субота, 10. октобар 2015.

Druga Velika Politička Kriza u RS

Piše: Slobodan Vasković

U kovitlacu smo Druge Velike Političke Krize u Republici Srpskoj, čiji se epilog već zna: Definitivni odlazak Milorada Dodika sa političke scene.

Sve je isto kao 1997., kada se desila Prva Velika Politička Kriza, koja je označila kraj neprikosnovene vladavine Radovana Karadžća i SDS-a, njegovo demisioniranje u Dabića i cijepanje te stranke na proevropske/prozapadne i antievropske/antizapadne snage.

U proteklih 18 godina SNSD je s ljevice prešao na ultradesnu političku stranu, postao falsifikat “SDS 1997”, koji je nadmašio original, a Dodik stasao u “Radovana”, okružen njegovim ljudima, koji u Miloradu vide ono što su gledali i u Karadžiću - sredstvo za moć, vladanje i materijalna dobra.

Dodik je svoju ulogu “Radovana” pojačao uvođenjem najkarakterističnijih poteza Momčila Krajišnika, promovišući polusvijet u finansijsku i političku elitu, stvarajući okruženje u kojem je on Car, a svi ostali tek parije.

Ovakvo kalemljenje Dodika nije ni moglo proizvesti ništa drugo sem Dežavi sindroma, koji nas je vratio u 1997., popalio sve mostove između dva bloka - SDS 1997. Milorada Dodika i SDS-a Mladena Bosića, koji, uprkos svim manama, kraj Dodikove stranke izgleda kao najumjerenija pacifistička partija.   

Svojim grandomanskim poduhvatima, nepodnošljivom lakoćom stvaranja korisnih, posebno beskorisnih idiota kao sredstva vladanja i relativizacijom politike, Dodik je sebe doveo u poziciju onih protiv kojih se 1997. borio. Paradoks.

Nisu to učinile okolnosti, već je Dodik stvorio takve okolnosti. Koje mu ne dozvoljavaju da politički opstane. Previše paradoksa da bi se moglo i razmišljati o političkom životu.

Posebna priča je politika relativizacije, prosto podvedena pod matricu “može sve i svako kada nam zatreba”, zbog čega su svi odnosi - politički, ekonomski, društveni, finansijski, kulturološki…, svedeni na lične, a sama politika stranke prilagođava se iz minuta u minut, pa se, nerijetko dešava, da je Dodik u istom trenutku i “proevropski” i  “antievropski”, “probosanski” i “antibosanski”, “procivilizacijski” i “anticivilizacijski”…

Sve to dovelo je do totalne anarhije politike SNSD-a, ogromnih kratera u njoj, koji se više ne daju popuniti omaglicama, manipulacijama, iracionalnim obećanjima, lažnim težnjama, novim relativizacijama…

Najveći problem Dodika je što ga u svakom segmentu demantuje upravo Dodik. Takva situacija je nerješiva. Rebus sa fatalnim političkim ishodom.

Jednostavnije rečeno, SNSD je relativizacijom uništio društvo Republike Srpske i sve njegove segmente, a relativizacija je uništila SNSD.

Što nas dovodi na početak i u kovitlac Druge Velike Političke Krize u RS i njenog neizbježnog epiloga.

Dnevne epizode potvrđuju navedeno: Nakon devet godina vladavine u skladu sa principima mentalne pornokratije i stvaranja najprimitivnijeg plutokratskog društva, Dodik se sjetio potrebe sabornosti, zajedništva, pluralizma…

I da je iskren, a nije, prekasno je. Otišlo je predaleko, i tu povratka nema. Jer se Dodiku ne može vjerovati. Zbog relativizacije; Jer se ne može vjerovati osobi koja je uništila sve Izvore Nacije, a sada poziva na njihovu obnovu. Sa sobom na čelu; Jer se ne može biti saboran sa Nasilnim Primitivcem, koji se u istom dahu izvinjava sopstvenim metama, pri tom ih karakterišući psihotičnim izdajnicima, kojima neskriveno prijeti; Jer se Dodik sprema za fizički obračun sa sebi suprotstavljenim blokom i to najenergičnije u momentima kada najponiznije poziva na mir; Jer se Dodik nije odrekao nijednog korisnog ni besorisnog idiota, koji su u njegovo ime i za svoj i njegov račun, poharali RS poput pošasti; Jer se Dodik ne odriče monopola na poziciju Boga, koji odlučuje o životu i smrti, o uspjehu i neuspjehu…; Jer se ne može vjerovati Dodiku koji nema pojma koji Dodik je pravi Dodik!

Sve navedeno mogao sam napisati i u par rečenica, navodeći dvije notorne činjenice iz skore istorije:
-      U periodu 2006.-1. Oktobar 2015. vladalo je Sveto Pravilo: Odbrana Milorada Dodika je Odbrana Republike Srpske.
-      U periodu od 1. Oktobra 2015. -… vlada Sveto Pravilo: Odbrana Gorana Suvare je Odbrana Mileta Radišića je Odbrana Milorada Dodika je Odbrana Republike Srpske!

A sa Suvarom niko normalan nema šta pričati o budućnosti Republike Srpske.

Druga Velika Politička Kriza u RS dobiće narednih dana na intenzitetu. Bez obzira što je epilog poznat, biće interesantno vidjeti nove epizode.

Dodik - Od Terminatora do Termita (30. juni 2015.)

Piše: Slobodan Vasković

Na opštim izborima 2006. godine (potvrđeno je to i 2010.), birači Republike Srpske (dominantno Srbi) dali su mandat Miloradu Dodiku da riješi pitanje Republike Srpske. I njenog statusa u BiH.

Krajem iste godine Vlada Srbije (Telekom Srbije) kupio je Telekom Srpske, plativši za njega 646 miliona evra. Preciznije, snažno ga preplaćujući za, najmanje, 200 miliona evra.

Vlada Srbije vrlo svjesno je napravila taj neekonomski iskorak, jer je ogromnom finansijskom injekcijom namjeravala da pomogne Dodiku da riješi pitanje Republike Srpske i njenog statusa u BiH. Plus refleksije tog stanja na Kosovo koje je tada još bilo u odlasku.

Odluka o kupovini Telekoma Srpske po postignutoj cijeni bila je izrazito politička, nikako ekonomska.

Tim novcem, 1,3 milijarde KM, Dodik je trebalo da ojača privredne kapacitete RS, potpuno stabilizuje i unaprijedi njen ekonomski i finansijski potencijal i učini ključnu stvar: riješi status Republike Srpske unutar BiH.

Nije bilo neophodno da se RS odvoji od BiH, pripoji Srbiji/postane samostalna, ali je neophodno bilo da RS, u najmanjem, postane stabilna, demokratska, privredno potentna, ekonomski snažna, finansijski čvrsta i kao takva unutar BiH dominantna. Što je bilo lako ostvarivo s obzirom na komplikovanu ustavnu strukturu Federacije BiH i još komplikovanije odnose Bošnjaka i Hrvata. I sve to kubirano Mehanizmom opstrukcije, što jeste sistem državnog nivoa.

Devet godina nakon što je ovdašnje srpsko društvo dalo Dodiku mandat, situacija je dramatično drugačija od projektovane u 2006., ekstremno loša i u mnogim svojim dijelovima nesporno ultradramatična. Primarno se to odnosi na privredu, ekonomiju i finansije. Nestalo je u pepelu onih 1,3 milijarde iz Srbije, plus dvije milijarde uzetih kredita. Nestalo je i privrede, ekonomije, finansije su u crnoj rupi.

Politički, RS je postala vlasništvo/talac/spahiluk jednog čovjeka; Zabranjena teritorija na kojoj je on uveo mafijašku državu.

Milorad Dodik, koji je 2006. slovio kao najveća srpska politička nada, danas je najveći srpski nacionalni problem; Politički termit koji je uništio entitet, sve resurse, a namjerava i narod.

Mandat koji mu je dat za rješavanje statusa Republike Srpske, Dodik je proširio na sve segmente društva, uvodeći totalitarni način odlučivanja; Izdižući Podaništvo iznad Karaktera, Laž iznad Istine, Otimačinu iznad Rada, Slijepu poslušnost neobrazovanih/nedostojnih/pervertitnih iznad obrazovanih/poštenih/časnih sa stavom.

Stav je postao najveća prijetnja, smrtonosna, po njegovog nosioca. Ali ne smrtonosna odjednom, već u obliku najmonstruoznijeg višegodišnjeg progona kompletnih porodica, populacije cijelih područja, koja Dodiku nisu dala dovoljno glasova.

Uvedena je Plutokratija, koja je prerasla u upravljanje institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa.

U proteklih devet godina Dodik je predvodio snažni, nemilosrdni, brutalni, smrtonosni varvarski napad na sistem društvenih vrijednosti, koji je otjerao gotovo sve progresivne snage, zatro ih bez milosti, uništio institucije i pretvorio ih u alate mafije.

Ko je mogao pobjegao je. Otišli su kadrovi, najskuplji nacionalni resursi. Nenadoknadivi. Samovoljom je uništeno sve vrijedno.

U proteklih devet godina Dodik je upokojio Republiku Srpsku, čineći potpuno suprotno od onoga za šta je dobio mandat srpskog društva.

Nakon devet dugih godina ovdašnje srpsko društvo je dezorijentisano, u konfuziji, agoniji, anksiozno… Bez ikakve percepcije o sopstvenoj budućnosti, nesvjesno do kraja tragične sadašnjosti koju živi.

Dodik nije reterirao, uzmakao nakon neizvršenog posla datog od naroda, nije se izvinio; Dapače, nakon kapilarnog rušilačkog pohoda, odlučio je da uništi one koji su mu prije devet godina povjerovali, suprotstavljajući ih najvećim svjetskim Silama. Predstavljajući sebe kao Žrtvu, pri tom Žrtvujući Narod.

Dodik je zatvorio Krug: prije devet godina svoj pohod počeo je sa pričom o Referendumu o samostalnosti; Danas ga zavrašava sa pričom o Referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH. Čiji rad niko ne može podržati, jer je to nerad. Ali isto tako ne postoji na teritoriji BiH/RS nijedan Sud/Tužilaštvo koje bi bilo koji građanin bilo koje nacionalnosti mogao podržati.

Svaki referendum bi se završio ukidanjem svakog suda i tužilaštva. I onog u Banjaluci i onog u Sarajevu i onog u Mostaru… Jer su to ispostave organizovanih zločinačkih grupa, koje dominiraju institucijama/strankama, a ne pravosudne institucije koje rade u korist Društva i Naroda.

Upravo zbog toga bilo koji Referendum o bilo kom Sudu/Tužilaštvu je besmislen. Nije cilj ukidanje, već njihovo vraćanje narodu. Ne samo tih institucija, već svih koje su otete. Od naroda. I u čijoj otimačini je Dodik bio Komandant Otmičara. Jedan od njih nekolicine sebi sličnih iz Federacije BiH.

Sva ta bijedna referendumska priča, koju Dodik danas valja, samo je podtekst njegove stvarne namjere da se ponovo nametne kao sagovornik Zapadu; Njegov pokušaj ucjene Stranog faktora, koji je djelimično uspio 2011., kada mu je Ketrin Ešton došla na noge. Praveći kardinalnu grešku, nastavak one koju je Strani faktor učinio 2006. Misleći da se Dodik dnevnopolitčki junači, kako bi što efikasnije sklonio neželjene političke protivnike, premda se on spremao za najbrutalniji pohod na svakog i sve što nije odgovaralo njegovim ličnim, sebičnim, grandomanskim interesima. I nevelike Oligarhije Nedostojnih kojom se okružio.   

Okolnosti su se promijenile. Zapad je shvatio sa kim ima posla. I Rusija. I Srbija, bez obzira na trenutne role iz “Pozorišta Velikih u našoj kući”.

Dodik više nikoga ozbiljnog ne može ucijeniti. Ni zaplašiti, čak ni nasekirati.

RS je, odlukama skupštine o ozakonjenju političke korupcije, upokojena, Dodik i njegova moć su obesmišljeni.

Svi njegovi trenutni varvarski potezi/prijedlozi/akcije samo su novi dokazi potrebe njegovog što hitnijeg odvlačenja na političku deponiju. Kako ne bi narod bio na nju odvučen.