понедељак, 06. јул 2015.

Vasković u Kamenu

Oklesao: Slobodan Vasković

Nikad niko od Vaskovića, ni moj čukundjed Petar, ni pradjed Mihailo, ni djed Jovo, ni otac Momir, a ni Ja nije otkucao, napisao tekst na plaži. A mi Vaskovići smo svi oduvijek blogeri.

Vrijeme je da se toj neslavnoj tradiciji nepisanja u kamenu kod Vaskovića stane u kraj.

Ljilja je odlučila da me povede par dana na more. Samohrana supruga širokog srca.  

Izabrala je Nepoznato selo na znamenitom poluotoku. U susjednoj Evropi.

Do poluotoka tri autoputa. Tri deranja. Ne jaučemo. Bar nećemo za naše pare završiti u Savi.

Lako bi bilo autoptem sa tempomatom. Kad bih ga znao uključiti.

Slušamo „Hej Džo“, Rouzovo viđenje Dilana, Fifti Centa... Boki ga je baš narezao. A onda „Paket aranžman“: vrijeme kad Šupci nisu vladali jeftino zabavljajući masu pod šatorima.

Nepoznato selo je svima nepoznato. Vozamo se tamo ovamo nakon trećeg autoputa. Konačno i Nepoznato selo.
A u njemu kuća za odmor. Koju nikako ne uspijevamo naći. Jer nismo tražili broj telefona Izdavača. Niti se Izdavač sjetio dati nam broj.

Gladni žedni u Nepoznatom selu, koje se čini komplikovanijim od Njujorka. U kojem nisam bio. Poslije sela ni ne pada mi napamet.

Glad ubija sve ljudsko u nama. Uprkos tome civilizovano razgovaramo o problemu nesnalaženja u selu, nenalaska kuće za odnor. Civilizovani razgovor čuje se do prvog autoputa. Stereo.

Nađosmo Susjedno selo, koje je nebitno za priču sem u dijelu Taverna.

Dođe konobarica i donese jelovnik.
Da vas obavijestim da nemamo baš sve što piše. Pa nabraja pola sata.

Dobro daj piletinu na brzaka. Može. Ode.
510152025... minuta je nema. Jurnemo prema kuhinji.
Izvinite nestalo nam je piletine.

Nestalo im je i vajfaja, pa nismo mogli da se konektujemo i sagledamo kako se zove agencija preko koje smo iznajmili nepoznatu kuću u  Nepoznatom selu. Roming nije na spisku troškova.

Napuštamo tavernu u Susjednom selu gladniji nego ikad i odlazimo u drugo susjedno selo, gdje nas dočeka ljubazna izdavačica.

Odlazimo do kuće za odmor. Satrveni.

Upućuju nas kod Špica na ćevape. Progutamo ih još na roštilju i skljokamo se u san.

Dan posle plaža.
Kamen i kraj vode i u vodi. A na kamenu trava. I u travi... Hodamo po kamenu kao po jajima... I kraj vode i u vodi. A voda topla ko u banji.

Ali nabadaš. Moliš Boga za surferice. Natikače koje te čine dijelom Matore Evrope, jer u nepoznatom selu sve face iz EU.

Sunčamo se žestoko. Baš u vrijeme koje niko ne preporučuje. Vremena je malo, valja izgoriti, da se vidi da smo par dana bili srednja klasa.

Sunčamo se krvinički dok nam se rane ne otvore.

Čitam da je to sada u svijetu modni krik. A ja tako godinama.

Lafo plivam. Četiri zamaha, pa puš pauza, pa još četiri, pa opet. Baš je dobro za zdravlje. Nakon treće puš pauze šest zamaha.

Do mjesta za plivanje hodam po vodi sto metara. U surfericama. Doživljaj Isusa na naš primitivni način.

Onda radim vježbe u vodi. Za ravan stomak. Teško bi mi i liposukcija pomogla.

U jednoj kafani nas oslovljavaju na engleskom, opušteno klimam glavom i pokazujem na neku vodu. OK, kratko će konobar. Nastavljam klimati.

Žudnja mi je biti dio EU, makar i ne progovorio. I ne okusio piletine.

Primjećujem čudne pojave: Tražimo u kafani sladoled, kaže imamo sladoled iz frižidera. Magnum. Ideš sa konobarem do frižidera i izabereš. A on ti donese. Sam ga otvoriš.

Onda ponudiš konobaru evre, a on kaže nenenene mi vas zavrćemo, obračunavamo po manjem kursu. Bolje na recepciji kampa. Pa vas ubjeđuje deset minuta kako ćete loše proći sa tom zamjenom. A do recepcije kampa kilometar i po.

Dajemo mu evre, a on se izvinjava što će nas zavrnuti na kursu.

Ista priča u tržnom centru, gdje nabavljamo samo zdravu hranu. Sve u konzervi. SDO.

Ima li tu mjenjačnica?
Ima, ali ni slučajno kod njih nemojte mijenjati, uzmu vam proviziju; na Kolodvor, tamo je isplativije... Do kolodvora četiri kilometra...

Nije stvar u kilometrima; I Konobar i Prodavačica nas smatraju svojima, percepirajući da teško živimo kao i oni, čak i teže, i da nam je svaki cent bitan. Otud ta susretljivost, prijatnost, ljubaznost, ljudskost...

Bolji kurs je ovdje (u regiji) nezaustavljivo krenuo.

Sutra idem da lovim Morskog Psa. Pa šta bude biće...

Ako Morskih pasa ne nestane. Džukela svakako neće. Što se tiče Šupaka, oni su otpjevali svoje.