четвртак, 4. септембар 2014.

Đevđiri

piše: Slobodan Vasković

Mogao bih sada da likujem: Hor Preplaćenih Režimskih Narikača, sa vokalnim solistom Miloradom Dodikom, osipa danima paljbu po meni zbog tekstova o njegovim serijskim debaklima kraj Moštanice, kraj Cece, kraj Ćane, ispod Tadića u istraživanju…, da bi se nakon Dodikovog javnog izliva bijesa u mozak pokazalo da oni ne govore istinu, a da je sve ono što sam objavio tačno. I što su potvrdili režimski mediji, fanovi SNSD-a video klipom, uvažena londonska kuća…

Nije mi do likovanja, jer sam uradio korektan posao, koji se nekima nije svidio, a nekima jeste. I uvijek je tako.

Bezveze bi bilo likovati, jer ima Dodik dovoljno svoje muke i bez mog insistiranja na njegovom poražavajućem gostovanju u šatorskim veseljačkim naseljima: Gubi izbore, bez dileme; Oko njega se sve ruši kao kula od karata; Češće je van sebe, nego sa nekim kome može vjerovati, a narod, koji mu se koliko do juče divio i glorifikovao ga kao Marka Kraljevića ukrštenog sa Milošem Obilićem i pomnoženog sa Karađorđem i Svinjarem istovremeno, okreće mu zauvijek leđa i prepušta ga bujici sopstvenog nezadovoljstva, bijede, sirotinje, mržnje…, užasa u kojem žive. I koji im je Dodik, nesporno, stvorio.

Nije Dodik neinteligentan, dapače; Sve vidi, a impulsivan je, obijestan, drzak i ne može da se suzdrži od bijesa zbog poraza koji ga već guta, bez šanse da se iz tog ždrijela izbavi. Novi, teški udarci u njegov raspukli habitus tek slijede, a nikome, pa ni njemu, nije prijatno znati da je došlo vrijeme drugog kraja političke batine.

Nikada ne potcjenjujem Dodika, pa čak ni sada kada mu se džemper oparao do pola, a on nijedne očice ne može da uhvati kako bi to paranje zaustavio. Oparaće se skroz, a kada se to desi, ni tada ga neću potcijeniti, jer bih na taj način potcijenio sve ono što sam otkrio i objavio o njemu.

Uostalom, kako da potcijenim nekoga ko me je natjerao/prisilio da u poslednjih osam godina, svega dvadesetak puta izađem van kuće, u vrijeme kada je mjesec na našoj strani Planete.

Najveći krivci za Dodikove “muke po Ceci”, “muke po Moštanici”, “muke po Ćani”, “razapinjanja na poziciji sa koje se gleda Tadiću u leđa”, jesu neznalice iz njegovog okruženja; Iz tog kruga kojim se opasao, i čiji su članovi po ubjeđenju i opredeljenju šljam, bitange, barabe, poltroni, nakot…, koji su zahvaljujući njegovoj snazi, prigrabili ono što im ni u snu ne može pripasti.

Dodik voli taj primitivni, beskarakterni polusvijet, spreman na svako zlo. Ponaša se kao Bog među njima. I taj atavizam ga je i doveo u agregatno  stanje pare, koja još uvijek jeste jako gusta, ali se zna njen kraj. Nestaje.

Mogao bih da likujem i nad otvorenim priznanjem nemoći, koje se može pročitati u tekstovima Rajka Vasića, ali ne mogu uprkos njegovom arsenalu uvreda, koje rafalno ispaljuje. Da bi prikrio bijes na stranku za koju je založio sve, a koja tone poput Titanika.

Rajko Vasić je znalac, njegovi tekstovi o načinu na koji treba ustrojiti stranku po vertikali i horizontali, o djelovanju prema biračima, o drugim brojnim aspektima funkcionisanja političkog subjekta, su izvrsni, veoma poučni, pokazuju znanje, ali i trud da se to znanje stekne.

Ogroman trud i energiju Vasić je uložio u SNSD. Prava je šteta po njih što ne koriste te obrasce koje nudi. Prava sreća za drugu stranu je što Vasićeve ideje i političke projekte vrlo vrlo malo praktikuju u SNSD-u. I što ne obraćaju nikakvu pažnju na njegove kritike rada SNSD-a i brojnih propaliteta u toj stranci, koji su se nakotili na važnim pozicijama. Sada je već kasno da se SNSD prihvati Vasićevih projekata; moraće to učiniti u periodu obnove stranke. Nakon što se uskoro raspadnu u paramparčad poput srbijanskog DS-a.

Mogao bih da likujem i nad još jednim prebijanjem kičme lažnoj intelektualnoj eliti, koja gori od želje da Režimu jednom zaista i pođe za rukom da me demantuje, i godinama mu svojim pljuckanjem sa strane pokušavaju pripomoći da to i učini. Iako su ti celebralni invalidi stalno zarobljeni u loše odglumljenoj sekvenci boraca protiv tiranije.

Ali kako da likujem, kada iz dna duše prezirem tu ultramarginalnu grupaciju, koja će sebe okarakterisati kao urbane, gadljive i na poziciju i na opoziciju, i na RTRS i na BNTV, i na Bosića i na Dodika, i na Vaskovića i na Vasića, i na … A urbani su koliko i Zmaj od Šipova! I višestruko manje uticajni na politički život od njega.

Ta šačica samoproklamovanih kritičara, a suštinski jadnih, malih, plitkih… kritizera, neradnika, kukavica, nesposobnjakovića, diletanata i luzera, koji u svom životu nisu uspjeli tačno pročitati dobru i kvalitetnu vijest, a kamoli je napisati (o otkrivanju da i ne govorim), svakodnevno se javljaju sa svojim neukim tragikomičnim opservacijama o situaciji, o politici, o vizijama, o nekoj od pomenutih osoba…, hineći hrabrost, dubinu, mudrost…, premda je sve što izbace tek smeće, koje poput MR-a precizno oslikava da su na evolutivnom putu zastali negdje u Univerzumu na dvjestapetnaest svjetlosnih godina daleko od tačke mediokritet. 

Čitava njihova “karijera” svela se na cijeđenje gnoja i snažnu želju da ih neko od meta njihovih baljezgarija primijeti. Kako bi sami sebi dokazali da nisu baš bezvrijedni u mjeri u kojoj to o sebi misle.

Umjesto da bar otkriju na koliko su mjesta šuplji (a šupljiji su od đevđira), “Karijere” im prođoše u iščekivanju.

Kako da ih prepoznate? Za lakšu identifikaciju ključne riječi su “svi su isti”, “šta će se promijeniti”, “šta ovi nude”…

Defetizam je njihovo prirodno stanje, lajt destrukcija i samodestrukcija životna filozofija, negacija svega im je karakterna osobina, jer u tom ambijentu jedino se osjećaju svojim. U ambijentu u kojem su svi kao oni -niko i ništa.