среда, 08. јул 2015.

Nikolas Hil o SDA, HDZ i Dodiku

Napomena: blogger je zamjenik ambasadorice SAD-a u BiH

Ovo su ozbiljna vremena za Bosnu i Hercegovinu i, ustvari, za cijeli region, i teško vrijeme za mene jer odlazim iz Ambasade nakon tri godine.  Iskreno sam govorio o situaciji ovdje za vrijeme mog mandata i tako ću uraditi i ovdje.  Ne mogu reći da je zemlja značajno napredovala na putu reformi u protekle tri godine, ali uslovi za postizanje napretka i dalje postoje.  Fokus treba biti na unapređenju ekonomije i otvaranju radnih mjesta, te smanjivanju mogućnosti za političke stranke da koriste državna preduzeća kao sredstva za nagrađivanje sljedbenika i izvlačenje gotovine iz njih.  Unapređenje klime za investiranje i uvođenje većeg stepena političke i ekonomske transparentnosti ključni su za budućnost ove zemlje.  Pošto ove vrste reformi nisu popularne kod aktuelnih političkih stranaka, sporo se dolazi do konsenzusa o stvarnim reformama.  Nažalost, etničke politike – koje zajedno sa korupcijom čine dvije strane iste medalje – i dalje muče one koji žele da ova zemlja uđe u 21. stoljeće.  Mada gospodin Dodik to može tako shvatiti, ja ne govorim samo o mahinacijama predsjednika Republike Srpske kada osuđujem etničke politike.

Da bi ova zemlja napredovala u budućnosti, tri najveće stranke koje predstavljaju tri konstitutivna naroda – SDA, HDZ i SNSD – ne moraju odustajati od etničkih pitanja, ali ih moraju ostaviti po strani kako bi se posvetile hitnom rješavanju ekonomskih problema koji uništavaju živote građana.  SDA je trenutno najveća stranka koja predstavlja najveću etničku skupinu i u tom smislu možda ima najveću odgovornost da prigrli više BiH-orijentiranu, a manje bošnjačko-orijentiranu platformu za napredak.  Bilo istina ili ne, posmatrači, od kojih su mnogi Bošnjaci, kažu mi da je SDA trenutno čvrsto pod kontrolom stare garde koja želi promovirati uskogrudniju, tvrdolinijašku agendu.  Možda pretjerujem, jer je na neki način stranački predsjednik Izetbegović pokazao velikodušnost prilikom uspostave koalicije sa srpskim, a posebno sa hrvatskim partnerima, ali demografija zemlje nalaže da SDA bude inkluzivnija i da stalno uvažava multietničku realnost zemlje.  Da li je to opravdano ili ne, da li je to rezultat besmislene političke manipulacije, oni koji nisu Bošnjaci postaju nervozni kada govore o budućnosti u državi u kojoj su u manjini.

Ima primjera kada bi SDA mogla pokazati veću privrženost multietničkoj državi na mnogo konkretniji način.  Uzmimo u obzir besmislena prepucavanja koja su uslijedila nakon hapšenja Nasera Orića u Švicarskoj.  Orić je izručen BiH i treba biti procesuiran u potpunosti u skladu sa zakonom.  Da bi trajno učvrstilo reputaciju vjerodostojne institucije, državno tužilaštvo pod vođstvom glavnog tužioca za kojeg se uveliko smatra da je pod ozbiljnim uticajem bošnjačkih političkih snaga, treba revnosno raditi na detaljnom sagledavanju svih dokaza i njihovom predstavljanju sudu.  Ako Orić bude proglašen krivim, ništa ne bi više učvrstilo kredibilitet državnih institucija od njegovog slanja u zatvor.  Također ima pritužbi da u Tužilaštvu radi previše slijepih sljedbenika SDA.  Bilo da je to istina ili ne, SDA mora voditi računa o percepciji javnosti i raditi na tome da se ona izmijeni.  Slično tome, u dogovorima o podjeli vlasti, SDA ima vodeću ulogu u odabiru novog direktora OSA-e.  Pozicija direktora obavještajne službe je iznimno osjetljivo pitanje za sve građane ove zemlje i SDA ne bi trebala nastojati na tu poziciju postaviti nekoga ko će ovu instituciju pretvoriti u instrument stranke. 

Potreba za širim konsenzusom
Prije desetak godina sam službovao u Zagrebu i bio zapanjen dvostranačkom podrškom za evro-atlantsku agendu, uključujući podršku tadašnjeg premijera Ivice Račana i lidera opozicije Ive Sanadera.  Široki konsenzus političkih stranaka bio je od ključne važnosti za brzi napredak Hrvatske, prvo prema NATO savezu, a potom i članstvu u Evropskoj Uniji.  Ovo spominjem samo zato jer se radi o nevjerovatnom kontrastu u poređenju sa politikom Hrvata u BiH danas koja ima tendenciju da bude samosažaljevajuća i nekonstruktivna.  I dok Hrvatima prijeko treba zaposlenje i ekonomske mogućnosti, dominantno političko rukovodstvo HDZ-a jedva da se kreće, stalno vrteći priču o “nejednakosti Hrvata” i kako je treba riješiti reformom izbornog zakona.  Reforma izbornog zakona jeste važna i ona se mora svakako rješavati u ovoj zemlji da bi ušla u EU, ali ta reforma ne mora potrošiti sav kisik u prostoriji i onemogućiti aktivnosti na mnogo urgentnijim ekonomskim reformama koje su ovoj zemlji potrebne.

Stranački lider i član Predsjedništva Čović je uporan u sklapanju dogovora, ali je previše distanciran od najnovijih ekonomskih reformskih aktivnosti.  Jedini ekonomski prioritet kojem je stranka posvetila pažnju nakon izbora je imenovanje stranačkih ljudi u unosne odbore državnih preduzeća.  A nezainteresiranost koju pokazuje prema reformskoj agendi doprinosi jedino ugrožavanju položaja Hrvata u BiH.  Hrvati, koji gotovo svi imaju pasoše EU, u potrazi sa poslom odlaze u druge dijelove Evrope.  Obitelji su razdvojene po generacijskim linijama. U poređenju s brojem Hrvata, oni imaju ogroman politički uticaj. Imaju i  ogromne ekonomske prednosti s obzirom na blizinu profitabilnih primorskih turističkih mjesta, pa ipak narativ koji  posljednjih godina rabi HDZ je uvelike negativan i rigidan. To se mora promijeniti ili će vodstvo HDZ-a riješiti “hrvatsko pitanje” drugim sredstvima.  Hrvati će odlaziti iz ove zemlje i jedino pitanje će biti ko će otići posljednji da pogasi svjetla u Hercegovini.

Jednom nogom na aerodromskoj pisti
Na reformskom putu zemlje najveća prepreka je trenutno u Republici Srpskoj, gdje predsjednik Milorad već godinama igra ulogu koju je teško shvatiti.  Bio sam predodređen da budem naklonjen Dodiku.  Prvi put sam prisustvovao razgovorima o njemu na sastanku u Belom Dvoru u Beogradu, kada je tadašnji američki izaslanik za Balkan razgovarao sa Slobodanom Miloševićem o provedbi Dejtonskog sporazuma. Na svaki pomen Dodikovog imena, srbijanski moćnik bi napravio podrugljivu grimasu, a moje poštovanje prema tada mladom SNSD lideru je raslo.  O Dodiku, navodnom ratnom šverceru, pričalo se da se slaže sa svima, a u doba  kada su etničke tenzije bile na vrhuncu on je bio spas i lijek.  Rečeno mi je da se neki Bošnjaci  kunu da im je njegova intervencija spasila živote.   Ali, nažalost,  švercerski instinkt je prevladao. Rukovođenje je postalo stalna trka za ličnu finansijsku dobit.  Smjenjivale su se priče o korupciji i kroz tu prizmu njegovo je ponašanje postajalo sve lakše za shvatiti i predvidjeti.  Zapravo,  prelako za predvidjeti. 

I baš kao što je Milošević na pola karijere od socijalističkog apartčika postao nacionalistički huškač zarad konsolidacije sopstvene moći, Dodik je uradio isto – postajao je sve vatreniji u svojoj retorici dok je korupcija rasla, a ekonomija klizila u ambis.  Stopa od 25% nezaposlenosti, 60% nezaposlenosti među mladima, pajdaški ugovori o izgradnji, Bobar banka – ne postoji niti jedna priča o lošem upravljanju sa koje se pažnja ne odvlači ksenofobičnom tiradom ili imenovanjem škole po Radovanu Karadžiću.  Kako javnost sve više uviđa da je ova retorika neautentična, Dodik postaje nervozniji.  Predlaže referendum o pravosuđu?  Predvidivost njegovog ishoda je stopostotna, kao i njegova nezakonitost. Predsjednik RS želi da se održi na vlasti.  Želi da živi u svijetu u kojem je on taj koji kontroliše sudove, sudije, tužioce, policiju, revizore banaka...pretpostavljam i revizore Integral inžinjeringa.  Da kojim slučajem njegova zapaljiva retorika ponovo izazove izazove požar u zemlji, predsjednik Republike Srpske već je jednom nogom na aerodromskoj pisti u Banjaluci. Već sutra će možda piti kaficu sa Mirom i Markom i pričati o „papcima“ koje su ostavili na cjedilu.  Nemojte se zavaravati:  nacionalisti motivirani pohlepom mogu biti izuzetno opasni po narod kojeg tvrde da štite.

Rođen sam u Beogradu i proveo sam više od 12 godina života u ovom regionu i jako mi je stalo do njegove budućnosti.  Nikada nisam imao tako sjajne lokalne kolege kao što sam imao ovdje, bez obzira da li su iz Beograda ili Banja Luke, Sarajeva ili Zagreba.  Upoznao sam veliki broj studenata u regionu zahvaljujući svojoj supruzi koja je univerzitetski profesor jezika.  Svi su oni pametni i domišljati i uglavnom bez predrasuda.  Ulice su sigurne, a ljudi iskreni.  Kulturu korupcije je, nažalost, nametnula politička elita.  Ali, sposobnost političke elite da manipuliše javnim mnenjem koristeći etničku retoriku kao mamac postepeno slabi.  To danas možemo vidjeti u Banjaluci.  To smo vidjeli nakon poplava prošle godine.  Zato sam malo veći optimista danas nego kada sam stigao.  Zato ova zemlja jednog dana može biti energična ekonomska sila, njene planine raj za turiste, a njeni gradovi centri za proizvodnju softwarea.  Prije toga, međutim, puno posla treba uraditi.