среда, 17. децембар 2014.

Roboti i Pozeri


Piše: Slobodan Vasković

Zasjedanje Narodne skupštine Republike Srpske na kojem je izabrana nova Vlada RS, pokazalo je najznačajnije slabosti ovog entiteta i sljepilo parlamentarne većine koja insistira na sopstvenoj propasti.

Nikakav je problem propast bilo koje vladajuće strukture, pa i ove koju čine SNSD, DNS i SP, ako se ona dešava u parlamentarnoj demokratiji, sa svim njenim pravilima. Jer se ona tada tiče samo vođstva i članstva tih struktura.

Problem je što smo svi mi, koji živimo ovdje, akteri pokušaja učvršćivanja plutokratije kao sistema i što predstavnici parlamentarne većine, zagovarajući tu ravan, cijelu kompoziciju, koja se zove Republika Srpska, guraju u bezdan. A na putu do dna je, neizostavno, anarhija. 

SNSD-DNS-SP su u proteklih osam i po godina vlasti u RS nametnuli predsjednički sistem i potpuno dezavuisali parlamentarnu demokratiju, svodeći je na puko nadglasavanje. A parlamentarce iz stranaka većine na robotizovane humanoide, koji imaju smao jednu fiziološku potrebu - da dignu ruku.

Promijenjeno je ustavno djelovanje institucija, a da formalne promjene nije bilo.

Način primjene predsjedničkog sistema u RS i njegovo artikulisanje kroz autokratiju Milorada Dodika neizostavno je nametnulo plutokratiju, kao sledeći korak. Sve je centralizovano, izuzetno mali broj ljudi vlasnik je ogromnog bogatstva i moći, dok je ogromna većima stanovništva na ivici siromaštva. I to donjoj, dok je značajan broj zagazio u potpunu bijedu.

Dodik i grupa oligarha potpuno su obezvrijedili Vladu RS i ministarstva, svodeći ih na puke alate, kojima završavaju svoje poslove.

Vlada RS ne samo da ne shvata ulogu vlade u modernom društvu, već fatalistički čini sve da se dodatno obezvrijedi, kako bi se njeni “kosturaši” dodatno dodvorili Dodikovoj grupi suverena.

To je najveća slabost Republike Srpske i cijena koja će se platiti za to je ogromna.

Poseban problem u svemu je što sve ove dramatične promjene sistema ne uočava Opozicija i ni ne pokušava da ih zaustavi. Taj problem nije samo u novom sazivu, već datira od početka Dodikove druge ere.

Propuštanje opozicije da na dnevnoj osnovi u proteklom vremenu ukazuje da je došlo do uzurpacije ustava, do svojevrsnog puča koji je rezultovao rušenjem parlamentarne demokratije, svođenjem Vlade RS i ministarstava na alatke grupe oligarha i uvođenjem prvo autokratije, pa potom i plutokratije, i njih stavlja u red krivaca za postojeće stanje.

Istina, njihova krivica nije primarna, ali, itekako, postoji.

Opozicija (sem malobrojnih, ali zaista malobrojnih, izuzetaka) i u novom sazivu nastavila je po starom - ne ukazuje na ove ključne probleme i sve ono što oni sa sobom nose kao opasnost. Posebno što se navedeni procesi dešavaju u teškoj ekonomskoj krizi, koja je ništa drugo do napalm za svako društvo. Šibice imaju mnogi.

Opozicija nikako da uvidi da je matrica po kojoj će Oni naslijediti Ove, jer nema ko drugi, potpuno isprazna, pošto se stvari odvijaju na način da neće imati šta naslijediti. Ustvari, već sada je upitno da li u RS postoji išta sem tanke ljušture koja je čini.

Nije problem RS to što je mandatarka Željka Cvijanović i što je ona maltene satima naklapala o najuopštenijim mogućim stvarima, služeći se riječnikom banalizacija, kako bi stvorila sliku da je ipak nešto rekla, premda je svima jasno da je sve to samo Praznina.

Ništa konkretno, nijedne projekcije, bez ikakve vizije...; Željka Cvijanović je, poput nekreativnog turističkog vodiča, dovela novu turu od 16 “turista” na ruševine entiteta da na njima dočekaju smak svijeta. Oni nisu bili ni izabrani za “turiste”, a već se znalo da će imati vrlo loš kraj. Ali, nešto mora da se radi. Pa i Cvijanovićeva.

Sve je to bilo očekivano. I sve se to znalo, a da zasjedanje nije ni počelo.

Problem je što Opozicija nije učinila ama baš nikakav napor da ukaže na stvarno stanje u kojem je Republika Srpska, da ukaže na stvarne krivce koji su je tu doveli i razobliči mehanizme koje su koristili, da ukaže na razorne projekcije, koje slijede ukoliko Dodik i grupa oligarha istraju na svom konceptu. A istrajavaju, iako su značajno oslabljeni nakon proteklih izbora.

Opozicija je djelovala salonski: zvrčka zbog Poslovnika, piruetica oko Trebinja, dvostruki aksl oko Bobar banke, tulup tu i tamo oko Rafinerije, Birča, Boske…

Umjetnički dojam prosječan, tehnički dio, koji je i suštinski, potpuno neuspješan. Nula.

Kad već nisu shvatili na šta zaista trebaju ukazati i na čemu zaista trebaju insistirati, bolje bi bilo da su sve vrijeme ostali na tribinama. Dodikove marionete bi odigrale “na brzaka” svoje uloge i mogli smo se okrenuti serijama, utakmicama, filmovima, čitanju… dok još struje imamo.

Nakon svega viđenog, nužno je konstatovati da je ogroman problem što Opozicija uopšte nije svjesna stvarne veličine problema u kojima se RS nalazi, njihove dubine, kompleksnosti, razornosti i, što je najopasnije, nepredvidivosti do kojih ne samo da mogu dovesti, već će, izvjesno, i dovesti. To više nije akutno, već je riječ o hroničnom.