD-a uopšte poznaje, izuzetno rijetko se pojavljivao u prostorijama stranke, a rijetki su oni koji su ga dovodili u bilo kakvu vezu sa vodećom partijom RS.

Imenovanje Markovića je ništa drugo do Dodikovo okretanje leđa Gostiću. Dodik je tako potpuno srušio njegovu pripremljenu igru da na čelo lokalnog SNSD instalira narodnog poslanika Dalibora Đurića, svoju marionetu.

Lider SNSD-a je “po kratkom postupku” presudio i zapanjenom članstvu saopštio da je Marković novi šef.

Djeluje kao da se Marković pojavio niotkuda i ušao “u legendu”. Ali, ne ulazi se u legendu tako lako, bar ne u Doboju i nikako bez odobrenja Obrena Petrovića.

Imenovanje Markovića ne znači samo da Dodik okreće leđa Gostiću, već i da se Petrović pozdravlja sa njim na vjeki vjekov.


Miodrag Marković je, realno, Petrovićev prijedlog, kojeg je Dodik objeručke prihvatio. Dil je jasan: On Petroviću ustupi Markovića, Petrović Dodiku obezbijedi ulazak u dobojsku vlast, a cijena je pad “Starog hrasta”, što Gostić jeste. I naravno, velike glavobolje za Bosića, koji o cijeloj ovoj priči malo šta zna i, sasvim pogrešno smatra da će Petrović poslušati sada njegov nalog da iz lokalne vlasti izbaci SNSD. Uostalom, Petrović mu je sasuo u lice da mu to ne pada na pamet, a Bosić se još uvijek nije usudio da “udari” na njega. Kako stvari stoje ni neće, a male, gotovo nikakve, šanse su da raspusti Gradski odbor SDS-a zbog Petrovićevog odbijanja da se povinuje zahtjevima vrha stranke.

Nakon Markovićeve inauguracije, krenulo je čišćenje Gostićevih ljudi iz organa stranke, a njegova vrlo vrlo bliska prijateljica Jasna Lukić nije izabrana ni u svom mjesnom odboru. Kako Gostić, koji jeste skrajnut, ali je zadržao određeni uticaj u stranci, ne bi pravio probleme, Dodik i Petrović su se dogovorili da Lukićeva dobije mjesto zamjenika gradonačelnika, što je i implementirano. I to na uštrb Nebojše Marića, koji je bio nosilac liste SDS-a na proteklim lokalnim izborima i dobio je ubjedljivo najviše glasova. Da bi postao zamjenik gradonačelnika, podnio je ostavku na mjesto odbornika, ali ga je pod pritiskom SNSD-a, i u dogovoru sa Dodikom, Petrović smijenio.

Mnogo je špekulacija oko toga zbog čega je Dodik odlučio da “posiječe” Gostića, a brojni vide razlog u njegovom otvorenom druženju sa lokalnim narko dilerima, te brojnim drugim veoma štetnim potezima koje je odigrao. Gostić je čak vozio i aute narko dilera (i obratno), zbog čega je i policija vršila pretres tih vozila, o čemu su izvijestili brojni mediji. (Na ovom mjestu, već se može, s pravom, postaviti pitanje ko je poslao policiju???).

Puštanjem niz vodu Gostića, Petrović je napravio snažan iskorak sa nivoa lokalnog prvaka na platformu na kojoj se nalaze politički igrači koji odlučuju o sudbini RS. Njegovo razigravanje sa Dodikom, Bosića je pritjeralo uza zid i stavilo ga u potpuno defanzivnu poziciju spram gradonačenika Doboja, iz koje on vrlo teško može povući kvalitetan potez, koji bi podrazumijevao da zbog njega SDS u ovom gradu neće gubiti u glasačkoj supstanci.

Dodik je, javno koalirajući sa Petrovićem, zadao snažan udarac Bosiću, jer je nametnuo situaciju koja vrišti da je SDS-ov gradonačelnik Doboja spreman prihvatiti saradnju sa liderom SNSD-a, čak i po cijenu izazivanja velikih turbulencija unutar SDS-a. Djelujući na ovaj način, Petrović je vrlo svjesno skinuo cijenu Bosiću, podigao je sebi i Dodiku, a da nije izgubio ništa. Nekoliko načelničkih odjeljenja bez kojih je ostao SDS i Gostićeva marginalizacija prihvatljiv su kolateral cijele ove Petrovićeve igre.  

Nema dileme da Petrović računa da će Bosić, prije nego se odluči na bilo kakav radikalan potez prema njemu, ponuditi razgovore/pregovore, kako bi privolio gradonačelnika Doboja da u narednim mjesecima ispuni zahtjev vrha. Očito je da je Petrović već sada žestoko zacijenio takav eventualni potez i da će Bosić morati da izađe sa “ponudom koja se ne odbija”. Poznavajući Petrovića, nebo je granica.  

Ni Dodik neće sjediti skrštenih ruku i čekati da se Bosić i Petrović dogovore, već će učiniti sve da uništi svaku mogućnost takvog raspleta.

Djeluje kao da Petrović drži sve konce u svojim rukama, ali ne treba smetnuti sa uma da su i Dodik i Bosić poznati kao nemilosrdni politički egzekutori, koji su mnogo puta iz sličnih situacija izašli kao pobjednici, ostavljajući protivnike na političkoj deponiji. Petrović je zaigrao najopasniju političku igru svog života, direktno sučeljavajući Dodika i Bosića da se bore za njegovu naklonost. Bez obzira na njegov iskazani optimizam, lako mu se može desiti da mu ovo bude i poslednja politička igranka u kojoj će sa mjesta kolovođe, gdje se trenutno nalazi, završiti pod nogama igrača.