недеља, 09. јун 2013.

GO SDS: Kad utemeljivači utihnu

Piše: Slobodan Vasković
  
Sjednica Glavnog odbora Srpske demokratske stranke, održana nedavno u
Trebinju, bila je poprište briljantne minijature predsjednika i Prvog manekena te partije Mladena Bosića, koji je, bez trunke milosti, „odrubio“ glave četvorici značajnih stranačkih funkcionera. Bosić je iskoristio izbor dva potpredsjednika stranke (kandidati Milovan Bjelica-Mirko Šarović; Gojko Kličković-Borislav Bojić), da sve četvorici nominovanih zada teške udarce i skine im rejting za desetinu podioka.


Bjelica i Kličković imali su apsolutnu/većinsku podršku regija iz kojih dolaze, što im je, pokazalo se, bilo otežavajuća okolnost, jer su ih pobijedili Šarović (bez ikakve podrške u bazi) i Bojić (iza kojeg stoji simboličan broj „baznih“ igrača).

Gdje je kvaka? Bosiću u predsjedništvu nisu odgovarala dva jaka igrača, koji utemeljenje za svoje stavove nose iz regija iz kojih dolaze, jer, objektivno, to smanjuje snagu Prvog manekena u najužem vrhu stranke. Mnogo više mu „leže“ članovi predsjedništva, koji su potpuno odsječeni od baze i u njoj imaju nikakav ili, u najboljem slučaju, simboličan uticaj, kao što je to u slučaju Šarovića i Bojića. Šarović i Bojić morali su odigrati ovakvu bijednu političku igru, jer im samo boravak u vrhu stranke omogućava nadu za neko mjesto ili kvalitetnu kandidaturu na izborima 2014., odnosno nakon njih.

Dvojicu novoizabranih potpredsjednika, Prvi maneken je tako stavio pod svoju punu kontrolu i upregao u sopstvena kola, a oni moraju vući za njega, jer u bazi ih niti ko hoće niti mari za njih. Jednostavnije rečeno, Šarović i Bojić su odsječeni od baze „i vise“ bez ikakve težine u predsjedništvu, dok su Bjelica i Kličković odsječeni od vrha (svakako neće svoje interese gurati preko Šarovića i Bojića) i kao takvi prinuđeni su da, iako poraženi zbog Bosićevog „miga“ Glavnom odboru kako da glasa, ostanu u pozitivnim odnosima sa Prvim manekenom.

Briljantno, nema šta.

Uprkos svemu, veliko je iznenađenje što je Bosić „digao ruku“ na Bjelicu, premda je ovaj bio ključni čovjek koji ga je ostavio na čelu stranke, nakon sukoba sa nekadašnjim liderom Draganom Kalinićem. Da se Bjelica nije pojavio na sjednici Glavnog odbora stranke u Bileći (februar 2010.), Kalinić bi nadjačao Bosića. Uz to, Bjelica je već dugi niz godina „iz ilegale“ jedan od glavnih Bosićevih savjetnika i, za razliku od Kličkovića, nikada nije radio na smjeni aktuelnog čelnika.

Džaba je Bjelica krečio, Prvi maneken nema milosti i u stranci traži apsolutnu poslušnost, a sokolački knez je, nakon pobjede za načelnika na lokalnim izborima, u nekoliko navrata napravio gafove, koji su u tom trenutku bili suprotni kursu SDS-a (samostalni susreti sa Miloradom Dodikom, poslovi sa Emirom Kusturicom...), i izazvali turbulencije unutar nje.

Nije to bilo ništa dramatično, ali je, sada je to jasno, Bosića i to previše uzbudilo, pa je odlučio da Bjelicu vrlo grubo, nemilosrdno i brutalno „spusti na zemlju“.
  
Bjelica, čiji drugi uspon (prvi je bio ratni i poratni) traje nekoliko godina, (nakon što je prethodno prošao sve kazamate, od SFOR-ovih do onih državnih), okusio je po prvi put gorčinu poraza u stranci čiji je osnivač.

Poražavajuće po Bjelicu, ali i po stranku čiji je osnivač, jeste da su njegov debakl na javnoj sceni izlobirali „kadrovi“, koji su u SDS došli prije nekoliko godina i to iz drugih stranaka. Bjelicu su porazili Ognjen Tadić, pristigao iz Šešeljevog inkubatora sa miomirisima SNSD-a i Aleksandra Pandurević, čiji značajan dio političkog opusa čini faksiranje saopštenja u izbornom štabu Milana Jelića, kandidata SNSD-a u predsjedničkoj kampanji 2006. godine, koji je tada i pobijedio.


Pandurevićeva, čije je političko djelovanje karikaturalno, vješto koristi naklonost Prvog manekena i agresivno djeluje na društvenim mrežama i u medijima, mahom demonstrirajući neznanje, plitkoumnost, potpuni nedostatak osjećaja za realnost. Ne tako davno, ista ta Pandurevićeva je u intervjuu „Blicu“ (10. Maj 2013.) istakla da poslanici iz RS često u parlamentu BiH „donose zakone koji su protiv Ustava BiH“.
„U odnosu na okruženje-parlament BiH ima gotovo simbolična ovlaštenja. Osim toga, nekad donosimo zakone koji uopšte nisu ustavna nadležnost BiH, što sigurno nigdje nije zabilježeno“, rekla je tada Pandurević, koja je, kao i Bosić i Bojić, poslanik u parlamentu BiH.

Iz njene izjave se može iščitati da ona i Bosić (ali i ostali poslanici iz RS) rade protiv interesa RS, jer donose zakone koji nisu „ustavna nadležnost BiH“, što po logici stvari znači da su protiv interesa entiteta iz kojeg ova SDS-ova politička analfabetkinja i njen šef dolaze.

Uz to, nerijetko Pandurevićeva u ime SDS-a poziva članove drugih opozicionih partija i drži im dugotrajna „predavanja“ ne samo o politici, već i o tome da li treba ili ne treba da daju intervjue u režimskim medijima, što je, svakako, nezabilježeno u političkoj praksi čak i ove i ovakve RS.

Dok bi se ona mogla okarakterisati kao tupo (čak pretupo) oruđe u Bosićevim rukama, takvo što ne može se reći za Tadića, koji je po ubjeđenju i opredjeljenju makijavelista.

Tadić, koji je prije nekoliko godina, po nalogu Kalinića pozivao Šarovića da ga podrži protiv Bosića (GO SDS u Istočnom Sarajevu), prijeteći mu da će, ne učini li to, stradati od njegove (političke) ruke, u Trebinju je učinio sve da istog tog Šarovića (koji je ranije odbio da ga podrži) promoviše u potpredsjednika stranke, umjesto Bjelice. Razlog isti kao i Bosićev - i Tadiću u najužem vrhu stranke mnogo više odgovara slabi Šarović (dodatno opterećen istragama Tužilaštva BiH), nego snažni Bjelica.

Tadić, koji je za razliku od Pandurevićeve, politički veoma obrazovan, retoričan, smislen, vispren..., strpljivo gradi svoju poziciju, igrajući na dugu stazu i očekujući da će prije ili poslije sjesti na Bosićevo mjesto.
Djelovanje ovog dvojca protiv Bjelice ukazuje na „Bosićevu ruku“, jer su oboje njegovi lakeji, kojima on svojom podrškom daje političku težinu.

Ma koliko Bosićeva minijatura bila briljantna, ipak je to Pirova pobjeda, jer je Bjelica jedva poražen (38-34 u korist Šarovića), što nije znak da je stranka pukla, ali je dobro razrezana popola.
 
Bosić se dobro preračunao, potcjenjujući Bjelicu, koji jeste poražen na sjednici GO, ali nije u regiji Istočnog Sarajeva, gdje drži sve konce. Bosić tu računa na Darka Babalja, smatrajući da će on ograničiti Bjeličino djelovanje, ali to je fiskalni bez krčmara: Babalja isključivo interesuju „poslovi“ i „ekonomija“, dok mu je politika, za razliku od Bjelice, zadnja rupa na svirali.

Bjelica je nakon poraza sa nekoliko izjava nezadovoljstva snažno uzburako javnost u RS, čime je demonstrirao da još uvijek igra važnu ulogu u javnom životu entiteta, ali i da može načiniti veliku štetu SDS-u nastavi li takvim ritmom.

Sve ovo Bosić nije imao u vidu kada je „pripustio“ Tadića i Pandurevićevu na Bjelicu, što pokazuje i činjenica da je Bjelici otišao „na noge“, posjećujući ga na Sokocu sa namjerom da ga primiri.

Međutim, šteta je već učinjena i lične omraze u SDS-u su javno prikazane. To je, po automatizmu, indukovalo prestrojavanje unutar stranke i raslojavanje na relaciji utemeljivači-ostali.

Bjeličin i Kličkovićev „hod po trnju“, bio je alarm osnivačima i najstarijim (po stažu) članovima stranke da je došlo vrijeme da ih vrh „utihne“. Oni će se sada uvezati čvršće nego ikad, svjesni da su na odstrelu.

Taj front ne može biti okrenut u prazno, već prema svima tipa "Tadić“ ili „Pandurević“, koji su „s koca i konopca“ stigli u SDS. Tek će tu biti sukoba, dileme nema.