недеља, 10. мај 2015.

Bitka za Dejton: SDS real-politikom protiv Dodikovog rušilačkog voluntarizma

piše: Slobodan Vasković

Skupština SDS-a dala je više od očekivanog. Ta stranka je kroz Deklaraciju „Obnova društva za sigurnu budućnost Republike Srpske“ potvrdila definitivni odmak od svake vrste radikalizma, avanturizma, mitomanije i potpuno okretanje politici realnosti i pragmatizma; Privrženost Dejtonskom mirovnom sporazumu i svijest o potrebi dubokih promjena u društvu.

Nije dovoljno politike proklamovati, nužno ih je i materijalizovati: SDS jeste načinio prve značajne korake u real-politici; novi, manje bolni, slijede, i to je već kontinuitet.  

Ta dimenzija najmanje je bremenita, za razliku od najavljene borbe za korjenite promjene u društvu. Budimo realni, SDS ima vrlo malo resursa kojima može načiniti značajnije pomake u ovom segmentu, ali i puzanje u tom pravcu nije zanemarivo. Bitno je da se krene. Uz to, korjenite promjene su proces i svako ko očekuje čuda preko noći u svijetu je iracionalnog.

Najveće probleme SDS će imati u odbrani Dejtonskog sporazuma.

Paradoks je da njegovo rušenje nije primarno inicirano iz političkog Sarajeva, koje nema ni snage ni volje za to; Političko Sarajevo, koje se, prvenstveno, ogleda kroz prizmu stranaka sa bošnjačkim predznakom danas je slabije nego ikad, fragmentirano na političko-interesne sfere, koje ne obuhvataju RS, i u vremenu koje dolazi ta fragmentacija će se nastaviti po linijama političke bliskosti (Turska, Teheran, Vašington...) i linijama interesnih zona (Sarajevski krug dvojke, krug trojke, krugovi izvan trojke).

Rušenje Dejtona snažno je produkovano iz Republike Srpske, voluntarizmom SNSD-a i njihovog lidera Milorada Dodika. Vlast RS najveći je neprijatelj Dejtona, koji je garant RS, i to je notorno. Za svoju antidejtonsku politiku, SNSD/Vlast RS imaju snažnu podršku HDZ-a, što ih čini agentima interesa Dragana Čovića.

Samo očuvanjem Dejtona SDS može provesti i ostala dva cilja - realnu politiku stranke i načiniti prve korake ka korjenitim promjenama društva, što, samo po sebi, znači da se politička bitka sa SNSD-om, koju SDS već mjesecima jalovo vodi u Sarajevu, mora preseliti u Banjaluku.

Ukoliko se to ne učini odmah, onda je SDS-ova Deklaracija samo spisak lijepih želja, umrlih njenim usvajanjem.

U stranačkoj ravni, SDS je napravio kvalitetan posao, jer je Ološ&Ostatke najcrnje udbaške aure (u toj stranci) spriječio da je osvoje i izruče Dodiku.

Uz to, Ološ&Ostaci najcrnje udbaške aure su se javno prokazali, što je, takođe, odličan posao. Na taj način vrh SDS-a tačno zna gdje je Baš-Čelikovo jaje.

Problem nastaje kod spoznaje da su to znali i dosad, ali da nisu preduzeli adekvatne mjere da ih onemoguće da unutarstranačku jasno iskazanu demokratiju pokušaju iskoristiti za puč pod Dodikovim patronatom.

Najveći krivac za to je novi/stari predsjednik SDS-a Mladen Bosić. Samo zbog te činjenice (a ima ih još) on nije ponovo zaslužio tu poziciju, ali kada se sagleda ko mu je bio alternativa itekako je dobar izbor.

Bosić mora konačno raskrstiti sa Lagranžovim tačkama i početi se kretati. U punom smislu te riječi, njenom bukvalnom značenju.

Faktor vrijeme, koje gotovo da i ne postoji na stvarnim Lagranžovim tačkama, itekako je značajan u BiH/RS, a sunovrat ekonomije, privrede, finansija; galopirajuće osiromašenje građana, beznađe, besperpektivnost i sveopšti jad…, odavno su traumatično dramatični.

Ukoliko SDS nastavi da se ponaša kao da svi u RS imaju sve vrijeme ovog svijeta, iako ga uopšte više nemaju, sve njihove javno iskazane dobre namjere i demonstrirana unutarstranačka demokratija (i u ambijentu otvorenog napada Ološa), ostaće zakopane ispod ruševina entiteta.

Riječ dvije i o gubitniku Mići Mićiću, Mandžurijskom kandidatu Ološa&Režima za predsjednika SDS-a: Mićić će u vremenu koje dolazi biti mjerna jedinica za političkog idiota. I to ne osnovna mjerna jedinica, već njena Maksimalna vrijednost.

Mićić je sebi dozvolio da ga nekolicina apsolutnih gubitnika, ličnosti bez ikakvog kredibiliteta, iskoriste kao borbenog ovna sopstvenih interesa. Uz to, Mićić je sebi dozvolio da bude kandidat grupe opasnih namjera i gusto izreckane drške pištolja, koju je odavno pregazilo vrijeme, ali se ne miri sa tim.

Mićić koji je imao najudobniju poziciju u SDS-u, zbog dobrih rezultata te stranke u Bijeljini/Semberiji, podjednako snažnu kao što je i Bosićeva, taj status je smrvio zbog nekolicine nezajažljivih materijalista ruku krvavih do lakata.

To se nikako ne odnosi na članove Skupštine koji su glasali za njega, 95% njih, već na Šljam koji je prethodnih dana govorio u Mićićevo ime.

Činjenica da je sebi dozvolio da ga Ološ kandiduje, unaprijed ga je diskvalifikovala kao ozbiljnog kandidata. Rezultat na Skupštini je to i pokazao.

Problem za Mićića je što je sam sebi nanio ranu koja ne zacjeljuje, već će nastaviti da se širi.   

Problem za Mićića je što nije razumio da je bio i ostao političar lokalnih gabarita, solidnih menadžerskih sposobnosti i što se nikada nije pomirio sa činjenicom da nema kapacitet da ćuti sat vremena. A kamoli šta drugo!