уторак, 25. јун 2013.

Vasković u ateljeu Rajka Vasića

piše: Slobodan Vasković

Zatrebala mi je čuvarkuća za spravljanje narodnog lijeka protiv nečega. Znam da je ima moj dugogodišnji dobar (šta dobar, odličan) prijatelj Dragomir, stalno naseljen u Debeljacima kod Banjaluke. Skoknem do njega, čuvarkuća kao duša, odvagamo pola kile i malo jače; sok od zove, neću kafu; „prebijamo“ pod vinovom lozom o gradu koji je ubio aroniju („sad je sva kao gubava“), mini staklenoj bašti koju je Dragomir napravio od starih zamrzivača i najlona („Navalili puževi kao ludi, uništiše paprike, pa sam morao nabaviti pužomor. Pospeš, naiđe puž i samo se prevrne“.); lanjskim i preklanjskim pršutama koje mu vise u sušnici (“Nemam za prodati, ali kod mene možeš jesti koliko hoćeš!)... Ne jedemo, već sam jeo, šteta onog pršuta.

Odnekud mi naiđe misao da Rajko Vasić ima atelje u Debeljacima.
„Znaš li ti gdje je atelje Rajka Vasića“?
„Sad ideš uz brdo, pa se spustiš niz brdo, betonirao je on ogradu, plava kuća, odmah pored nje prodavnica, ne možeš promašiti. Nećeš valjda svratiti“?
„Bogami hoću“!

I krenem uz brdo, pa niz brdo i promašim, pa se povratim, kad zaista-prodavnica, plava kuća kraj nje, u kući majstori nešto rade...

„Dobar dan“.
„Dobar dan“.
„Ima li gospodina Vasića“?
„Nije tu“.

Ne bi mi milo kad čuh da nema domaćina; osjetih se pomalo kao Toma u Trebinju, ali muze oko mene uzigrale i tjeraju me da pogledam „uživo“ Vasićeve skulpture.

„Mogu li ja pogledati skulpture“?
„Samo izvolite“.

Fini neki čovjek, ljubazan. Krenuh ispod plave kuće, tri skulpture u dvorištu, lakirane, travnjak uređen, avlijaner  me radoznalo gleda, ali se ne pomače, ne lanu... Čak i kada sam ih dotakao. „Malo previše laka“, pomislih, ali, kako se ne razumijem u lakiranje, zaključih da to valjda tako treba.

Avlijaner leži, ne mrda, samo gleda.

U prizemlju plave kuće, ispod terase, kampanjola, bagi, drvena klupa, gredice, pored njih djela u nastajanju. Nelakirana.

Ne prilazim tom dijelu kuće, bilo bi nepristojno.

Odlazim nakon desetak, petnaest minuta. Zahvaljujem radnicima što su me pustili, otpozdravljaju (stvarno fini ljudi), krećem ka Banjaluci.

Interesantan dan, a i čuvarkuća je kvalitetna.