недеља, 09. август 2015.

Svijeće za Pokojnu Opoziciju

Piše: Slobodan Vasković

Nedeljom prislužujem svijeće. Prvo za Žive, poželim svakom mnogo sreće, zdravlja, uspjeha, mira. Potom za Neprijatelje. Da im Bog da pameti.

Onda kleknem i prislužim za pokoj duši Mrtvih članova porodice.

Poslednjih mjeseci palim svijeću i za Pokojnu Opoziciju.

Opozicija, Bog da joj dušu ‘prosti, otišla je nekako tiho, neprimjetno. Kao da je nikad nije ni bilo. Samo je nestala. Niko nije žalio za njom. Niko je nije ni ožalio. Niko nije crninu obukao. 

Nekako mi se čini da ih se jedino još ja sjećam. Bez sjete, bez gorčine.

A i meni sjećanja blijede, ma koliko se borio protiv toga.

Sve manje se sjećam dometa Pokojne Opozicije. U stvari ne mogu da se sjetim nijednog. Baš nijednog. Toliko je Opozicija, za Života, bila neprimjetna, nepokretna, jedva da je disala. Pa ništa nije ni činila. Da bi išta iza nje ostalo za sjećanje.

Kažu da konačno umreš onda kada te zadnji poznanik zadnji put pomene. To može biti i decenijama nakon što fizički odeš.

Pokojnu Opoziciju niko ne pominje poodavno. Nisu je pominjali ni dok je živa bila, pa se sada čini da je to bio Mrtvac koji hoda. A onda je Mrtvac preminuo. Ništa mrtvije od Pokojne Opozicije na ovim prostorima odavno nije umrlo.

Pokušavam da se sjetim Pokojnog Bosketa. Jedva vizueliziram njegov lik, a nemam problema sa g. Alchajmerom. Bar ne još.

Pokojni Boske je za života bio Sjena. Rijetko se viđao, a i kada bi se pojavio, nekako se uklanjao. Tih. Tiha voda koja ništa ne roni. Baš ništa.

Pokojni Boske bio je sav vazdušast, a ponekad se bavio politikom. Kao hobijem. Politiku je vodio u skladu sa svojim strahovima, opreznostima i preopreznostima. Kojih je bilo toliko da za Bosketovu politiku gotovo da nije bilo mjesta.

Pokojni Boske, Bog da mu dušu ‘prosti, vegetirao je tiho, a odvegetirao zauvijek još tiše.

Pokojni Ivanjez bio je baš simpatičan. Ako me sjećanje ne vara. Stalno se trudio da postane Neko i Nešto. I nikako mu nije polazilo za rukom. Gdje god bi ga zasadili, činilo mu se nedovoljnim. Pa je težio boljoj saksiji. I u toj težnji mu je prošao život. A da ništa konkretno nije učinio.

Pokojni Ivanjez je toliko bez ikakve težine bio da čak ni u najdubljem snijegu nije ostavljao nikakav trag.

Pokojnog Ivanjeza, Bog da mu dušu ‘prosti, vizueliziram bez ikakvih problema: Bio je visok, vitak, premršav, plav; imao je istetoviranu ružu na vratu, sidro na podlaktici i stalno je vodio sa sobom nekakvog malog koji se odazivao na Igor. Kada je Ivanjez preminuo, Igor je negdje nestao.

Pokojni Chavez bio je veseljak. Pravi. I nosio je dugu kosu. Ako se ne varam. A ne bi trebalo, njega sam baš dobro poznavao. Ili mi se to samo čini.

Pokojni Chavez se ponekad družio sa Pokojnim Ivanjezom i Pokojnim Bosketom. Ta njihova druženja su bila simpatična. Neopterećujuća, jer nisu značila ništa. To im je i bio cilj. Da ne znače ništa.

Dok smo to shvatili, oni su nas napustili. Bog da im dušu ‘prosti.