среда, 09. март 2016.

SDS: Umjesto Detoksikacije fatalna Dehidracija

piše: Slobodan Vasković

U stranci koja nema jasne, artikulisane politike svaki njen član vodi svoju politiku. Takav projekat je bez budućnosti, osuđen na definitivnu propast. 

Ovim riječima bi se, ukratko, moglo opisati stanje unutar Srpske demokratske stranke, koje je Zlatko Maksimović, narodni poslanik, svojim odlaskom iz nje, samo još jednom potcrtao. Maksimovićev odlazak nije nikakav incident, izolovan slučaj, već dio velikog procesa kopnjenja SDS-a, koje će završiti drobljenjem. 

Makismović je treći nosilac neke od lista za Opšte izbore (2014.) koji napušta SDS, ukupno njen četvrti poslanik, koji je otišao sa tog broda. Ako se tome pridoda i odlazak Ilije Stevančevića, koji je bio nosilac kompenzacione liste SDS-a (iako nije član stranke), onda je notorno da je rukovodstvo partije doživjelo potop i da treba da ide. 

Gubitak pet narodnih poslanika (listom iz parlamenta RS) u samo godinu i po dana svjedočanstvo je izostanka bilo kakve političke platforme, vizije, ideje, strategije… rukovodstva SDS-a. 

To nije od juče, niti od prije oktobarskih izbora: riječ je o strukturalnom problemu, koji se godinama produbljivao i postajao sve složeniji i veći, a ovo čemu sada prisustvujemo, kroz odliv kadrova stranke (ne samo poslanika), eksplozija je potpuno pogrešno vođene unutarstranačke politike; Bježanje vrha stranke od svake vrste odgovornosti za izbor kadrova i cijepanje stranke na dva potpuno odvojena dijela: Vrh stranke i Tijelo stranke. To je za posledicu imalo jačanje regionalnih, čak i lokalnih, Knezova u odnosu na stranku, što je proizvelo situaciju da je SDS postao Unija Regija, Skup Knezova, a Vrh Stranke koordinaciono tijelo, koje djeluje potpuno inertno i nezainteresovano za opstanak stranke, kao jedinstvene cjeline.

Nije samo pet poslanika napustilo SDS, već i brojni odbornici i veliki broj članova, a od Opštih izbora, održanih u oktobru 2014., bivši SDS-ovci su formirali dvije nove stranke, na redu je i treća. 

Vrh SDS-a, teško obolio od Nojevog sindroma, jedino je konzistentan u ignorisanju navedenih činjenica, bez snage/volje/želje/namjere/znanja da pokuša zaustaviti slabljenje stranke, njeno svođenje na marginalnu činjenicu. 

Mladen Bosić imao je veliku priliku, nakon što je u maju prošle godine, ponovo izabran za predsjednika stranke, da SDS reorganizuje, preuzme u potpunosti vođstvo, ali i odgovornost i postavi strateški okvir u kojem bi se partija dalje razvijala ka modernom političkom subjektu desnog centra, pri tom se rapidno udaljavajući od onog mračnog dijela ratnog nasljeđa koje baštini, a što je okarakterisano brojnim presudama Haškog tribunala i drugih Sudova. 

(Tvrditi kako su Tribunal/Sudovi nepravedni, a istovremeno priznavati i njih i njihove odluke, ne činiti ništa kako bi se pomoglo onim koji su od tih instanci tretirani…, nije politika, već potpuni nedostatak odgovornosti, plitkost, jeftini, ali i kancerogeni populizam i podilaženje najnižim strastima, što su kategorije gdje je Milorad Dodik “doktor nauka” za vrh SDS-a. Pokazalo se i da Dodiku ta vrsta "nauke" na kraju nije donijela ništa dobro. Dapače. Pa je ostalo nejasno SDS-ovo fatalističko istrajavanje na pomenutoj gubitničkoj platformi.)

Bosićeva prilika je bila utoliko veća, jer je njegov protivkandidat na stranačkim izborima Mićo Mićić napravio kardinalnu grešku i sebi dozvolio da bude nominovan od najcrnjeg šljama te stranke, što su kasniji događaji i pokazali. Bila je to odlična prilika za Bosića da povuče jasnu crtu između “starog SDS-a” i novog pristupa te stranke, koji on preferira, ali i ostalo je na prilici. 

(Mićić je, nakon poraza, uočio sopstveni propust, vratio se u lokalni okvir, dodatno se ojačao u Bijeljini i sačuvao jaku poziciju unutar SDS-a.
Paradoks je da odlazak Maksimovića nije oslabio Mićića, dapače. Ali je zato uništio vrh SDS-a!)

Bosić se, nakon pobjede na unutarstranačkim izborima, vratio starim navikama: bježanju od odgovornosti, kao ključnoj odrednici sopstvenog političkog djelovanja. Pokušao je, uz pomoć nekredibilne grupe kojom se okružio, nastaviti vladati SDS-om, kao što je to činio do majskih izbora: međusobnim suprotstavljanjem Regionalnih i Lokalnih Knezova i plesanjem na toj tankoj niti. Takav način vladanja strankama, čak i SDS-om, koji je jednim dijelom još uvijek u prošlom vijeku, poodavno je prevaziđen. Procesi su se ubrzali, dobili na kompleksnosti, iziskuju timski rad, svakodnevan, sistematičan i sa jasnim političkim strategijama; Ukoliko toga nema, slijedi krah. 

Mnogo toga se promijenilo u RS, BIH, Okruženju, na Regionalnom i Globalnom planu, tako da Bosić nije uspio održati SDS u hiberniranom stanju, u vremenu teškog poraza 2006. godine. A to je bio cilj. Nekretanje.

Kombinacija nepostojanja jasne politike, nepostojanja bilo kakve politike, bježanja od svake odgovornosti i vladanja sistemom “suprotstavljenih i zavađenih” prvaka stranke, proizvela je bumerang efekat: Dala je na značaju upravo tim prvacima stranke; Njihovi lični interesi nadređeni su stranačkim, a Bosić je  oslabljen i definitivno je ostao bez vođstva. 

Nije greška samo u njemu, već kompletnom vrhu stranke, njenom Predsjedništvu, gdje su svi preferirali liniju manjeg otpora, praveći se i gluhi i nijemi na svakodnevne dokaze dezorganizovanosti, nedjelovanja, presporosti, nefunkcionalnosti… stranke, pa čak i na njeno rapidno osipanje. 

Uz sve navedeno, unutar SDS-a već godinama je na djelu loša kadrovska politika, koja je onemogućila bilo kakvo značajnije učešće mladih, obrazovanih, sposobnih kadrova. 

Sve to proizvelo je situaciju da SDS emituje isključivo tešku depresiju, da im je prioritet anesteziranje javnosti, kako bi to prikrili, čime su depresiju samo uspjeli pojačati i da su se doveli u situaciju koja proizvodi zaključak da SDS jeste opozicija, ali ne i alternativa Režimu. Ništa pogubnije nije se moglo desiti po tu stranku. Posebno zbog činjenice da će sve teže dokazivati i da su opozicija, jer rapidno gube na supstanci.  

Bilo je, istine radi, i eksternih udara na SDS, koji su došli iz Dodikovog okruženja, ali oni su manje značajni, jer su uspjeh polučili zbog grešaka napravljenih unutar SDS-a, a ne zbog kvaliteta tih napada, ma koliko oni siloviti bili.     

Pokazalo se i da politika stranke ne može biti svedena isključivo na tehničko pitanje: čekanje da se istragama za teški kriminal Dodik sruši/zatvori/ukloni sa političke scene… Dodik, ma koliko bio agresivan, borben, energičan, opasan… nije Društvo, nije Entitet i nije Država. On jeste pojedinac koji je uzurpirao institucije i počinio mnogo toga lošeg, a njegovo uklanjanje ne znači ujedno i promjenu odnosa, pokretanje pozitivnih procesa, proaktivnost svih segmenata Društva… Politički odlazak Dodika samo predstavlja početnu tačku mukotrpnog i teškog rada na zaustavljanju daljeg Slobodnog pada cijelog Društva, pa tek onda sve ostalo. Da bi se to i ostvarilo potrebno je imati politike, a to SDS nema. Ni u tragovima.

Da li će Mladen Bosić i ovaj put pobjeći od odgovornosti, sakriti se iza Gradskog odbora SDS Bijeljina, sukoba u njemu i odluka tog tijela, potpuno je nebitno, kao što je nebitno i da li će vrh stranke konstatovati još jedan poraz i nastaviti kao i dosad - sa fatalističkim djelovanjem; Bitno je da ovaj i ovakav SDS nema budućnosti, niti u njemu ima dovoljno snaga da tu notornu činjenicu bar pokušaju promijeniti. 

I ovaj put pobijediće Inercija: SDS će nastaviti da se rastače po regionalnim šavovima. Nakon čega slijedi drobljenje. Što je prirodan kraj stranke koja uspijeva jedino da proizvede “političke” događaje u sopstvenom dvorištu, materijalizovane kroz masovni egzodus visokih funkcionera i članstva.

Nikakva to utjeha nije SNSD-u, još manje nada, jer su isti procesi zahvatili i tu stranku. Drobljenje je i tu budućnost. 

Dodik je politički gotov i nikavo rastakanje SDS-a ne može promijeniti tu činjenicu. Kao što činjenica da je Dodik politički gotov nije zaustavila rastakanje SDS-a. 


Otvoren je širok prostor za nove politike i novu političku garnituru, ali je pitanje da li oni koji ispunjavaju potrebne uslove razumiju ovaj trenutak kao šansu. Zadnju.