петак, 21. август 2015.

Dodik u ulozi Karamarkove i Čoviće Dimne zavjese

Piše: Slobodan Vasković

Ivo Josipović je polovinom avgusta 2012. godine beskrupulozno nasrnuo na Milorada Pupovca i optužio ga da "u mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta”.

Taj Josipovićev atak na Pupovca na nacionalnoj osnovi bio je startni pucanj za ekstremne hrvatske grupe koje su krenule u otvorenu renesansu ustašije, čiji je ključni motivacioni faktor mržnja prema Srbima.

Bilo je logično da ekstremisti krenu u takvu akciju, nakon što je Josipović, koji je tada bio predsjednik Hrvatske i član SDP-a, nasrnuo na Pupovca. Ako može umiveni ljevičar, kakvim se Josipović “klicao”, zašto ne bi mogli najtvrđi desničari?!

Tri godine nakon Josipovićevog  verbalnog pucnja u Pupovca i Srbe, u Hrvatskoj je mržnja prema Srbima institucionalizovana kroz zabranu ćirilice u Vukovaru i kroz predizbornu platformu tamošnjeg HDZ-a na čijem je čelu Tomislav Karamarko.

Sam Karamarko i HDZ su brutalno nasrnuli i na Srbiju (20.08.2015.), nakon što je njena Vlada uložila protest zbog zabrane ćirilice, karakterišući je uobičajenim agresorskim epitetima.

Dan posle udara HDZ-a na Srbiju, Milorad Dodik otišao je na noge Draganu Čoviću, lideru HDZ-a BiH, kako bi potvrdili svoje dugogodišnje prijateljstvo.

Potrebno se na ovom mjestu zapitati da li postoji razlika u ključnim političkim odrednicama Karamarkovog HDZ-a i HDZ-a BiH, na čijem je čelu Čović? Ne postoji. I neće nikada ni postojati, jer bi to bilo i nelogično i neprirodno. Stranke djeluju u dva ambijenta, dvije države, ali sa istim ciljem: Hrvatska bez Srba, što je javno potvrdila i aktuelna predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović (izabrana kao kandidat HDZ-a) tvrdnjom da su “Srbi u Hrvatskoj Hrvati” (15.01.2015.).

Ni Karamarko ni Čović ni bilo koji drugi funkcioner HDZ-a nije se ogradio od njene izjave. Niti će.

Međutim, Karamarko je pretjerao sa svojom šovinističkom, antisrpskom kampanjom, jer zabrana pisma (čak i kada je srpsko), dokaz je retrogradnosti, necivilizovanosti; U slučaju Hrvatske direktna potvrda renesanse ustašije u režiji HDZ-a. Ni EU više nije mogla da ćuti na sav taj pronacistički folklor i javno je sve to osudila. Što je problem i to veliki za državu Hrvatsku, a ne samo za Karamarka i HDZ.

Stoga je bila prijeko potrebna jedna topla “hrvatsko-srpska romansa”, koja se i odigrala u mostarskoj “Romansi”, gdje su Čović i Dodik obnovili “zavjete”.

Dodikovo prohadezevsko djelovanje nije ništa novo niti iznenađujuće; On je već godinama upregnut u politiku HDZ-a, a Mate Granić, uticajni političar iz susjedne zemlje, svojevremeno ga je nazvao “najkvalitetnijim agentom hrvatskih interesa u BiH”. Granić nije pogriješio. Sve što Dodik čini i radi ide na Čovićev mlin.

Nije li sasvim dovoljno prisjetiti se da je Nada Tešanović, potpredsjednica SNSD-a i delegat u Vijeću naroda Republike Srpske, glasala za Deklaraciju koju je Hrvatski narodni sabor 28. februara usvojio u Mostaru.

Na ovaj način, Tešanovićeva je glasala za unutrašnju reorganizaciju Bosne i Hercegovine, samim tim i za ukidanje Republike Srpske.

HNS (čija je okosnica HDZ BiH) je zatražio federalizaciju BiH, a ne federalizaciju Federacije BiH, što znači da su granice RS ovom Deklaracijom dovedene u pitanje.

Takođe, Deklaracijom je zatražena promjena odlučivanja i u Vladi RS i u Vijeću naroda RS, tako da je Tešanovićeva, članica vladajućeg SNSD-a, glasala za potpunu izmjenu funkcionisanja institucija RS.

Karamarko je uputio pismo podrške HNS-u, u kojem je podržao sadržaj usvojene sporne Deklaracije.

Tešanovićeva je i dalje visoki funkcioner SNSD-a,  Čovićeva i Dodikova romansa ne prestaje, a poslednji sastanak je upriličen da se prikrije nakazno lice Karamarkovog HDZ-a.

Čovićev cilj i postupak je politički sasvim legalan i legitiman (što ne znači da je i moralan), sasvim je drugo pitanje Dodikovo djelovanje i činjenica da se nije sastao sa Pupovcem, recimo u Orašju ili Gunji.

Međutim, taj sastanak bio bi kontraproduktivan po Dodika, jer podrška Pupovcu značila bi za njega gubitak pozicija kod (svojih) HDZ-ovih mentora.

Dometi mostarskog sastanka ne postoje, sem fotografije “hrvatsko srpske romanse”, koja je Čoviću bila potrebna. Da bi, koliko toliko, popravio face Karamarka.

Dodik je rekao da SNSD neće u Savjet ministara, iako ih niko i ne zove. Čak ni Čović. I Dodik je tražio ustupke, bilo kakve, da se odrekne referenduma, što je jasan znak, ko zna već koji put prezentovan, da se lider SNSD-a plaši ići na referendum. I da je to bio tek njegov hir, sračunat za dobijanje dnevnopolitičkih poena.

Budimo realni, Čović nije nikakva slamka spasa Dodiku (ma koliko ga Dodikovi “ideolozi” glorifikovali), ali Dodik jeste još uvijek Čovićevo solidno političko oružje. Koje će šef HDZ-a BiH i Karamarkov uglađeni aletr ego maksimalno koristiti još kratko vrijeme. Pošto je oruđe pri kraju.

Dodatak: Ličnosti godine
Ivo Josipović je 2010. po nalogu Milorada Dodika izabran za ličnost godine u Republici Srpskoj.
Dragan Čović je 2014. po nalogu Milorada Dodika izabran za ličnost godine u Republici Srpskoj.