четвртак, 08. август 2013.

Genijalci naše mentalno zaostale stvarnosti

piše: Slobodan Vasković


Politički kriminalci u Republici Srpskoj su nekreativni, bezidejni, a pljačke budžestkih sredstava bilo u institucijama Republike Srpske, ili opštinama, liče kao jaje jajetu. I sve su manje više urađene na isti način: lažirani tender/ naduvane cijene-fakture/ povlašteni graditelji/dobavljači/asfalteri/sjekači/mesoprerađivači/proizvođači struje/realizatori “intelektualnih” usluga…

I uvijek se zna ko će dobiti posao, koliki je “ugradbeni dio”; jedino je prisutna mala dilema oko toga koliko pripada “naručiocu” posla, a koliko “izvršiocu”.

Upravo ta nekreativnost najbolje svjedoči o osionosti političkih kriminalaca, koji smatraju da uopšte nema potrebe da se bar malo pomuče ne bi li prikrili prljave rabote u kojima izvlače milionska sredstva, jer su ubjeđenja da su nedodirljivi. Pa “ladno” uzimaju iz budžeta koliko im na um padne, a padaju im desetine miliona.

Ta nekreativnost ukazuje i na ogroman prezir što ga politički kriminalci iskazuju spram građana, smatrajući da nemaju ni pameti, ni snage ni volje ni znanja da uoče pljačku, uništenje svega vrijednog, stvaranje nove kaste superbogatih, čija je namjera porobljavanje ogromne većine osiromašenih, ojađenih, biološki već dobro iscrpljenih stanovnika ovog parčeta Planete.   


Ovdašnji politički kriminalci su endemska vrsta, jer su patološki gramzivi, i u poslove uvlače i članove najuže porodice, kako bi što više opljačkanog ostalo “u familiji”. Nepotizam je najljepša riječ kojom se opisuju ove kriminalne političko-porodične manufakture, što poput pijavica (veličine ajkule) isisavaju život ovom narodu.

Kada samo malo zagrebete po površini, uočite da su svi njihovi zaposleni i da uz to imaju i firmetine/firme/firmice (zavisno od funkcije koju pater familias  obnaša), da su svi stambeno obezbijeđeni, da su svi saobraćajno “zbrinuti” supersigurnim automobilima, da su svi “firmirani”…, riječju oni su lokalni brendovi što svjedoče da se kriminal itekako isplati.  

“Pljačka kuća, kuća pljačka”, pjevuše svi ti ekremi naše bijedne i mentalno zaostale stvarnosti.

Svi Miloradovi sinovi i kćeri, Nebojšini zetovi, Dušankina dječica, Nikolini “genijalci”, Sekini malci i ostali radulji, najsposobniji su, najpametniji su, najinteligentiiji su, najvrjedniji su, najposlovniji su, najnačitaniji su…, pa su u svojim dvadesetim već stekli milione. Posjeduju sve-od mini hiodroelektrana, preko voćnjaka, pašnjaka, softverskih rješenja…, pa do kvalitetnih kertridža, klamerica, heftarica i ostalog kancelarijskog materijala.

A tu je Obrenov mali prava poslovna zvjerka.


Jer i Obren Petrović, sretni gradonačelnik nesretnog Doboja, dio je matrice “U se i u svoje kljuse”, koji je, slijedeći banjalučke trendove, čitav jedan grad proglasio vlasništvom svoje porodice.
   
Već sam objavio da je firma “Sipos” najvažniji partner Grada Doboja, iako je osnovana tek lani.

Stvarni vlasnik firme je Igor Petrović, Obrenov sin, a “Sipos” je formalno registrovan na Borislava Miloševića. Milošević je prije par godina stigao na studije u Doboj i odlično se snašao. Čim je registrovao firmu, odmah mu je Grad dao sve poslove nabavke kancelarijskog materijala, a i odličan poslovni prostor u centru Doboja. U cijelu ovu “privrednu bajku” (za nepunu godinu 300 hiljada KM prometa) involviran je i Stanislav Despotović, kum Igora Petrovića, a svi mladi privrednici članovi su SDS-ovog podmlatka.

Kako Milošević nije dobojlija, već je „sa juga“, u tom gradu ga smatraju jedinim ozbiljnim „investitorom sa strane“.

A investitori se moraju čuvati kao oči u glavi i moraju im se obezbijediti kvalitetni poslovi. Stoga je Petrović sa „Siposom“ potpisao Ugovor o nabavci kancelarijskog materijala za potrebe administrativne službe grada Doboja. Milošević je dokument potpisao 05.02.2013., a gradonačelnik 13.02.2013.


„Sipos“ nabavlja sve i svašta za Grad (od tonera pa do klamerica), a ukupna vrijednost Ugovora je 43.508,40 KM.

Interesantno je da u specifikaciji robe koju „Sipos“ treba isporučiti gradu, nema imena nijednog proizvođača te vrste artikala, pa se stiče utisak da ih Miloševićeva (čitaj Petrovićeva) firma sama proizvodi.

Zašto je to tako?

Pa nekereativni „genijalci“ su domislili da i na ovom posliću (pravi unosni poslovi tek slijede) otmu što više, tako što će Gradu isporučiti već korištene tonere.

Njihovo sjajno poslovno rješenje za, primjerice, nabavku tonera sastoji se u tome da sakupljaju prazne tonere po ustanovama koje snabdijevaju, zatim ih odnesu u firmu „Fast Link“, gdje se oni ponovo napune. Tu ih fino upakuju, stave svoju naljepnicu (!), te ih isporuče krajnjim korisnicima. Ovi ih lagano (a nekad i snažno) promućkaju prije upotrebe i stave „u pogon“. Naravno,  toneri se naplaćuju po cijeni novih i originalnih, ili čak po većim cijenama.
 
Iz Obrasca za cijenu, koju je „Sipos“ uputio Gradu, uočljivo je da njihovi toneri koštaju od 176,40 KM pa do čak 384,62KM, što su nevjerovatne cifre.

Potvrđuju to i cijene firme „Grafiotisak“, koja tonere nudi po cijeni od 76 KM pa do 288 KM. S tim što su oni, za razliku od „Siposovih“ originalni, a ne napunjeni.
Ogromna je količina novca koja se može zaraditi na prodaji krivotvorenih tonera. Originalan toner košta npr.160 KM, a falsifikatori ga pune za 30 KM. Na ovu cijenu se, u uobičajenim kriminalnim nabavkama, dodaje još 30 KM, koje prema upućenim, služe da se obore ostali ponuđači.
U slučaju „Siposa“ tih 30 KM za obaranje drugih ponuđača se ne izdvaja, tako da je minimalna zarada po toneru cca 130 KM, a maksimalna 350 KM. Jednostavnije rečeno, samo na napunjenim tonerima, prodanim Gradu kao da su originalni, firma „Sipos“ je „zaradila“ gotovo 20 hiljada KM. Za toliko je, najmanje, Grad oštećen u poslu vrijednom 43 hiljade maraka. Majstorski, nema šta, jer profit od 50 posto pokazuje da je i ovdje riječ o suvim genijalcima. (To što je riječ o krivičnom djelu prevare i falsifikata, koga briga. Oni vladaju, i tuže i sude.).

Naravno, sve je „legalno“, jer u Ugovoru stoji da „roba iz ovog ugovora mora da bude sasvim nova i odgovarajućeg kvaliteta“, ali ne piše da mora biti i originalna. A jasno je da oni napunjeni toneri, fino upakovani, izgledaju „kao novi“. I da se razumijemo, nisu Petrovići osmilili ništa novo, jer se na tonerima, na ovaj način, pljačka širom RS i BiH.

Osim Obrena Petrovića, odgovorni za ovaj tonerski kriminal  su Jasna Lukić, šefica Odsjeka za javne nabavke (SDS), Miroslav Kršić, SDS-ov aktivista koji je član komisije za odabir najpovoljnijeg ponuđača. Kada ih je odabrao, on ih je i isplatio. Odgovoran je i Aleksandar Novaković, šef Odsjeka za informisanje i informatiku, SNSD-ov kadar, zadužen za sačinjavanje tenderske dokumentacije.

Isti recept primijenjen je i u ostalim javnim ustanovama i preduzećima, bez obzira na to iz koje je stranke direktor, jer su svi tu našli svoj interes. Dobojska koalicija SDS-SNSD i ovdje je bila na visini zadatka. Vukovi su siti, ovce su, ionako, za klanja.