недеља, 11. октобар 2015.

Kriza u detaljima

Piše: Slobodan Vasković

Za dvadeset dana na potezu Banjaluka-Gradiška izvršene su tri likvidacije:
-      19. septembra ubijena je Rada Dojčinović (Jošikova voda kod Banjaluke); Dojčinovićeva je sestra nekada žestokog banjalučkog momka, što ne mora značiti da je njena likvidacija poruka/osveta. Ali se ne može ni isključiti, pošto je istraga bez ikakvih odgovora;
-      01. oktobra ubijen je Nebojša Čubrilović, narko diler iz Slovenije (Banjaluka);
-      10. oktobra ubijen je Milan Vujičić, žestoki momak koji je dovođen u vezu sa trgovinom narkoticima (Gradiška).

Dojčinovićevu je likvidirao profesionalac, Čubrilovića je likvidirao profesionalac, a čini se i da je Vujičića likvidirao profesionalac.

Policija i Tužilaštvo kratko su saopštili da se istraga vodi, a niko se nije pretjerano uznemirio zbog činjenice da profesionalne ubice hladnokrvno i nesmetano vrše egzekucije po banjalučkoj regiji.

Tri likvidacije u dvadeset dana jesu razlog za veliku uzbunu, jer je, u najmanje dva slučaja, bez sumnje, riječ o obračunu organizovanih kriminalnih grupa koje se bave narkoticima, dok je u sva tri slučaja u pitanju naručeno ubistvo.

Odgovorni iz Tužilaštva i MUP-a RS trebalo bi zvanično da saopšte da li je Banjaluka postala poprište obračuna narko kartela i kako je došlo do toga, posebno što se već godinama iz vlasti tvrdi da u RS nema organizovanog kriminala.

Tri ubistva u 20 dana, profesionalni izvršioci i nikakvi rezultati istrage ukazuju na suprotno. Uz to, bezbjednosna situacija u Banjaluci i cijeloj RS je izuzetno loša i dodatno pojačana teškom političkom krizom.

Svaka od žrtava može se dovesti u vezu i sa određenim političkim opcijama, što ne mora značiti ništa. Ali se ne može ni isključiti, pošto su istrage bez ikakvih rezultata.

Sva tri ubistva prebrzo su izašla iz zone interesovanja, manjim dijelom zbog tragova političkih konekcija, a većim zbog teške političke krize koja se iz dana u dan produbljuje.

Milorad Dodik pokušava staviti krizu pod kontrolu, upravljati njom, ali mu to ne polazi za rukom. Iako je upravo on njen glavni generator.

Dodik je krizu otpočeo odmah nakon izbora, kada je uvidio da njegov SNSD neće ući u Savjet ministara, dodatno je zakovitlao zahtjevom za referendum, a sada je na redu pokušaj stavljanja RS iznad BiH, koji bi trebalo da se ogleda kroz disciplinovanje Saveza za promjene i nametanje stavova toj političkoj grupaciji iz vrha SNSD-a, a ne iz vrha Republike Srpske, kako se to pokušava prikazati.

Optužbe SzP za veleizdaju, nisu ništa drugo do, na novi način, već ranije plasirana teza vrha SNSD-a (sa početka ove godine) da će sve odluke koje treba da se usvoje u parlamentu BiH prvo morati biti odobrene u Narodnoj skupštini RS.

Sada SNSD sa svojim „veleizdajničkim procesom“ ponovo ide u NSRS kako bi zaključcima pokušao prisiliti SzP da prihvate njihovu verziju BiH, u kojoj bi entiteti/kantoni bili nadređeni državnom nivou. Takva postavka je politički kontraproduktivna upravo po RS, ali jeste snažan generator krize, kojom Dodik pokušava prikriti ekonomski, privredni i finansijski slom ovog entiteta.

Međutim, Dodiku je kriza izmakla iz ruku: Nije on više taj koji njome upravlja. Sada je to jasno i laiku, premda je on rukovođenje krizom ispustio iz ruku poodavno - samim činom ulaska SzP u Savjet ministara. Svi sukobi koji su se desili iza toga bili su njegovi neuspješni pokušaji da ponovo ovlada krizom, stavi je pod kontrolu i vrati se u igru.

Dodik ne može natrag i on će nastaviti da krizu produbljuje, a ne bi bilo iznenađenje ni da krene sa mitinzima podrške samom sebi. Da se to naslutiti iz nekih analiza njegovih ideologa, kao i iz izjave Petra Đokića, nakon sastanka vodećeg trojca (08.10. „...narod neće mirno gledati šta se radi u Sarajevu“), kojem nije htio prisustvovati opozicioni trojac.

Dodik je nakon tog neuspjeha ponovo sazvao sastanak i ponovo doživio neuspjeh, ali, ma koliko to kontraproduktivno po njega bilo, on nema kud: To mu je jedina „argumentacija“ za „veleizdaju“ i za „suđenje“ u NSRS, koje bi se vrlo lako moglo pretvoriti u njegovu optužnicu.

Dok u Banjaluci „srbuje“, Dodik, istovremeno, radi veliku turneju po sarajevskim medijima spuštajući referendumsku loptu sve mekše i mekše na tlo. Nadajući se da bi, uz pomoć Dragana Čovića, mogao da se dokopa Savjeta ministara BiH. Zaista, bio bi to spas za Dodika, ali ta luka još je izvan njegovih dometa. Gotovo izvjesno je da će tako i ostati. (Na ovom mjestu vrijedi primijetiti izostanak vrha RS na obilježavanju dvadesete godišnjice masakra u Mrkonjić Gradu, koji je počinila Hrvatska vojska. To je Dodikov ustupak Čoviću).

Spas za Dodika bila bi i „homogenizacija“, odnosno formiranje velike koalicije iz RS u Sarajevu, na čemu on insistira povlačeći paralelu sa velikim približavanjem SDA i SBB-a. Međutim, to približavanje zasad je na entitetskom nivou (FBiH), a razlozi za njega ponajmanje su oni koji se predstavljaju javnosti.

SzP odbija takve Dodikove zahtjeve i to je jedino ispravno i politički moguće, jer sve ono što je spas za Dodika jeste katastrofa za njegove spasioce. SzP u tome ima i javno izrečenu podršku Aleksandra Vučića, koji je homogenizacije okarakterisao lošim rješenje, zbog čega je teško napadnut u Sarajevu. Iako je njegova izjava bila direktno uperena ka Banjaluci.

Dodiku posao veoma otežava sve veća besparica i sve crnja ekonomska kriza, a previdljiv je i sve veći sanitarni koridor oko njega. I na domaćem i na stranom planu.

Uz sve to, velika su previranja unutar SNSD-a, a njegov nedavni gaf u kojem je Igora Radojičića u samo dva dana preveo od osobe koja mora ići iz stranke, jer „previše sere“, do osobe koja ima njegovu „punu podršku“ jeste samo dnevna piruetica i ništa više. Taj raskol je nepomirljiv.

Dodika su teško uzdrmale „zlatna“ i „snimak“ afera, koje su pokazale niz velikih slabosti njegovog, nekada premoćnog, medijskog i odbrambenog mehanizma.

U ovom trenutku krizom u RS mnogo više upravlja Mladen Bosić nego Dodik, iako ni lider SDS-a još uvijek ne drži sve njene konce u svojim rukama.        

To ukazuje da je kriza još uvijek u uzlaznoj liniji, a koliko je taj put dug zavisi od broja grešaka koje će počiniti SzP i Dodikovih adhok odbrambenih nadahnuća. Koja krizu mogu samo djelimično usporiti, nikako promijeniti njen tok. I epilog, koji će označiti definitivni odlazak Milorada Dodika sa političke scene. To svakako neće biti 2018., posebno ne period iza nje.