четвртак, 31. јануар 2013.

Dodik psuje mater Trišiću


Kao što sam to i objavio prije dva mjeseca, Milorad Dodik prostački je ispsovao Vladu Trišića, vlasnika BN TV. Beogradski list Kurir objavio je dio audio zapisa tog verbalnog nasrtaja Dodika na Trišića. 

Dodik je od Trišića nakon ovog užasno prljavog ataka zahtijevao da mu sve oprosti, ali je to vlasnik BN TV odbio. Dodik, u skladu sa svojom primitivnom filozofijom, danas mu je poslao Poresku upravu RS. To je otvoreni atak na BN TV i slobodu informisanja. Naredbu o upadu poreske, Dodik je donio juče, nakon čega je Zora Vidović, šefica te institucije, hitro reagovala i poslala inspektore.

Vezani tekst, 1. decembar 2012.

Najnoviji porno uradak: Dodik, je (i) bač na baterije

Piše: Slobodan Vasković

(Roditeljska pažnja: Čitanje ovog teksta ne preporučuje se osobama mlađim od 25 godina, zbog citata iz osebujnog vokabulara Milorada Dodika).

Jebem ti mater! Jebaću ti majku zbog ovoga što si objavio. Jebem te u usta. Uništiću te! Razoriću te! Od tebe ništa neće ostati, pička ti materina! Slomiću i tebe i tvoju bijednu televiziju, pička ti materina bezobrazna! Mater ti jebem, ti meni da puštaš ovo!“...

Navedeni citat samo je dio užasnih psovki, uvreda, prijetnji.., što ih je Milorad Dodik izgovorio Vladi Trišiću vlasniku BN televizije, nakon što je u „Dnevniku“ ove kuće emitovan prilog o opužbama Domagoja Margetića na račun Dodika i njegovog sina Igora. (15.11.o.g.)
(Margetić tvrdi da se protiv Milorada i Igora Dodika vodi istraga u njemačkom i austrijskom tužilaštvu zbog malverzacija sa HYPO bankom, u vrijednosti od 10 miliona KM. Ove optužbe demantovalo je njemačko tužilaštvo, kao i Valentin Incko, visoki predstavnik za BiH).

Trišić je, prema pouzdanim i potvrđenim saznanjima bio vrlo vrlo priseban i cijeli razgovor sa Dodikom snimio, te sklonio na sigurno mjesto „za nedaj Bože“. Prostakluci koje je izgovorio Trišiću, bez ikakvog valjanog razloga, samo su još jednom potvrdili Dodikov primitivizam, osionost, sirovost, bahatost, bezobrazluk, te pokazali u kako jadnom i bijednom društvu živimo.


Ovakvo Dodikovo ponašanje nije ništa novo, niti iznenađujuće; nastavak je to višegodišnjeg „monologa“ bahatog primitivca koji je sebi u Republici Srpskoj prigrabio faraonska ovlašćenja, bogatstvo vrijedno cca milijardu maraka, i, očito, smatra da mu te činjenice daju za pravo da se ponaša i djeluje kao Gospodar života i smrti.

Uz to je pod punu kontrolu stavio policiju, pravosuđe, te ostale institucije, koje služe isključivo njegovim ličnim interesima, bilo da su materijalni ili se artikulišu kroz progon nepodobnih. Riječju, svojim atakom na Trišića, Dodik je enti put potvrdio da je od Republike Srpske stvorio „Životinjsku farmu“ na kojoj on i njemu slični odlučuju o sudbini svakog pojedinca koji živi na ovom prostoru.

Isti taj Dodik, koji pomno bira najogavnije riječi i uvrede kada “štiti” svoj interes, ne prihvata apsolutno nikakvu kritiku na svoj račun i, čim dozna/spozna da je bio “predmet razgovora”, odmah promptno djeluje i kažnjava kritičare. Tako je stradao i Mladen Zirojević, donedavno jedna od najvećih političkih nada SNSD-a.

Dodik ga je smijenio sa mjesta predsjednika Opštinskog odbora Istočno Novo Sarajevo, premda je ta opština jedina u kojoj je njegova stranka ostvarila pobjedu na načelničkom nivou na proteklim lokalnim izborima.

U odluci o smjeni navodi se da je Zirojević, između ostalog, smijenjen zbog nedoličnog ponašanja. 

Kojeg li licemjerstva, bezobrazluka i drskosti: primitivac Dodik, koji psuje mater, familiju, sve po spisku svakom ko mu se zamjeri; osioni moćnik što prijeti uništenjem, veoma je osjetljiv kada se njemu uputi kakva pogrešna riječ. Zirojević je sebi potpisao smrtnu političku presudu kada je u jednoj kafani u Istočnom Sarajevu kritikovao Dodika i, uz put, radi dramatičnosti, ponešto i opsovao. Tvrdi se da je bilo i fizičkog nasilja u OO SNSD Istočno Sarajevo, (nismo uspjeli dobiti potvrdu iz CJB Istočno Sarajevo, jer se portparol nije javljao na pozive). Sve to, Dodiku su dojavile njegove “oči, uši i vaši” (sistematično raspoređene po svim ugostiteljskim i drugim objektima u RS), nakon čega je odlučio da eliminiše Zirojevića.

Jer, samo je Dodik taj koji može da psuje, vrijeđa, prijeti, uništava, tuče…


среда, 30. јануар 2013.

Anđelko Kozomara (juli 2000.): Dodik mi je prijetio da ću biti likvidiran


Anđelko Kozomara, odgovorni urednik “Euro Blica” i jedan od vodećih apologeta Milorada Dodika, nije uvijek bio u dobrim odnosima sa subjektom sopstvenog divljenja i obožavanja. Naravno, Kozomara ima puno pravo da voli i brani Dodika koliko hoće, ali isto tako javnost ima pravo da zna kakvi su nekada bili odnosi između ovog dvojca. Kozomara je prije 15-tak godina bio direktor SRT/RT RS, a sa te funkcije ga je polovinom 2000. godine smijenio tadašnji visoki predstavnik Volfgang Petrič. Krajem jula te godine u magazine “Reporter” (broj 119.) objavljen je intervju sa Anđelkom Kozomarom u kojem je on veoma teškim i oštrim riječima kritikovao Milorada Dodika i njegov način vladanja. Intervju sam, koje li slučajnosti, uradio ja, pa ga sada emitujem u cjelosti i bez ikakvih izmjena. 

Intervju: Anđelko Kozomara, smijenjeni direktor RTRS-a

Petrič kleči pred Dodikom

Petrič je dosta dugo tome odolijevao i uspijevao da sve to vrijeme brani nezavisnost i integritet RTRS-a, odnosno principe na kojima počiva zapadna demokratija. On je branio te principe dostignute u RTRS-u, ali ovog puta ti pritisci su očigledno bili veoma jaki

razgovarao: Slobodan Vasković

Generalni direktor RTRS-a Anđelko Kozomara smijenjen je odlukom visokog predstavnika Volfganga Petriča. Kozomara, koji je za vrijeme svog dvoipogodišnjeg mandata na čelu nacionalne RTV optuživan da je i izdajnik i Dodikov glasnogovornik i čovek SDS-a i kadar socijalista i poslušnik Miloševića i američki špijun i oficir KOS-a, jedini je čovjek iza koga je međunarodna zajednica, uprkos volji premijera Milorada Dodika, prvo stala, a potom ga, devet mjeseci kasnije, kako on tvrdi, za račun premijera smijenila.
“Visoki predstavnik je 5. novembra prošle godine zabranio Miloradu Dodiku da me nezakonito smijeni sa mjesta generalnog direktora RTRS-a. I poslije toga ga je javno u nekoliko prilika upozoravao da se mora pridržavati zakona. Visoki predstavnik je ovog puta odlučio da on lično prekrši zakon u interesu Milorada Dodika, jer idu izbori, a Dodik se kandidovao za predsjednika republike”, kaže Kozomara u intervjuu za Reporter. Prema njegovom mišljenju, bilo je potrebno pretvoriti RTRS u privatnu televiziju “nekakvog Milorada Dodika, u razglasnu stanicu njegove predizborne kampanje”, na šta, kako ističe, on nije pristajao.
“Moja upornost je kod visokog predstavnika izazivala sve veću odlučnost i spremnost da se zakon prekrši, i to zakon koji je on nametnuo ovom narodu i RS”, ocjenio je Kozomara.

Reporter: Možete li precizirati gdje je gospodin Petrič prekršio sopstveni zakon?
Kozomara: U članu 15 je jasno rečeno da se UO razriješava dvotrećinskom većinom u Narodnoj skupštini RS i da ta skupština bira novi UO na osnovu prijedloga iz pet određenih struktura. U ovom slučaju on je, potpuno nezakonito, smijenio UO, imenovao novi, koji nije nestranački, jer u njemu ima članova određenih partija, poput Miloša Babića, koji je član političkog savjeta SNS-a; potom nema nikoga iz ekonomske struke, kako je zakonom predviđeno. Dalje, imate ljude, kao što je npr. Željko Kopanja, koji ima privatnu radio-stanicu i privatne novine, a član je UO najmoćnijeg medija kojem je, uz to, dužan gotovo 300.000 maraka što je nespojivo sa zakonima, ne samo RS već i sa zakonima demokratskog i razvijenog svijeta. Petrič je prekršio svoj zakon i zbog toga što je Miloš Babić u Narodnoj skupštini izabran za člana Vrhovnog suda RS, a, prema zakonu, član Upravnog odbora ne može biti imenovano ili izabrano lice.
Istovremeno, visoki predstavnik je svojom odlukom naložio novoimenovanom UO da na prvoj sjednici mora da promijeni generalnog direktora; imenuje vršioca dužnosti i raspiše konkurs za to mjesto. Vrhunac je da je sjednicu tog UO njegov predsjedavajući gospodin Miloš Babić sazvao bez mog znanja, protiv poslovnika, i to još u zgradi OHR-a, a ne u zgradi RTRS-a. Na toj sjednici nisam samo ja razriješen dužnosti, već i gospođa Nada Puvačić, glavni urednik informativnog programa, mada UO nije nadležan za to prema tom istom zakonu koji je nametnuo visoki predstavnik.

Možete li pretpostaviti šta je uticalo da Petrič postupi ovako kako ste naveli?
Naravno da je za mene iznenađenje da je visoki predstavnik takvog diplomatskog renomea kakav ima gospodin Petrič pristao da se ponizi, da klekne pred Milorada Dodika i stavi se u poziciju instrumenta za njegovo vladanje i upravljanje. Međutim, kad se ima u vidu da Milorad Dodik nije ličnost, da on nije persona, nego obični, jednostavni projekat međunarodne zajednice koji još funkcioniše u BiH, koji još nije do kraja potrošen i još se misli da nešto može učiniti, onda je potpuno jasno zašto je gospodin Petrič pogazio sve regule da bi se domogao najmoćnije medijske kuće u RS i pretvorio je u Dodikovu razglasnu stanicu. Ja se nadam da su ovo posljednje stranice tog projekta.

Mislite li da su izbori jedini razlog ovakvog postupka visokog predstavnika ili postoji mogućnost da je neko i na njega izvršio pritisak?
Prema informacijama kojima raspolažem, na njega je već duže vrijeme, tačnije od 31. avgusta prošle godine, vršen pritisak iz centara tvoraca Novog svjetskog poretka. On je dosta dugo tome odolijevao i uspijevao da sve to vrijeme brani nezavisnost i integritet RTRS-a, odnosno principe na kojima počiva zapadna demokratija. On je branio te principe dostignute u RTRS-u, ali ovog puta ti pritisci su očigledno bili veoma jaki.
U međuvremenu je došlo do mog otvorenog neslaganja sa nekim postupcima međunarodne zajednice oko transformacije Javnog RTV-sistema za emitovanje programa u BiH. Ja sam se suprotstavio odluci o formiranju javne korporacije za emitovanje programa. Tom odlukom su, bez ikakve saglasnosti entitetskih televizija, oduzeti predajnici i formirana korporacija kojom bi upravljali drugi i iznajmljivali je raznim kompanijama. Ta imovina, kada je u pitanju RTRS, vrijedna je nekoliko desetina miliona DEM. Prema zakonima RS, nije nadležnost generalnog direktora da to ustupa, već UO, a ja nisam htio da se složim sa takvom odlukom. Tada sam već bio upozoren da ću imati problema zbog toga. Sljedeće neslaganje je bilo u vezi sa radnim materijalom koji je napravljen oko Javnog servisa BiH (PBS). Taj materijal je bio poguban za RTRS, jer bi praktično značio njeno ukidanje, nestanak i pretvaranje u pomoćni desk PBS-a.

Šta to praktično znači?
Predviđeno je da PBS emituje program na frekvencijama i u VHF mreži koje koristi RTRS. Kako je nemoguće da dvije televizije emituju program na jednoj mreži, RTRS je prema tim planovima mogao da emituje sopstveni program samo u onim terminima kada to PBS ne čini. Visoki predstavnik je iskoristio te dvije situacije kada sam se ja suprotstavio takvim odlukama OHR-a i to mu je bio dobar povod za moju smjenu, a samim tim i ispunjenje namjera Milorada Dodika da preuzme RTRS.

Mislite li da će novi UO implementirati sporne odluke o kojima ste govorili?
Da. Vrlo je zanimljivo da su svi članovi UO iz Banjaluke, a da nije, kao u prošlom sazivu, zastupljena cijela teritorija RS. To je sračunato, jer se radi o ljudima koji su podložni instrumentalizaciji i spremni da izvrše ono što im se kaže. Oni nisu imali hrabrosti ni da se sretnu sa mnom, pogledaju mi u oči i kažu da sam smijenjen. Neki od njih me i ne znaju, ali su me razriješili. Dakle, kada su na to spremni, spremni su i na izvršavanje drugih naloga međunarodne zajednice. Ja bih rekao da oni neće dobijati direktne naloge od visokog predstavnika, jer gospodin Petrič se neće spuštati na tako nizak nivo na kojem su oni. Oni će izvršavati naloge sitnih činovnika iz OHR-a, narednika zapadnih armija koji vode medije u BiH, što je bosanskohercegovačka tragedija i tragedija ove profesije. Uostalom, taj UO nema ni moralnog, ni profesionalnog digniteta da bi upravljali jednom tako moćnom medijskom kućom od nacionalnog interesa kao što je RTRS.

Da li se, uprkos vašim kritikama, može desiti da program RTRS-a bude unaprijeđen?
Bivši supervizor Dragan Gašić i ja uveli smo princip ravnopravne distance prema svim političkim partijama, mada se i na našu uređivačku koncepciju mogu staviti primjedbe. Da nije bilo te naše odluke, odgovorno tvrdim da se SDS i SRS nikada ne bi pojavili u večernjem dnevniku. Ja bih volio da nisam u pravu, ali sve ono što se događalo posljednjih dana, govori da se taj princip više neće poštovati i da će biti istjeran iz DESK-a, odnosno da će se program uređivati samo po fonu Stranke nezavisnih socijaldemokrata. Inače, takav naziv stranke u političkim prilikama koje ovdje vladaju tragičan je - stranka se zove Nezavisni socijaldemokrati, a bavi se gušenjem osnovnih ljudskih sloboda - pravovremenog i pravilnog informisanja.  
Uostalom, kakav će program biti, vidjelo se već prvog dana vladavine novog UO i rukovodstva RTRS-a, kada nije emitovano u cijelosti moje saopštenje povodom odluke visokog predstavnika.

U javnosti prevladava mišljenje da je i premijer Milorad Dodik platio određenu cijenu za vaš odlazak - eliminisanje Rajka Vasića sa mjesta ministra informacija u Vladi RS.
To je samo jedna prividna nagodba. Rajko Vasić je ostao šef vladinog biroa za odnose sa javnošću i, praktično, ostale su mu sve ingerencije ministra, sem zakonodavno-pravne. Tačno je i da je rečeno da treba da idemo zajedno, ali mislim da će se cijena koju je Milorad Dodik platio za moju smjenu vidjeti veoma brzo. Ja ne bih sada o njoj govorio, ali ona će se uskoro sama iskazati u vidu nekih odluka koje će skupo koštati RS i njene građane. A to je Milorad Dodik objeručke dao samo da bi dobio RTRS.

U početku su odnosi na relaciji premijer-ministar informacija-rukovodstvo RTRS-a bili u redu, a onda je došlo do naglog zaoštravanja. Zbog čega?
Odnosi su bili u redu sve do bombardovanja SRJ. Nakon toga ti odnosi su se osjetno promijenili i došlo je do žestokih napada iz OHR-a na uređivačku politiku RTRS-a, kada smo i kažnjeni od IMC-a. To je ujedno bila i posljednja kazna. Tada je Ministarstvo informacija podiglo pravu hajku protiv mene i RTRS-a preko Nezavisnih novina, Glasa srpskog, i taj sukob evo traje punih sedamnaest mjeseci.
Sukobi na toj relaciji su eskalirali pojavom zaista otvorenog kriminala u RS, koje mi nismo htjeli da prikrivamo, niti da prećutkujemo. O tome smo, koliko smo mogli, informisali javnost, što nije bilo po volji glavnih aktera tih mafijaških odnosa. To je bio osnovni razlog za pokušaj moje smjene 5. novembra.

Zamolio bih vas da nam precizirate ključni razlog sukoba?
Ključni razlog je bio što su Rajko Vasić i njegovi drugovi, urednici i vlasnici pro-Dodikovih medija zahtijevali da ja svako jutro primam od njih zadatke -kako ću da informišem javnost i koga treba u dnevniku da kritikujem. Ja to nisam prihvatao, a oni su pokušali preko nekih ljudi unutar kuće da izazovu “spontani puč”. Namjestili su ostavke trinaest urednika, a iza svega je još stajao SNS. Mi smo reagovali efikasno i spriječili taj prvi veliki udar - koji je bio brutalan i krajnje agresivan - Rajka Vasića na RTRS. Vasić se nakon neuspjeha pretvorio u doušnika i denuncijanta i počeo da piše protiv RTRS-a raznim međunarodnim organizacijama, a prije svega američkim institucijama.

Gdje je u svemu tome bio premijer?
Milorad Dodik se po savjetu svojih mentora u početku držao po strani, sa jasnom kalkulacijom da ako Vasić pobijedi, prirodno je da je on stajao iza toga. A ako Vasić izgubi, on, naravno, “nema pojma” šta se događalo. Petog novembra, kada je bio drugi veliki udar, inscenirana je sjednica vlade, kojoj Dodik nije prisustvovao. Bio je u Francuskoj, i nakon što je međunarodna zajednica snažno reagovala štiteći mene i RTRS, Dodik je izjavio da se pokušaj moje smjene ne bi desio da je on prisustvovao sjednici.
Dakle, imao je u tom slučaju savjetnike koji su izvježbani za takve diverzantske akcije i oni su mu mudro rekli da se drži što dalje. Međutim, pred lokalne izbore on više nije mogao da se kontroliše i stavio se u prvu liniju za rušenje generalnog direktora RTRS-a.

I tada, a i nedavno ste od gospodina Vasića optuživani da radite za SDS i SPRS, odnosno za gospodina Dragutina Ilića?
Javnost vjerovatno zna, a Vasić zna sigurno da ga je Dragutin Ilić lično pozvao 1998. i ponudio mu funkciju ministra za informacije. Prema tome, zašto su se tako dobri i bliski prijatelji poput njih dvojice razišli, to je njihov problem i ja u to ne ulazim. Mene Dragutin Ilić nikada nije predlagao ni na jednu funkciju. Naprotiv, Dragutin Ilić me je kritikovao ili sprečavao da napredujem.
Što se tiče SDS-a, u vrijeme njihove apsolutne vladavine ja sam dobio otkaz i nisam mogao da radim novinarski posao u toku rata. Ne znam po kojoj logici sam ja čovjek SDS-a. Uostalom, Rajko Vasić je poznat i po tome da ne samo da etiketira ljude, nego im prije toga pljune na čelo, pa onda zalijepi etiketu.

Ukoliko već niste čovjek SDS-a i ovdašnjih socijalista, da li ste čovjek Beograda i Slobodana Miloševića?
Slobodan Milošević je, poznato je, postavio Milorada Dodika za predsjednika Vlade RS, i Rajka Vasića za ministra informacija. Njih dvojica su, po preporuci Dragoljuba Milanovića, generalnog direktora RTS-a, došli kod Miloševića da dobiju njegov blagoslov. Ja nikada nisam bio na tom kanabeu, nikad se nisam sreo s njim i nikad nisam učestvovao u bilo kakvim razgovorima, sjedeljkama, pa čak ni koktelima kojima je prisustvovao bilo ko iz SPS-a, JUL-a ili vlasti u Srbiji ili u Jugoslaviji. Pogotovo u Banjaluci nisam pravio poslovne centre koje, kao što vidite, oni prave sa biznismenima iz Beograda koji su članovi JUL-a ili SPS-a.

Da li ćete nakon svega ostati u ovom poslu ili ćete se povući?
Ja sam na ovo mjesto došao iz svoje privatne firme i imam gdje da se vratim. Naravno da se nakon dvije godine žrtvovanja sebe i svoje porodice za RTRS teško pomiriti s tim da je definitivno stavljena tačka na rad u informisanju. Ja i dalje mislim da sam jedan od najboljih i najiskusnijih novinara u RS i mislim da ima potrebe za mojim daljim angažmanom. U svakom slučaju, vidjećemo kakvim i gdje, ali sigurno neće biti nešto što će biti propaganda na bilo čijoj strani.

Vasić prijetio Kozomari, a Dodik tvrdio da će ga likvidirati
Poslije bombardovanja SRJ bio sam upozoravan od Rajka Vasića da vodim računa, jer bih mogao lako da izgubim glavu. Sljedeće prijetnje bile su od Milorada Dodika, koji mi je poslije poznatog incidenta u dvorani Borik otvoreno prijetio da ću biti likvidiran, da će se meni i mojoj porodici dogoditi sve najgore. Tada su intervenisale neke međunarodne organizacije, koje su ga upozorile da se tako ne ponaša.      

Ne vjerujem u demokratizaciju RTRS
Ja ne vjerujem u demokratizaciju RTRS-a. Ovo će biti gašenje i onoga što smo Gašić i ja postigli. To će biti vraćanje nekoliko mjeseci ili godina unazad, jer će RTRS pretrpjeti jednu snažnu okupaciju različitih interesa.
Ne znam da je bilo kome u svijetu urađeno to što je Milorad Dodik uradio RTRS-u dajući nalog da se obustavi naplata RTV-pretplata preko telefonskih računa. Od 29. marta mi nismo primili ni jednog pfeniga, ali smo preživjeli taj udar, i sve do ovog mjeseca redovno smo isplaćivali plate. Uprkos tome što tri mjeseca nismo imali nikakve izvorne prihode, zabilježili smo svega 103 hiljade maraka gubitka. To je minimalan gubitak, s obzirom na to da smo u tom periodu ostali bez tri miliona maraka očekivane RTV-pretplate. Taj finansijski udar na RTRS Milorad Dodik je izvršio u dogovoru sa nekim ljudima iz međunarodne zajednice. Sigurno je da će Dodik sada otvoriti kesu i plaćati svoje poslušnike.


Nisam KOS-ovac
Za vas tvrde da ste visoki oficir KOS-a?
Ja nisam oficir KOS-a, ja sam u toku rata bio major obavještajne službe VRS, a ne kontraobavještajne. Za svoj rad sam dva puta vanredno unapređivan u ratu i mislim da sam za razliku od nekih koji se pozivaju na patriotizam, pri tom olako dijeleći lekcije drugima, časno odradio svoj posao u tom nesrećnom i tragičnom sukobu u BiH.


уторак, 29. јануар 2013.

Beogradsko raspakivanje: Dodik pod presingom

piše: Slobodan Vasković

„Minhenski paket“, sastavljen od raznoraznih neimenovanih NVO, neimenovanih špijuna i revolucionara, neimenovanih stranih obavještajnih službi; zapržen sa imenovanih navodnih 10 miliona dolara, (upumpanih u Republiku Srpsku za rušenje Milorada Dodika), danima je zabavljao ovdašnju javnost. Krešendo je bio u emisiji RTRS-a „Presing“, gdje su dva izanđala lafoobavještajca trebali da pred srpskim publikumom, u čast odbrane „srpskih“ interesa, smažu/pojedu/progutaju/sliste dvoje predstavnika NVO, odabranih da budu žrtve ove bolesne, psihodelične paraobavještajne „minhenske“ priče! Ali, ne lezi vraže: NVO „Jelo“ nije dozvolilo da bude pojedeno, već je, na potpuno iznenađenje režisera „Masterchef“ i voditeljice/snaše, bez puno pardona, ali sa mnogo izraza gađenja, pojelo Kanibale, koji su se prethodno ugušili u vlastitim bljuvotinama.

Nakon što su bolesni Čuvari ovdašnjeg svakodnevnog pakla završili u kanalizaciji, (kao i pomenuta emisija), te nakon što su predstavnici NVO iz lonca spremljenog za njih izašli kao potpuni pobjednici (onaj nesretni potpredsjednik pobjegao je vrlo svjesno „Jelu“ ispod „Zuba“), mnogi su skloni „Minhenski paket“ prepustiti zaboravu, arhivirajući ga pod oznakom „Gadarije Režima“. I prepustiti se čarima analiza koje nedvosmisleno govore da je Milorad Dodik pao u najsmrdljiviju kaljugu čim je sebi dozvolio da ga brane tipovi poput onih iz „Presinga“, koji su jedino maksimalno uspjeli da pokažu svu mentalnu i intelektualnu bijedu režima i njegovih sluga. Bila bi to greška.

Dodik zaista ima ogromnih i vrlo vrlo dramatičnih razloga za zabrinutost. Oni su čak objavljeni/pozicionirani u suludoj priči o „Minhenskom paketu“. U toj skaski upisana je rečenica koja glasi „...Zagreb, Beograd i zemlje zapadne diplomatije potpuno su saglasne da Dodikovo liderstvo treba što prije ograničiti, a Republiku Srpsku što više destabilizovati”.

U stvari, ovo je ključna rečenica cijele “Minhenske” priče, a najznačajnija poruka u njoj jeste da je i zvanični Beograd pristao na rušenje ne samo Dodika, već i Republike Srpske. To bi trebalo da znači da je RS u neobjavljenom ratu sa cijelim svijetom. I to ratu, u kojem je zvanični Beograd šef neprijateljske mašinerije. U to ne bi trebalo biti sumnje, jer takvu tvrdnju iznose Dodikove apologete, koji su prije nekih desetak godina istom tom Dodiku pljunuli ravno u lice, kada su im to stranci naložili (slučaj Dragan Gašić na RTRS).   

Bilo bi neozbiljno cijelu ovu situaciju sa „Beogradom koji je pristao na rušenje“ tek tako odbaciti, tvrdeći da je to netačno. Naprotiv, to je tačno; s tim, što aktuelni zvanični Beograd ima namjeru da detronira Dodika, što nikako ne znači da će, usput, razvaliti i RS.

Dodik je za zvanični Beograd simbol svega ono protiv čega se danas taj Beograd bori – Mišković, Beko, Đurić..., urušene institucije, korupcija, kriminal, pljačka države... Gotovo sve mete zvaničnog Beograda su Dodikovi prijatelji i poslovni saradnici; u gotovo svim istragama koje se vode u Beogradu dio tragova vodi ka RS i Dodiku... Beograd, htio ne htio, mora djelovati protiv Dodika ukoliko želi da u Srbiji uvede sistem u kojem sjecikese, hohštapleri, gulanferi, kriminalci, kurve i đidije neće biti vlasnici iste te Srbije, već će ona biti vraćena narodu.

Da se ne lažemo, Beograd će ukloniti Dodika sa vlasti. Ali, isto tako, da se ne lažemo, Beograd ga je i doveo na vlast. I ne samo njega, već i sve ostale koji su bili lideri u ovom entitetu – od Radovana, preko Biljane, pa sve do Milorada.  Nikakve NVO, strane pare, k.., palci..., neće detronirati ovdašnji režim. Učiniće to Beograd.

Svjestan je toga Dodik. I prestravljen je zbog te činjenice, kao i njegove bijedne sluge, koje su ga dovele u mišolovku u kojoj se trenutno nalazi. Poistovjećivanje Dodika sa Republikom Srpskom i identifikovanje političkog obračuna koji sa njim, neminovno, iz Beograda slijedi kao napada na RS, posljednja je linija odbrane hulja što su ovaj entitet uništili po principu svojih beogradskih prijatelja, koji se u toj zemlji sada odazivaju na ime „bivša vlast“.

Upravo ta „bivša vlast“ iz Beograda koautor je „Minhenskog paketa“. Preciznije, ne postoji „Minhenski paket“, postoji samo „Beogradski paket“, a svi minheni, zagrebi, strane diplomatije, službe, milioni..., tek su začini koji bi trebalo da prikriju činjenicu da je paket, kojim nas kontaminiraju već dvadesetak dana, poslat iz đilasovog Beograda.

Bivša srbijanska vlast u Dodiku, svom prijatelju i poslovnom saradniku, vidi zadnje sredstvo kojim se možda može suprotstaviti vladajućem establišmentu u Srbiji. Tamošnja opozicija (preciznije, njen najveći dio koji vodi DS) potpuno je razbijena, razdrobljena, mikrosegmentirana, i, što je najvažnije, žestoko uplašena zbog uspostavljanja pravne države, koja je mišiće i zube već pokazala na najtvrđim orasima, kakav je Miroslav Mišković. Nakon što je on, tajkun nad tajkunima, slomljen bez pardona, svi ostali se mogu tretirati kao faširano meso.

Taj poraženi Beograd, koji više ne drži u ropstvu Srbiju, sada pokušava da one koji ih pozivaju na odgovornost oslabe nekim udarom iz RS, u kojem će Dodik biti u ulozi „ratnog ovna“ što bi trebalo da razbije kalemegdanske kapije. Cilj je da se aktuelni beogradski  vlastodršci predstave kao "antisrpski projekat". Nemoguća misija.

Uprkos tome, oni neće stati. Tzv. „Minhenski paket“ je samo prvi u nizu sličnih, koji će „smijenjeni Beograd“ baciti na ovaj entitet, vjerujući da će tako nanijeti štetu zvaničnom Beogradu. S pravom su ubijeđeni da Dodik nema kud i da mora igrati ovu igru u kojoj je unaprijed osuđen na potpuni poraz. Dodik i njegov „Orkestar za sahranu RS“  se neće lako predati, jer su svjesni da gube sve - od bogatstva do slobode. Teške bitke tek slijede, ovo je bilo zagrijavanje, ali neka. Bitno je da se zna pobjednik.


петак, 25. јануар 2013.

Slobo style


KOMPLETAN VIDEO POGLEDAJTE  NA >>OVOM LINKU<<

Slobo i Ljilja u provaliju, Slobo i Ljilja iz provalije


piše: Slobodan Vasković

Sinoć oko 20 časova vjerovao sam da više nikad neću napisati ni slova. Takođe sam vjerovao da ni moja supruga Ljiljana Kovačević više neće napisati ni slova. Bio sam ubijeđen da smo mrtvi. Na sreću, ispostavilo se da smo preživjeli, što mi je, moram priznati, veoma drago.

Sinoć oko 20 časova, između Vidova Vrela i Tisovca, otisnuli smo se Ljilja, ja i Mazda 626 u preko 20 m duboku provaliju, nakon što sam ja zbog leda i snijega izgubio kontrolu nad vozilom. Prednji kraj je snažno krenuo sa ceste, pa onda niz provaliju, do neke stijene (koju smo usput izvalili), pa se prevrnuli na krov, pa se onda još jednom prevrnuli. Bio sam ubijeđen da smo mrtvi sve dok me Ljilja nije upitala: „Jesi li dobro“? Odgovorio sam pitanjem: „Jesi li ti dobro i jesmo li živi?“ Ispostavilo se da jesmo. Nismo stigli ni da se uplašimo. Nekako smo se iskobeljali iz automobila, a u tom trenutku niz strminu silazio je čovjek koji se predstavio kao Brkljač i koji se zapanjio što nas vidi žive.


„Pravo je čudo da ste živi i da se još uz to krećete“, dijagnostikovao je udes. Uz njegovu pomoć smo ponovo došli do ceste. Sjeli smo u auto njegovog prijatelja Todorovića koji su nas odvezli u hitnu. Tu su mene previli, jer sam krvario. Ljilja se ugruvala. Potom su nas vozilom hitne pomoći odvezli na Hirurgiju gdje su utvrdili da nema lomova. A odatle su me proslijedili na Maksilofacijalnu gdje me doktor Dragan Baroš sašio. Iz lica mi je izvadio komad stakla, da imam za uspomenu.


Ljilja i ja želimo da se zahvalimo gospodi Brkljaču i Todorovićima i svim uposlenicima Hitne pomoći, Hirurgije, kao i Maksilofacijalne hirurgije.

Hvala i doktoru Draganu Barošu za ručni rad na mojoj glavi. Osam „kopči“.

Hvala i momcima iz CJB Banjaluka na korektnosti.

Hvala Bogu što smo živi.

уторак, 22. јануар 2013.

SDS u paklu nekretanja


piše: Slobodan Vasković

Mladen Bosić, lider SDS-a, istrajan je u pokušaju pronalaženja (bar jedne) „Lagranžove tačke“ na političkoj sceni, koja bi njemu i njegovoj stranci, istovremeno, omogućila nekretanje, ali i uticaj na sva dešavanja u BiH i RS.  
Premda zvuči apsurdno i gotovo nemoguće, ipak, Bosić je uvjeren da je skoro uspio u svom naumu.

SDS se nalazi u potpunom nekretanju, ali i takav šlogirani SDS ima i dalje veoma veliki uticaj na sva politička dešavanja. Tako na nivou BiH, SDS čini vlast u kojoj ne čini ništa, a sva odgovornost za taj nivo leži na njihovom platformaškom partneru SNSD-u. Istovremeno, SDS je tom istom SNSD-u navodno opozicija na entitetskom nivou, ali ni u toj orbiti stranka se ne kreće, što omogućava opstanak simbioze u bh. ravni.

SNSD bi, bez obzira na statičnost SDS-a, partnere najrađe izbacio iz bh. platforme, ali su svjesni da se njihov džemper para, te da je sve realnija situacija u kojoj oni bez pomoći Bosićeve stranke neće moći osvojiti neku od predsjedničkih funkcija na izborima 2014., niti formirati vlast. Zato trpe.

Ostatak opozicije u RS najrađe bi SDS, zbog njihovog upornog nekretanja, proglasili neopozicijom i trabantom i slugom vlasti, ali se ne usuđuju da na taj način naljute Bosića, kako on ne bi sklopio kockice sa SNSD-om. I tako se dva tijela (SNSD, koje je mnogo veće i ostatak opozicije, koje je mnogo manje) vrte jedni oko drugih, dok Bosić čuči u umišljenoj “Lagranžovoj tački”, ni ne pomišljajući da se pokrene. Jednostavnije rečeno, Bosić oba ova subjekta drži u “matnoj poziciji” (narodski rečeno ucjenjuje), vjerujući da SNSD nikako neće ući u bilo kakvu koaliciju sa PDP, DP, SRS… (i obratno), što njemu omogućava da ih do 2014. drži u šahu, a nakon opštih izbora probere koga će matirati.      

To što smatra da je gotovo uspio da nađe “Lagranžovu tačku” na političkoj sceni i sjedne na nju, ne znači da je to i dobro rješenje; premda Bosić vjeruje suprotno, čim istrajava na nekretanju (čitaj potpunom nedostatku bilo kakve odgovornosti za ekonomsku i socijalnu propast građana RS, koju pokriva blijedom pričom o “zajedničkom nastupu”, koji ovom entitetu ne donosi ništa, osim nekoliko funkcijica u Sarajevu za Bosićeve stranačke drugare).  
Faktor vrijeme, koje gotovo da i ne postoji na stvarnim Lagranžovim tačkama, itekako je značajno na ovoj Bosićevoj, a sunovrat ekonomije, privrede, finansija; galopirajuće osiromašenje građana, beznađe, besperpektivnost i sveopšti jad…, svakim danom dodatno dobijaju na akceleraciji i već su traumatično dramatični, bez izgleda za bilo kakvim skorim zaustavljanjem, a o poboljšanju se ne može čak ni sanjati.

Faktor vrijeme je taj usud koji Bosića sprečava da zaista i materijalizuje projektovanu “Lagranžovu tačku” i sa nje (konačno) povuče konkretan potez (bar i 2014.), jer za dvije godine ovjde ćemo imati sprženu zemlju, na kojoj (u privrednom, ekonomskom, socijalnom, obrazovnom, političkom… planu) čak, figurativno rečeno, ni korov ne niče.

Bosić i SDS su u procentu kojim su zastupljeni u Narodnoj skupštini RS i u parlamentu BiH, odgovorni za ovakvo stanje, a taj omjer raste nakon lanjskih izbora, jer je ta stranka na lokalnom nivou ovladala sa više od pola entiteta.

Bio je to šok za sve, a za SDS najveći, jer se uopšte nisu snašli, niti bilo ko u ovom entitetu ima saznanje/spoznaju/osjećaj/emociju da se u načinu/funkcionisanju/ponašanju vlasti na bilo kom nivou, pa i onom lokalnom, bilo šta promijenilo. Iako su prošla gotovo tri mjeseca od preuzimanja vlasti od SNSD-a (u preko 40 opština, od čega SDS ima načelnike u preko 30), javnost još uvijek nema pojma (osim kada su u pitanju opštine Gradiška i Dubica) kakvo stanje je u njima zatečeno i da li se zaista kralo/otimalo/pljačkalo u mjeri u kojoj su to i Bosićevi puleni tvrdili?!

Ili se nije kralo i otimalo, ili su SDS-ovci (kao i ostatak načelnika koji nisu iz redova SNSD-a) napravili dil o nenapadanju sa svojim prethodnicima, imajući namjeru da nastave tamo gdje su oni stali. Postoji i treća mogućnost: svi novoizabrani načelnici (sem onih iz Gradiške i Dubice), koji nisu iz redova SNSD-a, potpuno su nesposobni da snime stanje, što je nerealno.     

Paradoks je da se Bosić, nakon pobjede na lokalnim izborima, nije odmah okrenuo čvršćoj saradnji sa ostatkom opozicije, bez koje te pobjede ne bi ni bilo, već se, brže bolje, vratio u umišljenu “Lagranžovu tačku”, sa jasnom namjerom da se iz nje ne pokrenu ni on ni SDS do novog izbornog ciklusa. Kobna greška.

Bosićev bijeg od odgovornosti, od snažnih odluka, od temeljnog opozicionog rada protiv vlasti, koju i on smatra lošom i nesposobnom, najbolje je iskoristila upravo ta vlast, te je njen čelnik Milorad Dodik u vrlo kratkom vremenu uspio da stvori ambijent u kojem se za SDS-ovu ubjedljivu lokalnu pobjedu više i ne zna. Dodik je izborni poraz anulirao sa nekoliko vještih marketinških poteza, te čak doveo SDS u potopunu političku defanzivu, koja je bila toliko vidljiva da je i Bosića natjerala da se protegne i ponešto progovori.

Uobičajeno, Bosić pri istupu nije uzeo sve parametre u obzir; posebno one koji kažu da je značajan broj njegovih visokih funkcionera i dalje fasciniran Dodikom, te je upao u šizofrenu situaciju u kojoj je on pričao “u klin”, dok su drugi važni SDS-ovci udarali “u ploču”.

Tako je Bosić kritikovao “projekat Andrićgrad”, (uz to SDS-ov višegradski načelnik bojkotovao je prijem kod Emira Kusturice), a onda je “projekat Andrićgrad” uzvratio i osuo po Bosiću u vrijeme dok se sokolački načelnik slikao sa tim istim Kusturicom i ugovarao etno sela sa njim. Slično je bilo i odmah iza Nove godine, kada je Dodik “nagrdio” SDS, premda su mu njihove perjanice dan prije toga došle na poklonjenje. Da se ne govori o sarajevskom valjanju po blatu sa Dragom Kalabićem, ili, pak, tviter napadu na BN TV SDS-ovih tviteraša, u vrijeme kada je ta kuća oštro kritikovala njihovog najvećeg političkog protivnika, pod čijim se snažnim pritiskom nalazi…

Ovi slučajevi još uvijek ne ukazuju da je u SDS-u rasulo, ali svakako svjedoče da nema profilisane politike, te, čak, da unutar SDS-a ima nekoliko politika, koje međusobno nisu uopšte komplementarne.    

Nije to ni za čuditi, jer i sam Bosić, (koji bi trebalo “bubnjem” da daje politički ritam), djeluje asinhrono, i sam sebe demantuje iz izjave u izjavu.

Tako će Bosić reći da će u borbu protiv kriminala i korupcije SDS ući po “principu Aleksandra Vučića”, pri tom optužujući SNSD i njihove partnere u vlasti da su “nosioci kriminala i korupcije”. Samo nekoliko dana potom isti taj Bosić reći će “nismo protiv platforme sa SNSD-om na nivou RS”, što znači da su spremni za vlast sa, kako je ranije rekao, “nosiocima korupcije i kriminala”.

Jedno sa drugim ne ide: Ostvarivost “projekta Vučić” i koalicija sa onima koji bi trebali biti meta tog projekta nije moguća čak ni u ovoj zemlji, u kojoj je gotovo sve moguće. Bez daljih pojašnjenja jasno je da Bosić ne zna “kud udara”, a nikakve su šanse i da to sazna. SDS nema nikakve snage za “Vučića” i njihova priča o tom je tek isprazna poza. Sama činjenica da su spremni koalirati sa onima za koje tvrde da su ih “spremni hapsiti” suluda je sama po sebi i sve govori o istrošenosti i bezidejnosti SDS-a, a baš ništa o objektu njihovih “antikriminalnih i antikoruptivnih” tlapnji. SDS, definitvno, nije alternativa.

Na ovom mjestu postavlja se logično pitanje: Da li je ostatak opozicije alternativa i da li su u stanju da savladaju dvije tradicionalne stranke, SDS i SNSD, i u skorom vremenu se nametnu kao “treće rješenje”. Realno - nije.

Oni, maksimalno, mogu formirati jedan blok, koji hoće polučiti kvalitetan rezultat, ali ni približno u mjeri potrebnoj za promjenu vlasti.  

“Treće rješenje” jeste potpuno nova politička opcija za koju postoji ogroman prostor. Da bi ona i zaživjela nužno je da iza nje otvoreno stane državni vrh Srbije. Bez toga neće ići, sviđalo se to kome ili ne.  

недеља, 20. јануар 2013.

IMPERIJA DODIK 5


Portal "Žurnal" krajem 2011. godine objavio je iscrpan dosje o poslovnoj biografiji Milorada Dodika u kojem je naveden najveći broj njegovih poslova, veze sa tajkunima, firmama, te načini na koje je sve dolazio do novca. U dosjeu su navedene i nekretnine porodice Dodik. Dosje prenosimo uz dozvolu redakcije "Žurnala".

Složna braća, djeca, zetovi




Goran Dodik, brat

U vrijeme prvog mandata, Dodikov brat Goran, (na kojem je uknjižena većina Miloradove imovine) sagradio je vilu u Aleksandrovcu kod Laktaša.

Dodik je bratu Goranu dodijelio koncesiju na 503 hektara obradivog zemljišta 21. septembra 2008. godine. U odluci Vlade RS ističe se da se poljoprivredno zemljište dodjeljuje firmi „Agro voće“ iz Aleksandrovca bb, što je kućna adresa Milorada i Gorana Dodika. Možda bi to i bilo u redu da je u to vrijeme uopšte postojala firma „Agro voće“. Ona je, prema Službenom glasnikuRS od 26. decembra 2008. godine registrovana tek tada, četiri mjeseca nakon što joj je dodijeljena koncesija. Osnivač i direktor firme je Goran Dodik, (svi dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Koncesija je dodijeljena na period od 25 godina, a jednokratna naknada za koncesiono pravo utvrđena je u iznosu od 19.916, 25 Konvertibilnih maraka.

Dodik na sjednici vlade, održanoj 24. novembra 2008. godine, (znači mjesec dana, prije nego je Goran Dodik, prema „Službenom glasniku“ RS registrovao firmu «Agrovoće»), donosiOdluku o izmjeni odluke o dodjeli koncesije bratovoj firmi. Precizira se da se „Agrovoću“ umjesto 503 hektara dodjeljuje 234,4 hektara, a da se koncesiona naknada sa 19 hiljada 900 maraka umanjuje na 11 hiljada i 400 KM. Sa 268 hektara, (izvađenih iz koncesije), isječena je šuma i to oko 5000 kubika, čija je vrijednost pola miliona maraka. Balvani su prodani, a onda je uništena zemlja ponovo vraćena državi, odnosno „Šumama Srpske“ i njihovom direktoru Neđi Iliću, koji je imao zadatak da kroz knjige legalizuje ovu transakciju.




Na ovom zemljištu braća su izgradila brojne objekte: od hladnjača za voće, pratećih objekata, pa do prekrasnog motela. Kako ne bi došli u situaciju da ih neko upita kako su to sve uradili na zemljištu pod koncesijom, oni su, jednostavno, cijeli pejzaž preveli u svoje vlasništvo. Premadokumentima koji su u posjedu „Žurnala“, ova nelegalna transakcija izvedena je početkom 2010. godine. Tada su braća Dodik 2700 dunuma državnog zemljišta, (preko 2300 dunuma u vlasništvu JP „Šume Srpske“ i oko 350 dunuma u vlasništvu SO Laktaši), prepisali na sebe.


Nepoznato je da li su za tu zemlju platili RS ikakvu naknadu. Otuđene su šume, njive, voćnjaci i pašnjaci, u neposrednoj blizini Bakinaca. Privatizovane su Borine, Guberovac, Mailovača, Smrekanovac, Golo Brdo, Kose, Miljevačke kose, Bistrovac, Strana, Rječica...

Cijeli posao verifikovala je Republička uprava za Geodetske i imovinsko pravne poslove, tako što je njive, voćnjake, šume i pašnjake sa opštine Laktaši i „Šuma Srpske“ preknjižila na firmu „Agrovoće“, čiji je vlasnik Goran Dodik. Dokumenti nepobitno svjedoče da je novi vlasnik 2700 dunuma državnog zemljišta firma „Agrovoće“ i da je za cijelu ovu finansijsku transakciju plaćeno oko 4500 maraka.

Posebna priča je Košarkaški klub „Igokea“, koji godišnje troši milione maraka, ali niko nikada nije postavio pitanje otkud Dodiku novac za klub, niti je ijedna institucija, koja se bavi finansijama, pokušala provjeriti poslovanje ovog „sportskog“ kluba. Na čelu KK „Igokea“ je Goran Dodik, a pomaže mu Miloš Čubrilović Čubri.

Igor Dodik, sin

Iz sredstava zarađenih prodajom Telekoma, (cca 1,3 milijarde KM), Dodik je svom sinu Igoru dodijelio kredit od tri miliona maraka, pod egidom unapređenja proizvodnje voća i povrća. Igor tada jedva da je imao dvadesetak godina, ali je 23. novembra 2007. godine, kao osamnaestogodišnjak, zajedno sa Mirkom Dobrićem, osnovao firmu „Fruit eko“. Dobrić je Dodikov zet, oženjen njegovom bliskom rođakom. Osnivački ulog firme bio je svega 2000 maraka, ali to Igoru Dodiku i Dobriću nije smetalo da kupe voćnjak u Podgradcima za 1,5 miliona KM. Učinjeno je to prije nego što su dobili kredit od IRB-a. (Dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Kada su iz jednog ovdašnjeg lista Dobrića upitali otkud mu pare za voćnjak, on je rekao da je kao hipoteku založio voćnjak koji je tek namjeravao kupiti. Nakon konstatacije da je to zakonski nemoguće, Dobrić je ućutao. Mirko Dobrić i Igor Dodik zasadili su u voćnjaku 169.000 novih sadnica jabuke, i izgradili hladnjaču kapaciteta 2.000 tona, prema najmodernijim tehnologijama, kao i betonske stubove za protivgradnu zaštitu.

Projekat navodnjavanja je urađen besprijekorno, a “Fruit eko” uspješno sarađuje sa brojnim kompanijama iz regiona. To preduzeće ima u vlasništvu 103 hektara voćnjaka u Gornjim Podgradcima kod Gradiške.




Osamnaestog jula 2008. godine podnijeli su zahtjev IRB-u za dodjelu kredita. Isti dan su im odobrili pare. Ugovor o tri miliona potpisan je tri dana kasnije, a novac odmah potom i isplaćen. Sve je završeno preko „Balkan investment banke“, koju takođe kontroliše Dodik, jer je u veoma bliskim odnosima sa članovima UKIO grupe, koji su vlasnici ove finansijske institucije. Na sve ovo Dodik je rekao da je to sasvim normalno i da je njegov sin jako vrijedan, te je zasadio 160 hiljada sadnica.

„Bolje da to radi, nego da bude narkoman ili klošar“, komentarisao je.

Gorica Dodik Trišić, kći

Dodikova kći Gorica je aprila 2011. godine postala šef kabineta Ministra za ekonomske odnose sa inostranstvom Željke Cvijanović. Kako je Cvijanovićeva rekla, Gorica Dodik izabrana je između desetak mladih kandidata, „jer je pokazala najbolje sposobnosti“. Istakla je da nije bilo nepotizma, niti je za ovu funkciju bilo presudno to što je Gorica kći predsjednika republike.


Dodikova kćerka ima ozbiljne političke ambicije, mjesto šefa kabineta je samo prva stepenica u toj karijeri. Na mjesto šefa kabineta izabrana je bez konkursa, a sve je, lično, obrazložila riječima “da nije na poziciji državnog službenika za koju je predviđeno raspisivanje oglasa”. 
“Dva mjeseca prije imenovanja radila je kao volonter sa mnom na definisanju projekta koji ćemo realizovati nakon što se steknu finansijske pretpostavke i koji je namijenjen mladima koji se žele baviti evropskim integracijama i međunarodnim odnosima”, pojasnila je prijem Dodikove kćeri ministrica Cvijanović.
Gorica Dodik – Trišić , sa nepunih 30 godina, već je izuzetno uspješna biznismenka, šefica radija, vlasnica brojnih lokala i stanova... Ona na svom kontu već ima, kako se tvrdi, Banju Laktaši, iako se nominalno vodi kao imovina Slobodana Stankovića.

Radio „Igokea“ je, takođe, u vlasništvu Dodikove kćeri, što je i sama, u nekoliko navrata, potvrdila.

Banju Laktaši, prvobitno je privatizovao Rade Ratkovac, ali nije mogao da je renovira, niti da radi sa njom, jer mu to nije dozvoljeno. Uporište za opstrukciju, Dodik je našao u činjenici da se Banja Laktaši gruntovno vodila kao vlasništvo Kazneno popravnog doma u Tunjicama, (dokumenti u posjedu „Žurnala“). Ratkovac nikako zbog toga nije mogao dobiti dozvolu za gradnju, te je na kraju objekat prodao Stankoviću, odnosno Dodiku. Cijena je bila pet miliona maraka. Odmah nakon kupovine, kreće obnova banje, iako je ona i dalje bila u vlasništvu zatvora, pa samim tim nije mogla biti ne samo renovirana, već ni prodana. Nakon što je otvorena za posjetioce, sud je ekspresno „utvrdio“ da Kazneno popravni zavod nije vlasnik ovog objekta.

Kćerki pripada i poslovni objekat, u koji je smještena „Zekstra“, u Gospodskoj ulici u Banjaluci, vrijedan pet miliona maraka. Taj poslovni prostor bio je sastavni dio firme „Glas Srpske“, dok ona nije prešla u ruke Željka Kopanje. Tu je bila smještena „Glasova“ knjižara. Kopanji su pripali svi objekti i zemljište, ali je knjižara došla u Dodikove ruke. Naravno, ni ovaj objekt se ne vodi na njemu, ali je, prije dvije godine kada je poslovni prostor renoviran, sve radove nadgledao Goran Dodik. Uz to, Gorica i njen muž Dragan Trišić posjeduju stan od preko dvjesta kvadrata u Banjaluci, kao i nekoliko najluksuznijih automobila.

Dragan Trišić, zet

Sa zetom Draganom Trišićem, mužem kćeri Gorice, i njegovom firmom IDT Fon, Dodik je kao premijer potpisao ugovor 3 septembra 2007. godine. IDT prodaje telefonsku karticu «Zovi Zovi». Zbog ovog nepotizma niko se nije pobunio, ali je cijeli posao neslavno završio. Dodikov zet nije iz njega izišao sa gubicima.

Spasan Zeljković, zet

Spasan Zeljković je suprug Dodikove sestre Bogdane. Njih dvoje dugo su bili u Dodikovoj nemilosti i najmanje su imućni članovi familije. Međutim, i to se promijenilo prije tri godine, nakon što je Zeljković postao suvlasnik firme „SB invest“ d.o.o., koja se bavi stanogradnjom. U banjalučkom naselju Budžak „SB invest“ izgradila je dvije lamele, (14mx25m; 14mx22m; od pet spratova, plus podrum, prizemlje i tavan), na kojima je čista zarada procijenjena na 3 miliona KM. Cijena kvadratnog metra u lamelama je 2200 KM za stanove, 155 KM za garaže i 800 KM za podrume. „SB invest“ je nedavno dobila i atraktivnu parcelu, mnogo bliže centru grada, na kojoj će gradnja novih zgrada uskoro početi.




„SB invest“ osnovana je 2008. godine, (Službeni glasnik RS, broj 81), a osnivački ulog iznosi pet hiljada maraka. „SB invest“ osnovale su dvije firme: „TN invest anstalt“, (9490 Vaduz, Pflugestrase 7), iz Lihtenštajnja, koja je uložila 3000 KM, (60 %), i Zeljkovićeva firma „Interkont – komerc“, registrovana u Laktašima, (Aleksandrovac), sa ulogom od 2000 KM, (40 %). (Dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Nikad okončane pljačke



U ovom dijelu dosijea „Imperija Dodik“ sasvim svjesno nismo tretirali megaprojekte, koji su se pretvorili u megaprevare, iz prostog razloga, što je priča o Miloradu Dodiku i načinima kako je došao do novca toliko velika, da ju je nemoguće smjestiti u jedan tekst, ma koliki on bio. Takođe, u ovom tekstu samo smo se ovlaš dotakli nekih od njegovih najbližih „poslovnih“ saradnika, poput Slobodana Stankovića, Ljube Ćubića, Slavka Roguljića... Međutim, to nikako ne znači da se nećemo baviti, kako megaprojektima, tako i megatajkunima.

Tako će čitaoci „Žurnala“ imati priliku da imaju detaljan uvid u dokumenta koji svjedoče kako se gradio i još uvijek gradi autoput Banjaluka – Gradiška, gdje je samo sa prve dionice, (duge 5,7 kilometara), nestalo cca 66 miliona KM.

Objavićemo niz dokumenata i dokaza o tome kako je u projekat „Čemerno“ uloženo preko 71 milion KM, a od rekonstrukcije klizišta nije bilo ništa, jer su pare otišle u sasvim drugom pravcu. Tu će biti i dokazi kako su milioni iz budžeta, umjesto da budu uloženi u revitalizaciju puteva u opštini Srebrenica, revitalizovali privatne projekte Dodika i njegovih tajkuna.

Priča o Dodiku ne bi bila potpuna kada se ne bi napravio detaljan osvrt na projekat njegovog života, što je, kako je i sam u nekoliko navrata isticao, izgradnja Administrativnog centra u Banjaluci. Biće to treći nastavak dosijea „Imperija Dodik“, u kojem ćemo se detaljno baviti načinima „poslovanja“, koji su u svom finišu omogućili nestanak cca 75 miliona KM, za koliko je Administrativni centar „preplaćen“. Tih 75 miliona, ma koliko to nevjerovatno zvučalo, samo su kap u moru nezakonitosti i prevara, jer treba imati u vidu da je tik uz Administrativni centar, Stanković sagradio poslovni objekat ništa manji od zgrade Vlade RS, u kojem su po cijeni od 6-8 hiljada KM po metru kvadratnom ovdašnje institucije morale kupiti poslovne prostore.

Bitan dio ovog serijala, svakako, je priča o privatizaciji Naftne industrije RS, sprovedene tako da je ovaj entitet suštinski ruskim mešetarima platio da preuzmu Rafinerije u Brodu i Modriči. I o ovim poslovima, kao i svim dosada pomenutim, „Žurnal“ posjeduje relevantnu dokumentaciju, koja svjedoči da je državna/narodna imovina prepuštena u ruke špekulanata, pri čemu su nestale desetine miliona.

Glavni promotor i ovog posla, kao i svih navedenih je Milorad Dodik.

IZVODI IZ INTERVJUA

Stvar je legla (Vreme, 1995.)

Arbitražna odluka kojom je opština Brčko proglašena distriktom donesena je 5. marta 1995. godine. Isti dan smijenjen je i tadašnji predsjednik Nikola Poplašen, jer nije htio dati mandat za premijera Miloradu Dodiku. On je sedam dana nakon ovih dešavanja dao intervju beogradskom listu “Vreme”.

Dok se mnogi pitaju da li je distrikt zaista loše rešenje za bosanske Srbe, Vestendorp obaveštava da će se o Brčkom još razgovarati, za razliku od smene Poplašena, koju je proglasio konačnom. "Imam osećaj da je ta stvar legla", kaže za "Vreme" premijer RS u ostavci Milorad Dodik



Očekujete li neke promene vezane za odluku o Brčkom?


DODIK: Naš definitivan zahtev je taj da se odluka o Brčkom modifikuje u dijelu koji bi zadovoljio interese RS. Odluka je inače nepotreban eksperiment, koji se pokušava, iz nekih iracionalnih razloga, nametnuti kao rješenje. Ona je protiv Ustava BiH, Ustava Federacije BiH i Ustava RS. Mi očekujemo modifikacije, jer distrikt ne može da bude trajno rješenje. Imajući u vidu ciljeve Dejtonskog sporazuma - normalizaciju odnosa i povratak onih koji to žele - da se to može ostvariti u periodu od tri do pet godina pod kontrolom međunarodne zajednice. Nakon toga bi trebalo da se na sadašnjoj međuentitetskoj liniji stvar oko Brčkog razgraniči na ono što pripada RS i ono što pripada Federaciji.

Kako komentarišete odluku o Poplašenovoj smeni?

Poplašen nije više predsednik republike.

Zašto su vaši poslanici prilikom glasanja o njoj bili uzdržani, a vaši koalicioni partneri glasali protiv nje?

Pravo je visokog predstavnika da posegne za tom odlukom, koje je dobio po Dejtonskom sporazumu, u kojem je sadržana klauzula da je on iznad Ustava BiH i ustava entiteta. Nije Vestendorp diskvalifikovao Poplašena već se Poplašen sam diskvalifikovao u proteklih pet meseci, vršeći funkciju na samo njemu svojstven način. On je ugrožavao demokratski razvoj RS, i u tom pogledu joj je nanio mnogo štete. Dobro je što je otišao.

Kakav razvoj događaja očekujete?

Trebalo bi raditi na modifikaciji odluke o Brčkom. Što se tiče predsjednika Republike, vjerovatno će njen potpredsjednik preuzeti tu dužnost. Imam osjećaj da je ta stvar na neki način već legla. Ono što je dobro je to da Poplašen više nije predsjednik. Stvar će krenuti dalje, naši predstavnici će se vratiti u zajedničke organe, kada se nepovoljni elementi za RS povuku, vezani za arbitražnu odluku.

Koga vidite kao novog premijera?

Vidjećemo.

(...)



Niko nije zaštićen (Vreme, 1999.)



U intervjuu pod nazivom “Niko nije zaštićen”, objavljenom novembra 1999. godine, tadašnji premijer RS Milorad Dodik govorio je i o Slobodanu Miloševiću.

“Što se tiče Slobodana Miloševića, on je sigurno jedno on najkompleksnijih srpskih pitanja. Milošević je tragična srpska figura u posljednjih 12 godina, koji je, htio ili ne, produkovao sistem beznađa u samoj Srbiji i dugo vremena držao RS u potpunoj zavisnosti od njegove politike i uticaja”, rekao je tada Dodik.

Do pre nepunu godinu dana vi ste bili u kontaktu sa Slobodanom Miloševićem.

Imao sam veoma primamljivu priliku da budem sa gdinom Miloševićem i '90. godine, pa nisam bio. Tada sam bio protiv politike koja se promovisala na prostorima Jugoslavije i bilo mi je jasno da će se raspasti Jugoslavija ako se nastavi sa politikom koju je Milošević tih godina projektovao. Prvi put sam došao u kontakt sa Miloševićem '94. godine, kada sam kao predsjednik Nezavisnog kluba poslanika tražio načina da se RS izvuče iz izolacije u koju je upala zbog odnosa između rukovodstva na Palama i Slobodana Miloševića. Moja vezanost za Miloševića nikada nije bila veća od tih potreba. Od maja uopšte ne kontaktiram sa njim. Milošević ne trpi uspjeh koji u RS evidentno postoji sa stavnovišta izgradnje infrastrukture, i kao pokazni metod ne odgovara Srbiji.

(…)

Izaberite konja (Reporter 2000.)


Dodik je “Reporteru” dao intervju (“Izaberite konja”) i februara 2000. godine, u kojem je govorio o bitnosti međunarodne zajednice u BiH i RS, a sa aspekta činjenice da je u to vrijeme bio predsjednik Vlade RS već dvije godine, a da nakon izbora 1998. nije dobio mandat za premijera. Zbog toga je visoki predstavnik smijenio Nikolu Poplašena, tadašnjeg predsjednika RS.

“Čemu izbori, izaberite koga hoćete. Možete konja izabrati ovdje u RS i neka to bude volja birača, ali ja govorim o drugima koji utiču na međunarodne odnose”, rekao je tada Dodik.

Čemu u tom slučaju izbori?

Vi to sasvim apstraktno posmatrate, ja govorim o praktičnim stvarima. Čemu izbori, izaberite koga hoćete. Možete konja izabrati ovdje u RS i neka to bude volja birača, ali ja govorim o drugima koji utiču na međunarodne odnose, na međunarodne ekonomske, na međunarodne finansijske, na međunarodne ove i one odnose, i oni imaju pravo da odaberu s kim će raditi a s kim neće raditi, pa valjda smo to naučili u tome svemu.

Dodik je progovorio i o naglo stečenom bogatstvu.

Krenule su i priče o vašem ribnjaku, kućom sa bazenom, imanjem koje vredi četiri miliona maraka i....

Dajte, nemojte mi postavljati takva pitanja. Dolazite iz referentnih novina i nemojte pitati takve gluposti. Prvo, ja nemam ribnjak i mene ne interesuju priče. Ja sam za vas predsjednik vlade i odgovaram ovdje na ozbiljna pitanja. Prvo, ja nemam vlasništvo ribnjaka, nemam imanje o kome se priča. To sasvim sigurno može da se provjeri. Ja živim ovdje u Laktašima i porodična kuća mojih roditelja je šest kilometara odavde i jeste jedna od najljepših i najbogatijih kuća u Lijevče polju, ali to je bila i prije rata. Prema tome, to je sada dnevnopolitička potreba. Ribnjak zaista postoji. Ja imam brata koji se time bavi i, na kraju, svako to može da provjeri. Izvolite u katastar, gruntovnice i ostale stvari. Mene ne interesuje šta ljudi tračaju, ja želim samo da pričam, recimo kako se obezbijedilo da se i u takvim uslovima u kakvim je živjela RS poveća fizički obim proizvodnje, a to je napisao Institut Ekonomskog fakulteta, dakle tamo gdje radi i gospodin Ivanić, koji ponekad tvrdi da to nije. To što porodica Dodik ima u Lijevču polju apsolutno je poznato svima ovdje i to znaju ljudi. Znaju da smo jedna od najbogatijih porodica bili prije rata i to će pokazati izbori ovdje u Laktašima. Sigurno je da za nekog manijaka, kriminalca ili lopova ne bi glasali ni do sada.

(kraj)

субота, 19. јануар 2013.

IMPERIJA DODIK 4

Portal "Žurnal" krajem 2011. godine objavio je iscrpan dosje o poslovnoj biografiji Milorada Dodika u kojem je naveden najveći broj njegovih poslova, veze sa tajkunima, firmama, te načini na koje je sve dolazio do novca. U dosjeu su navedene i nekretnine porodice Dodik. Dosje prenosimo uz dozvolu redakcije "Žurnala".

Krediti za najdraže Zmijanjce



Tokom 2002. godine Poreska uprava RS blokirala je sve račune firme “Zmijanje plast”, zbog milionskih dugova prema državi. Na računima nije bilo niti marke, a kada je Poreska uprava pokušala zaplijeniti imovinu, javila se “Hypo banka” sa dopisom da oni posjeduju hipoteku nad tim nekretninama, zbog dugova koje Čičić ima prema toj banci.

“Hypo banka” je, da podsjetimo, kupila “Kristal banku”, a sa njom i milionske Čičićeve dugove. Nakon akcije Poreske uprave, Čičić je tužio RS i tražio “nadoknadu materijalne štete i izgubljene dobiti” od 44 miliona KM, jer mu Poreska uprava, navodno, nije odobrila reprogram dugova.

Čičić je RS 2002. godine tužio i po drugom osnovu: tražio je od nekadašnjeg Ministarstva odbrane RS da mu isplati 4 miliona maraka za mesne konzerve koje je, kako je tvrdio, isporučio vojsci. Nadležni u Ministarstvu odbrane proveli su istragu i utvrdili da Čičićevoj firmi duguju tek 70 hiljada maraka. Uz to je otkriveno da je Čičić uz pomoć nekoliko oficira srednjeg ranga “naduvavao” fakture, pa je Ministarstvo protiv odgovornih podnijelo krivične prijave. Nakon toga je došlo do gašenja Ministarstva odbrane, zbog reforme oružanih snaga, a cijeli spor je prešao u nadležnost Ministarstva finansija.

Da je Čičić „naduvavao” fakture svjedoče i dokumenti finansijske policije. Cijeli posao dogovoren je na relaciji Čičić - RDRR bez prethodne ponude i bez javnog konkursa suprotno članu 12. tadašnjeg Zakona o robnim rezervama. Od 22.1.98. do 25.3.98. direkciji jeisporučeno suhomesnatih proizvoda u vrijednosti, (po fakturama), 2,2 miliona KM. Sva štetnost ovog poslovnog aranžmana otkrivena je kada su upoređene tadašnje fakturne cijene 26 isporučenih vrsta proizvoda „Galamesa” sa cijenama renomiranih proizvođača „Mitros” i „Čoka”... Za robu koju je „Galames”, odnosno „Zmijanjeplast” fakturisao RDRR u vrijednosti od 2.000.000 KM, bilo bi fakturisano 1, 4 miliona da je kupljena od navedenih renomiranih proizvođača. Znači, samo na ovom „poslu” Čičić je nezakonito zaradio šesto hiljada maraka. Sve ovo je konstatovala finansijska policija, (dokumenti u posjedu „Žurnala”).

Složena prevara

Vrlo je bitno do detalja pojasniti cijelu igru oko ovih tužbi, kako bi se spoznalo koliko je složena ova prevara. Nakon što je Čičić tužio Ministarstvo odbrane i Robne rezerve tražeći 4 miliona za nikada isporučene proizvode, kontratužbu je uložilo Ministarstvo finansija, zastupano po Pravobranilaštvu RS „radi naplate poreskog duga vrijednog 509.369 КМ оd „Zmijanjeplasta“-а.

Potom, „Zmijanjeplast“ ulaže protivtužbu na protivtužbu radi naplate štete i izgubljene dobiti која је, kako tvrde, nastala kao posljedica postupka prinudne naplate poreza i Čičić zahtjeva 44.000.000 КМ. Ponovnim dolaskom Dodika na vlast, 2006. godine, dolazi do naglog preokreta: Ministarstvo finansija povlači tužbu protiv Čičića, navodeći da to čine kako bi izdejstvovali da on povuče odštetni zahtjev od 44 miliona!

Išlo se direktno Čičiću u prilog, јеr on svoju tužbu ne povlači.

Uslijedila se vještačenja, a prema Čekinim tvrdnjama, i Vlada i Čičić imali su istog vještaka, što dodatno potvrđuje da je ovdje riječ o izuzetno sumnjivim poslovima. Taj isti vještak je prvo Čičiću izvještačio 30 miliona štete, a onda vladi preporučio da mu plati 11 miliona maraka, na šta je izvršna vlast pristala. (Dokumenti u posjedu „Žurnala“)

Poravnavanje poravnavanja

Posebno je interesantan način na koji su Dodik i Čičić zloupotrijebili sud, kako bi postigli sudsko poravnanje, a u prevari je učestvovao i republički pravobranilac Slobodan Radulj, koji je vladi proslijedio mišljenje da Čičiću treba isplatiti 11 miliona maraka.




Radulj je kasnije tvrdio da čak i ne zna ko je vještak koji je vještačio i vladi i Čičiću, iako ga je on lično angažovao! Suština sudskog poravnanja je da sud, u tom slučaju, nema potrebu da provjerava ono što su se strane u sporu dogovorile. Upravo ta činjenica je bila ključna, jer da je krenuo postupak po Čičićevoj tužbi, sud bi se veoma brzo uvjerio da je ona besmislena i zasnovana na lažima. Prije svega, on bi morao da dokaže da je imao validne, a ne falsifikovane ugovore, sa određenim firmama, koji su propali nakon što je Poreska uprava blokirala njegove račune.

Svi prethodni premijeri odbijali su Čičićeve zahtjeve “za poravnanjem”, svjesni da je riječ o prevari, ali je, po dolasku Dodika na vlast, Čičić uspio dobiti 15 miliona maraka.

“Kristal” banka

Nije ovo poravnanje prvi zajednički posao Dodika i Čičića. Njih dvojica su, za vrijeme prvog Dodikovog mandata, oštetili “Kristal” banku i budžet RS za 14 miliona maraka. To je suma bez kamata, a Čičić ovaj novac nikada nije vratio.

Vlada RS je odlukom 1998.godine prebacila iz budžeta 14.000.000 KM za finansiranje izvozno orijentisanih preduzeća preko “Kristal” banke.

Poseban tretman u “Kristal” banci imalo je preduzeće “Zmijanje plast” koje je iz ovih sredstava 23.07.98. dobilo kredit od 3.150.000 tadašnjih DM, (sa garancijom od 4 bjanko akceptna naloga), a 25.12.98.g. kredit od 7.550.000,00 DM na založno pravo, odnosno hipoteku na zemlju ukupne površine 14 dunuma u katastarskoj opštini Motike. Pored hipoteke, ovo preduzeće je dalo 14 bjanko akceptnih naloga kao garanciju na drugi kredit.

Ovaj transfer, kao i drugi poslovni aranžmani “Zmijanje plasta” bili su predmet interesovanja tadašnje Finansijske policije, koja je izvršila kontrolu poslovanja tokom 1999. godine. Zapisnikje na vidjelo iznio nezakonite radnje izvršene na relaciji “Kristal” banka - “Zmijanje plast” - “Republička direkcija robnih rezervi”- “Galames”, ali niko nije odgovarao pred zakonom, jer je izveštaj navodno nestao iz Finansijske policije.

Izvještaj o teškim prevarama

Izvještaj, koji smo ipak uspjeli pronaći, nepobitno dokazuje da je Čičić u svom vlasništvu, osim firme “Zmijanje plast”, imao i preduzeća “Drvoplast SM” Oštra Luka i “Drvoplast” Kraljevo, kao i firme “Galames” Beograd, “Drvoplast” Petrinja i “BIM Galames” Brčko, preko kojih je prao novac.




Mjesec dana po osnivanju, preduzeće “Zmijanje plast” imalo je na računu samo osnivački kapital od 1000 jugoslovenskih dinara, odnosno oko 150 maraka, što nije smetalo odgovornima u “Kristal” banci da odobre i isplate Čičiću 3.150.000 tadašnjih DM. Odgovorno lice za kredite u “Kristal” banci bio je Aleksandar Džombić, aktuelni premijer. Čičić je bio državljanin tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, (živio u Kraljevu), pa je pare preuzeo u kešu i iznio iz BiH.

Drugi kredit od 7.550.000 KM odobrio je kreditni odbor “Kristal” banke “za investicije na 4 godine”. Kredit je ugovoren 25.12.1998., a “Zmijanje plast” je kao hipoteku ponudilo 14 dunuma ledine, čija cijena tada nije prelazila 15 hiljada maraka. Posjed nad ovim zemljištem Čičić je uknjižio 25.01.1999., mjesec dana nakon sklapanja ugovora u kojem je ta zemlja založena za kredit. To suštinski znači da je banka Čičiću dala 7,5 miliona “na lijepe oči”.

Postoji i treći kredit: preduzeće “Drvoplast SM” Oštra Luka dobilo je od “Kristal” banke 16.04.1998. godine kredit u iznosu od 3.780.000 DM. Desilo se to samo mjesec dana nakon osnivanja i registrovanja firme, čiji je osnivački kapital bio 150 maraka. Pare su isplaćene u tri gotovinske tranše, u aprilu i maju 1998.godine. Bilo je dovoljno da Čičić samo osnuje firmu i da mu “Kristal” banka odmah isplati u kešu milione maraka! Bitno je navesti da Čičić nikada ove kredite nije vratio “Kristal” banci. (Dokumenti u posjedu “Žurnala”).

Kada se saberu iznosi ova tri kredita koje je “Kristal” banka isplatila Čičiću, dođemo do cifre od 14.480.000 DM, koja se potpuno podudara sa sredstvima koja su odlukom Vlade 1998. godine “Kristal” banci prebačena iz budžeta “za finansiranje izvozno orijentisanih preduzeća”!

Poslovi sa stokom



Preduzeće “Farmland d.o.o.” smješteno je u Novoj Topoli, mjestu između Laktaša i Gradiške, neposredno uz Dodikovo imanje. Nastalo je 2005. godine, privatizacijom nekadašnje Govedarske farme u Novoj Topoli, koja se nalazila u sastavu predratnog Poljoprivredno-industrijskog kombinata “Mladen Stojanović”. Govedarsku farmu kupila je kompanija “Farmland LLC” za deset hiljada konvertibilnih maraka, fiktivna firma registrovana u advokatskoj kancelariji u Vajomingu. Većinski vlasnik ove firme je Dragan Vasiljević, koji je ujedno i predsjednik uprave farme.

“Farmland”, po raznim osnovama, duguje 40 miliona maraka, a vrijednost firme je pala na 4 miliona, što znači da je čak deset puta zaduženija od vrijednosti. Podigli su brojne kredite, gdje god su mogli, i nijedan ne vraćaju. “Farmland” je samo od “Hypo banke“ podigao 14 miliona maraka kredita i ovaj kredit je pod istragom. I Unicredit banka dala je tri miliona KM, a od IRB – a, (preko Balkan investment banke), Vasiljević je uzeo dodatna tri miliona. Tu su još dva miliona povučena od lizing kuća. Niko iz banaka se ne usuđuje da aktivira hipoteke, jer im se iz vlasti prijeti povlačenjem depozita, koje institucije imaju u tim finansijskim subjektima.

Perionica

Država je “Farmlandu” dala 3000 hektara obradivog zemljišta kroz koncesiju, od kojih ne koriste ni trećinu. Svi dokazi upućuju da je ova firma samo perionica novca. Iako uopšte ne vraćaju kredite, IRB je uložila dodatnih 2,5 miliona KM kroz kupovinu bezvrijednih obveznica. Samo od poticaja je tokom četiri godine u ovu firmu iz budžeta RS prispjelo 12 miliona KM (2007 - 2.250.702, 58 KM; 2008 - 3.999.252,61 KM; 2009 - 2.836.701,50 KM; 2010 - 2.183.999, 62KM). Uprkos tome, Poreskoj upravi „Farmland“ duguje 2,2 miliona KM, (podaci iz juna 2011.g.), i taj poreski dug je u nekoliko navrata reprogramiran i to direktnim nalozima iz Vlade RS, dok je na njenom čelu bio Dodik. Dobavljačima „Farmland“ duguje osam miliona KM.

Muža goveda



Vasiljević bez problema dolazi do Dodika, Džombića i ostalih visokih funkcionera, a u svojim pismima im se obraća veoma prisno i lako zakazuje sastanke sa njima..

S obzirom na nastalu situaciju na svjetskom tržištu, na potpuno ukinute ili limitirane subvencije ministarstva poljoprivrede koje je napravilo zaokret i od razvojne preraslo u socijalnu kategoriju, bili smo prinuđeni srezati sve varijabilne troškove firme na minimalne i održive, te broj radnika sa 304 svesti na 192, i na kraju na 155, navodi se u pismu koje je Vasiljević početkom jula 2009. godine uputio tadašnjem premijeru Dodiku.

U istom pismu Vasiljević traži sastanak „od sat vremena na kojem bi prisustvovao ministar finansija Aco Džombić“. Sastanak je i održan, a na njemu su dogovoreni novi projekti, u kojima je Republika Srpska izgubila milione. U pismu iz oktobra iste godine, Vasiljević potvrđuje te dogovore i navodi šta još nije urađeno:

Ostaje da realiziramo dogovor sa Direkcijom za robne rezerve o prihvatu 1200 junica... i uskladištimo cca 20.000 tona žitarica, što je de facto i de jure vlasništvo Direkcije...

Ugovori su realizovani tokom 2010. godine, a nastavljeni su i tokom 2011. godine. „Farmland“ je bez tendera dobio milionski vrijedne ugovore sa entitetskim institucijama. Robne rezerve RS dodijelile su im i muzne krave - 500 grla, a „Farmland“ je prodao određeni broj, iako nisu njihova. Vasiljević je prodao i ogromne količine žitarica, koje su vlasništvo Robnih rezervi, ali je i pored toga ugovor o skladištenju sa njegovom firmom produžen i u 2011. godini.

Od strane skladištara izvršiti nabavku i nadoknaditi nedostajuće količine žitarica po oba osnova (A-B) u količinama i kvalitetu koje bi se predale Direkciji do 14.02.2011. godine, navodi se u pismu koje jeRadovan Samardžija, direktor Robnih rezervi uputio firmi „Farmlandfoods“, (u sastavu „Farmlanda“), nakon izvršene kontrole i popisa robe, u kojoj je utvrđeno da je Vasiljević prodao državnu pšenicu kao svoju.

U istom pismu, (upućenom 24.01.2011. godine), dalje se navodi da je neophodno obezbijediti “garancije banke u korist Direkcije za nedostajuće količine žitarica po važećoj tržišnoj vrijednosti koja bi se aktivirala za kupovinu žitarica. Vrijednost garancije bi se odnosila na manjak po tržišnoj vrijednosti po tačkama A (306.160, 44 KM), do 30. 06. i B (2.305.937,95 KM) do 30. 10, ili manjak po žetvi pšenice po tržišnoj vrijednosti (A plus B = 1.838.225, 24 KM) sa 30. 06., a sa 30.10. za kukuruz po tržišnoj vrijednosti od 1.097.935,20 KM“.

Umjesto istrage, obnova ugovora

Za očekivati je bilo da Samardžija alarmira sve istražne organe kako bi vratio nezakonito prodano žito, ali to se nije desilo. Umjesto poziva na odgovornost, uslijedili su molba i produženje ugovora.

Navedeni prijedlozi su odraz dobre volje da se nastavi poslovna saradnja i pruži mogućnost ostanka davaoca usluga-skladištara. Po gore navedenim prijedlozima bilo bi neophodno postupiti u navedenim rokovima, a svako odstupanje dovodi nas u poziciju da se moraju aktivirati sredstva za naplatu i pokrenuti sudski spor o nadoknadi štete i odgovornosti odgovornih lica, napisao je Samardžija.

Samo sedam dana nakon ovog pisma, (31. 01. 2011. godine), Robne rezerve, koje je predstavljao direktor Radovan Samardžija, potpisale su novi Ugovor o uskladištenju i čuvanju merkantilne pšenice i kukuruza! (Dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Kućica od 342 kvadrata



Vilu na Dedinju, u ulici Vaska Pope , Milorad Dodik je platio oko 3 miliona maraka 2007. godine, premda tvrdi da je cijena bila upola manja. Tvrdio je da je novac obezbijedio prodajom dva stana u Beogradu.

Dodik tvrdi da je vilu kupio na kredit, te da je izdaje izraelskoj ambasadi u Beogradu. On je vilu kupio od “Komercijalne banke” iz Beograda, koja je istu oduzela od tamošnje firme “Koling”, kao nadoknadu za nevraćeni kredit. Riječ je o troetažnom objektu od 342 metra kvadratna, sa garažom i dvorištem.

U “Komercijalnoj banci” su medijima prvo saopštili da je Dodik vilu platio u gotovini, da bi kasnije opovrgli te navode. Dodik je 16. maja 2007. godine sklopio ugovor s Komercijalnom bankom o kupovini vile po cijeni od 850.000 eura, iako je njena realna vrijednost 1,5 miliona eura. Kupovinu je “zatvorio” kreditom, podignutim krajem juna 2008. godine, kod Pavlović banke iz Bijeljine u iznosu od 1.468.373 KM ili 750.767 eura. Kredit je podignut na 102 mjeseca, a rata je nešto iznad 19 hiljada KM. Treba imati u vidu da njegova plata, bilo kao premijera ili predsjednika RS, jedva prelazi četvrtinu rate. Novac koji je “Pavlović banka” isplatila Dodiku kao kredit, posuđen je preko noći, jer ga pomenuta finansijska institucija nije imala na računima.

Nastaviće se...