понедељак, 01. фебруар 2016.

Šahista

piše: Slobodan Vasković

Režim i Opozicija djeluju kao dva potpuno iznurena boksera, koji posrću po ringu, jedan drugog pridržavaju da ne padnu, a da takvom stanju nije prethodila nikakva međusobna borba: Režim je savladao sam sebe sopstvenim greškama/polomio se/pretukao/satrao grandomanijom/laganjem/manipulacijama/obmanjivanjem/kriminalom/korupcijom…, a Opozicija se srušila gledajući sve to. 
Režim/Milorad Dodik je gotov, obesmišljen, nepotreban, prevaziđen, predosadan do iritantnosti; Pregažen i bez ikakve daljnje upotrebne vrijednosti. 
Vlast će sama pasti u krilo Opoziciji teško iznurenoj od gledanja samosatiranja Režima. To će donijeti promjenu dva kapaciteta: malo će se povećati kapacitet slobode i smanjiće se kapacitet otimačine. Međutim, to samo po sebi nije dovoljno da bi se krenulo dalje i da bi se zemlja izvukla sa dna. 
Potrebno je mnogo više - nove politike koje će potpuno zaustaviti/ukloniti posledice osovinskog zatvaranja od svijeta progresa, koje je Režim snažno produkovao, pokušavajući od RS stvoriti gulag, izolovan od vanjskog svijeta. Takvo zatvaranje je nemoguće stopostotno sprovesti, posebno ne u modernom društvu, u kojem se pluralizam podrazumijeva i u toj činjenici je ključ neuspjeha Režima. I njegovog raspada.
Problem je što ni Opozicija u maniru nije daleko od “režimskog pristupa” i nikako ne uspijeva da se otrgne (iz prošlosti) i (u sadašnjosti) pogleda izvan “unutrašnjih granica”, jer bi to istovremeno značilo i novu politiku. Ali za to treba imati hrabrosti, imati viziju, imati političku platformu, znati tačno šta hoćeš i jasno to predočiti narodu; Znači biti spreman boriti se… 
Opozicija ništa od navedenog nema; Kao takva sklona je samoizolacionizmu i učešću u upravljanju državom na način Dodikovog Režima: insistiranjem isključivo na anesteziranju različitosti mišljenja i nametanju njihovih partijskih/ličnih ciljeva kao opštih svim sredstvima.
Uz sve to, Dodik je nametnuo Okvir političkog djelovanja u Republici Srpskoj, čvrsto ga omeđio sa dvije dimenzije: Lažnim patrioizmom i permanentnim vanrednim stanjem; I prisilio Opoziciju da djeluje unutar tog Okvira. Što su oni bespogovorno prihvatili. 
Silovanje s predumišljajem, uz podršku silovanog. 
Čine to jer nemaju sopstveni Okvir djelovanja, nemaju sopstvene politike, niti želje/volje da ih pokušaju osmisliti.
Dodik/SNSD su preoteli “nacionalnu politiku” od SDS-a, zasnovanu na potpuno nerealnim postavkama, i doveli je do njenog vrhunca - Maksimalno nerealne postavke o jednakosti snage/političke bitnosti RS sa, primjera radi, SAD-om, EU, Rusijom…, u kojoj se Dodiku&co sasvim realnim čini da, primjera radi, Srbija mora da slijedi tu i takvu politiku RS. I to bespogovorno.
Ispod plašta takve iracionalne/katastrofalne i (u suštini) antinacionalne politike, Režim je počinio sve što je počinio. Štete će se popravljati decenijama; Najveće se neće popraviti nikada. 
Za sve to vrijeme SDS nije radio na promjeni sopstvene političke platforme, već je jedino pokušavao da povrati onu svoju otetu “nacionalnu politiku”, za koju je vrijeme, takođe, reklo da je zasnovana na potpuno nerealnim postavkama. 
Da nije bila, Dodik nikada ne bi ni došao na vlast. Nije li to sasvim jasno? 
Naravno da jeste, ali zvanično priznanje te činjenice unutar SDS-a nametnulo bi pitanje: Šta i kako dalje? I prisililo ih na akciju. 
SDS je, ne želeći bilo kakav proaktivan stav, niti bilo kakvo “ideološko” talasanje, odlučio da je mnogo lakše ostati zarobljenik učmalih stereotipa, nego li ih pokušati promijeniti: Izaći iz ormara, sužanjastva mitomanije i još lažnije neshvaćenosti, i suočiti se sa stvarnim problemima naroda. 
U detalju to potvrđuju i impresije nakon “dugoočekivane” pres konferencije Mladena Bosića, lidera SDS-a: Može se zaključiti jedino da je generalna politika te stranke lišena svakog sadržaja. 
Kompletna “politika” SDS-a svedena je na negaciju Dodika, sa jedne strane, i podršku pojedinim Dodikovim jeftinim populističkim potezima, sa druge strane.
Potpuno je nejasno kako je moguće da u istom trenutku/rečenici Bosić optuži Dodika “za manipulaciju instrumentom referenduma” i podrži “referendum o odluci Ustavnog suda BiH o Danu Republike” i to u situaciji kada još uvijek nisu iscrpljene sve mogućnosti osporavanja te odluke. I još uz to najavi podršku izlasku na referendum o radu Suda i Tužilaštva BiH, koji SDS nije ni podržao.
Ne može i jedno i drugo; Može ili jedno ili drugo. Ali, Dodik je nadigrao Bosića u brzopoteznoj “partiji” nakon odluke Ustavnog suda; Naveo ga da (u Zajedničkoj izjavi partija iz RS) podrži održavanje Referenduma o toj odluci i sada lider SDS-a nema kud - prisiljen je da emituje izjave u kojima iznosi kritike na Dodikov račun i demantuje te kritike. U istoj rečenici.
Bosić demantuje sam sebe, što je opet neoriginalno, jer je Dodik apsolutni šampion i u toj disciplini.   
Istina je da Dodik manipuliše instrumentom referenduma, ali je istina da je toj manipulaciji itekako doprinio i Bosić, kao i ostali šefovi Opozicije u RS. I dali puni doprinos destabilizaciji političke scene i sluđivanju naroda u Režimskoj referendumskoj sapunici. 
Bosić cijelu “političku igru” pokušava bazirati na Dodikovom strahu od održavanja referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH, pa akcentira da se taj prvo održi, pa tek onda onaj o odluci Ustavnog suda, što je isprazna poza, a ne stav. Besmisleno je ići na referendum o odluci Ustavnog suda, ma koliko ta sama odluka bila besmilena. Smisleno je iskoristiti mehanizme upravo tog Ustavnog suda i zatražiti promjenu te odluke. Prethodno angažujući najeminentnije pravnike. 
Ali da bi takvo što učinio moraš imati politički stav, a ne djelovati u Političkom Okviru koji je Dodik postavio.
Bosić se u taj Okvir izvrsno uklapa.
SDS ne emituje nijednu ideju kako prevazići bilo koju spornu situaciju, a kamoli bilo koju krizu kojih je sijaset - od političkih do finansijskih. 
Bosić i dalje nastupa kao bezvoljni hroničar loših dešavanja u BiH/RS, ali ni tu nije baš sistematičan, vrijedan i pažljiv, jer mu, nerijetko, promaknu brojni važni događaji, od kojih su neki spektakularni po količini negativizma.
Moglo bi se secirati i dalje, ali je nepotrebno. I prezamorno.
Činjenica je da se Bosić svjesno “davi” u detalju kako se ne bi bavio načelom, potrebom promjene politike i potrebom imanja vizije. 
Njegovo detaljisanje je cjepidlačenje, kako bi se fingirala smislenost poteza. Iako ih nema. Ipak, takvo Bosićevo djelovanje ostavlja utisak unutar SDS-a, pa ga smatraju političkim šahistom. Problem je što ne vide da on igra sam sa sobom i da je čak i u takvoj partiji u teškom cajtnotu. I bez kvalitetnog rješenja u sledećem potezu.