петак, 14. новембар 2014.

Šešeljizacija Dodikovog Režima

Piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik rekao je da nema ništa protiv susreta sa liderom Srpske radikalne stranke Vojislavom Šešeljem, ako se za to ukaže prilika.
"Ja nemam nikakav plan, ali kao što je i on rekao, nemam ništa protiv ako se ukaže prilika", rekao je novinarima predsjednik SNSD-a. (Nezavisne novine)


Dodik nije rekao ni riječ o ogavnim monstruoznim Šešeljevim izjavama “da je ponosan na radost koju je osjetio zbog atentata na Zorana Đinđića”.

“Kada je ubijen Đinđić radovao sam se i bio ponosan na to, jer je tako srpski narod oslobođen mafijaša i izdajnika. Zašto bih se sada zbog toga kajao”, izjavio je Šešelj u Beogradu, po povratku iz Haga.

Zoran Đinđić bio je Dodikov prijatelj, a Dodik sada nema ništa protiv da se sretne sa Šešeljem, koji se iskreno obradovao likvidaciji Đinđića, a i dalje je ponosan na to.

Ne postoji riječ kojom bi se dovoljno precizno mogla opisati sva odvratnost Šešeljevog istupa, niti postoji riječ kojom bi se dovoljno precizno moglo predstaviti kako nisko je Dodik pao, kada računa na sastanak sa Šešeljem.

Ali, to ne čudi, jer ista je to matrica - Dodik i Šešelj.

Dodik je prije pet godina javno poželio smrt novinaru, nadajući se da će mu “skočiti pritisak i otkazati srce”.

Najavom radosnog zagrljaja, Dodik šefu radikala vraća uslugu za uslugu, jer je Šešelj izjavio da bi “koalicija SNSD-a i SDS-a bila najbolja za Republiku Srpsku”. Što su ovdašnji režimski mediji apostrofirali.

To je stari/novi spin koji u poslednjih nekoliko dana ponovo dolazi iz Dodikove kuhinje, nakon što su “kuhari” postali svjesni da ovdašnji Šešelj izvjesno gubi vlast na nivou BiH i da je sasvim blizu gubitku vlasti i na nivou Republike Srpske.


Šešeljeva izjava o “velikoj koaliciji” je, izvan svake razumne sumnje, naručena sa Dodikovog dvora, koji već godinama ima izvrsne odnose sa krvožednim šefom radikala. I dio je platforme koja će se valjati narednih dana. I završiti u kanti za smeće.

Sve ovo ukazuje da je mjera Dodikove dezorijentisanosti ogromna, čim se on i “za Šešelja hvata”; Istog onog Šešelja koji je zvanično rukovodstvo Srbije nazvao “metastazama karcinoma” i “slugama Zapada”. Šešelj je i po tom osnovu na liniji sa Dodikom, koji je isto to rukovodstvo označio kao “politički pobačaj”.

U svojoj izgubljenosti, Dodik i njegovi “kuhari” ne uočavaju da je Šešelj prošlost, ultrablijeda refleksija jednog davno prošlog zlog vremena, koje se više ne može vratiti.

I da su i oni bespovratno na Šešeljevom putu na potpunu marginu.