петак, 07. фебруар 2014.

Anarhija kao poslednji stadij socijalne bijede



Piše: Slobodan Vasković

Vrhunac propasti društva u kojem živimo vidjeli smo u direktnom TV prenosu – popaljeni su simboli vlasti u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Bihaću, Zenici…

Mladi ljudi, naoružani iskonskim bijesom, palili su sve pred sobom.

Potpuna anarhija. Država bez ikakvog odbrambenog mehanizma. Trula. Sastrugana kriminalom i korupcijom. Institucije koje već odavno služe kao servisi moćnika nisu ni mogle pružiti bilo kakav otpor bijesu akumuliranom bezmalo dvije decenije.

Država je prepuštena na milost i nemilost stihiji, koja je, bez jasno iskazanih ciljeva/zahtjeva/ultimatuma zbrisala sve što vidi kao simbol onih koji su ih doveli u stanje permanentne bezizlaznosti, zarobili u prostoru bez budućnosti.

Paleći zgrade vlasti, demonstranti su javno na lomači spalili sve postratne generacije političara, koje drže odgovornim zbog pretvaranja čitave Bosne i Hercegovine u masovnu grobnicu živih.

I koji i jesu odgovorni, jer su spalili sve nade ljudima u ovoj zemlji. Ipak, to nije opravdanje za nasilje, jer oni što su palili u istoj ravni su sa onima koji su ih natjerali na taj bezumni čin.

Jezivo je bilo gledati odlaganje vatri u institucijama, plamen koji guta sve pred sobom, umlaćivanje policajaca, koji su najmanje krivi za sav jad i bijedu ovog društva, najjeziviji je mir sa kojim je to činjeno. I upornost da se sve sprži.

Sad je gotovo, spaljeno, i niko ne treba da se pravi lud, jer nije bilo pitanje da li će se anarhija desiti, već kada će se desiti. Ni lokacija na kojoj je anarhija pobijedila nije specifična sama po sebi, jer sve druge, nepopaljene, mogle su biti na mjestu Tuzle, Sarajeva, Mostara…

Niko normalan danas u Banjaluci, Trebinju, Bijeljini, Čapljini, Širokom, Posušju…  ne može likovati, radujući se paljenju “komšijske krave”, jer iznad svih tih gradova i dalje lebdi opasnost, kao što je svih ovih godina bila u vazduhu iznad gradova, čiji su dijelovi sada zgarišta. I svjedočanstva o zločinačkoj politici i bezumnim političarima, što su sopstvenu zemlju i narod uništili, kako bi sebi priskrbili ptičije mlijeko.
 
Bijes, akumuliran godinama zbog činjenice da je u ovoj zemlji nepravda veća i bitnija od bilo kakve pravde, pljačka i otimačina ustaljen način ponašanja i djelovanja, zakoni džungle jedini koji se priznaju…, morao je izroditi tuk na utuk, zlo na zlo, ljutu travu na ljutu ranu…

Nazovite to kako hoćete, ali mlade ljude, koji su popalili institucije, odgojio je i stvorio ovaj društveni sistem i nakazni sistem antivrijednosti, što u njemu vlada. Ti mladi ljudi jesu krivi što su popalili zgrade, ali oni su samo izvršioci. Inspiratori i kreatori tih nedjela sjede (već gotovo dvije decenije) u tim zgradama, i onim koje su ovaj put izmakle paležu.

Riječju, oni što su kreirali ovaj sistem zla, najodgovorniji su za ono što se desilo. Tu dileme nema.

Uočljivo je i da nijedna stranka nije preuzela lidersku poziciju među demonstrantima, kanalisala bijes kroz konkretne zahtjeve i tako onemogućila nasilje…

Razlog je jasan: nijedna od vodećih stranaka nema snage za to, nemaju minimum moralnog praga da se nađu na čelu demonstracija, jer su sve i jedna ustrojene kao interesne organizacije, firme koje jaranskom/burazerskom “ekonomijom” rade u korist ekstremno bogate manjine, sve vrijeme pljačkajući i otimajući od, sada već, ekstremno siromašne većine.

Nijedna stranka, direktno zainteresovana za dešavanja, nije se oglasila dva dana, nijedna, kojih se sve ovo, trenutno, indirektno tiče, nije ni pokušala poentirati na onome što se dešava.

Političari su se posakrivali od sopstvenog naroda. U mišije rupe. Ne govori li to i više nego dovoljno o političarima. I ništa o narodu.

Ključno pitanje je da li će sadašnje političke elite uspjeti da se reorganizuju, a da to ne podrazumijeva snažnu represiju?! Jer, ukoliko se odgovori represijom, pakao tek slijedi.

Drugo važno pitanje je da li oni, koji su sopstveni narod doveli u situaciju da pali vlastite institucije, uopšte imaju snage/mogućnosti da išta učine kako sadašnja, izuzetno loša situacija, ne bi skliznula u potpunu anarhiju?

Vrzino kolo, iz kojeg je gotovo nemoguće naći izlaz.

Republika Srpska je, u ovom krugu, ostala pošteđena nasilnih demonstracija. Razumni će reći srećom, nerazumni nažalost.

Ovaj talas neće se preliti u RS, jer bi svi oni koji bi to pokušali od Režima bili optuženi da su probosanske/antisrpske snage. Oni, koji bi mogli povesti demonstracije, dovoljno su mudri da to znaju. I morali bi mnogo naučiti iz onoga što se desilo u Sarajevu, Tuzli, Mostaru – da nasilje ništa ne rješava.

Međutim, ta spoznaja nije niti će ukloniti onu opasnost, koja visi u vazduhu iznad svakog grada u ovom entitetu. Jer, elita u RS se po svom poimanju politike ni po čemu ne razikuje od svojih kolega iz Federacije. Kao što se socijalni status građana u ovom entitetu uopšte ne razlikuje od socijalnog statusa stanovnika Federacije. Isti je – u kategoriji smeće.
Dok je socijalni status elite džetseterski, multimilionerski, nedohvatljiv. Što je i više nego dovoljan razlog da se plaše i svoje sjene.

I oni bi trebali štošta da nauče iz dešavanja naroda, koji je protutnjao nekolicinom gradova, a to je da ni u snu ne pokušaju “dići ruku” na one koje su tako bezočno opljačkali i pretvorili u parije.