недеља, 05. мај 2013.

Praznici

Piše: Slobodan Vasković

Uvijek se radujem praznicima. Svim. Porodica na okupu, teške teme lakše se „piju“, onako uzgred, ovlaš, ali bez njih se ne može. Nema poštara ni kurira iz Suda na vratima, sa nekim od bezbrojnih poziva uvrijeđenih pripadnika zločinačke organizacije, što je život građana svela na puko vegetiranje, a refleske im potpuno otupila, sem Pavlovljevog.

Maj je stigao. Ulice mirne, gotovo puste; malo vreve tek na Tržnici, krompir iz Egipta, boranija sa Tajlanda i iz Kine, jagode iz Grčke, Španije i navodno Hercegovine, bijeli luk iz Kine, gotovo ništa od voća i povrća sa ovih prostora; bašte kafića mame snažno ugrijane ljetom (kojem vrijeme nije); sto maraka u džepu pravo je bogatstvo, a u prodavnici/tržnici/supermarketu gotovo ništa. Sistem vrijednosti ne postoji, inercija caruje.   

1.maj
Sahranjen je Goran Mihajlović. Rano je otišao. Prerano. Pokušavam čuti riječi koje se prosipaju nad grobom, uhvatim poneku, ne vagam je, samo je konstatujem; tupi udarci zemlje o kovčeg, ritmični-zvuče zastrašujuće na plus 30; ka meni kreće Dragan Jerinić, staje na nekih 3-4 metra, gleda me, odlazi natrag među masu, pa se vraća ponovo na crtu koju je sam zamislio kao bezbjednosnu, diže sunčane naočale (Bože, pitam se, da li su mu i cvike solarne i da li proizvode energiju?), kreveljenjem mi pokušava nešto reći; valjda izraziti bol koji sam mu nanio objavljujući njegove strujne poduhvate; taj ružni grč na njegovom licu, (koji neodoljivo podsjeća na ranu, žvalje Džokera), izaziva kod mene neku vrstu sažaljenja; žao mi je te kreature, promočene znojem, što me neodoljivo podsjeća na onog gumenog tipa-nekadašnju reklamu za mišelinke; krstim se, nije vrijeme ni mjesto za takve misli; zemlja i dalje ritmično bubnja po kovčegu, uskoro je sve gotovo. Goran je otišao, mi nastavljamo dvadesetogodišnje poniranje.

Ljilja i ja ručamo sami, kći je, tradicionalno, sa prijateljicama u Laktašima(!), Nemanja na putu za Adu Bojanu, gdje ima veliku svirku; prepričavam dešavanja sa sahrane, dan se vuče kao slina. Vrelo je, ulice Banjaluke prazne, asfalt lagano gori; počinju vijesti, Ranka Mišić u nekakvoj kineskoj majici demonstrira izvanrednu razvijenost Pavlovljevog refleksa. To jutro su joj zviznuli da nastavi sa uništavanjem Sindikata; uspješna je u tome do odvratnosti.

2. maj
Rano jutro; nešto prije šest, grabim ka Parku, većina Jutarnjih Hodača neće doći - idu na Šehitluke; sat i po krugova, samo je Mitar tu, ne postoji niko na svijetu ko bi mogao da pogodi bar približno njegov pravac hodanja, samo on zna taj sistem; kafa, novine, net, poruka od Nemanje - prošlo je odlično, oko 3000 ljudi na svirci, cijeli dan sam na plaži, pa idem na Zlatibor, sutra sam u BG - izvrsno.


Pišem tekst o namještenim tenderima u MUP-u, pred očima mi odjednom iskrsnu Ranka Mišić (Bože, šta sam ti sad zgriješio?), protrljam oči, nastavljam sa GPS-om; izvori javljaju da u SIPI razmatraju privođenje novinara zbog objavljivanja Izvještaja podnesenog protiv Budimira; mašala, moram i to objaviti; Slučaj „Budimir“ zaokuplja mi pažnju, jer su ga zatvorili bez ikakvih dokaza. Budimiru se sve desilo, što nije trebalo da mu se desi: prvo je izabran za predsjednika Federacije BiH mimo svih zakonskih normi, a to imenovanje bilo je svojevrstan puč. Zatim je zatvoren mimo svih zakonskih normi, a to zatvaranje takođe je svojevrstan puč. Iza oba puča stoji Zlatko Lagumdžija i oba su neuspješna.    
     
Takozvano Udruženje novinara RS izdaje dobro oznojeno saopštenje u kojem nešto balave oko slobode medija, trica i kučina; u potpisu Mišelinko, vlasnik mini hidroelektrane; Čudo u Srpskoj: novinare štite proizvođači struje iz obnovljivih izvora?!

Gazda čestita Dan slobode medija, dobra šala. Ima on i boljih-referendum, aerodromi, obnovljivi izvori, ČEZ, Sardarov..., tomovi uspješnih šala i pošalica. Od kojih koža otpada.

Ljilja na okruglom stolu, Ja na kafanskom - kafa, kafa, voda, kafa; još samo ova cigareta, pa bacam, dobro još ova, i ova i ova...

3. maj
Ljilja, Ja, pijaca. Ljilja trguje, Ja nosim (kupiću sebi ceker  sa točkovima, čim se zaposlim). Jaja kod Draženke, 25 pfeniga komad, ima i po 20 pfeniga na pijaci, ali Draženka je hit. Gužva, ispred nas Krstan Simić, u svoj svojoj širini. Ugodan pozdrav, idemo dalje između tezgi; prodavačice se žale da je „upola manje no lani“; izvolite, izvolite, kajmak, domaći sir, garantovano, pavlaka, masna polumasna...; Veliki Petak je, krompiruša; jagnjetinu kupujemo u Merkatoru, na akciji je, nepunih 15 KM po kilogramu, valjda nije kineska; maskarpone za tiramisu, mali rum za aromu (nekad davno je bila velika rum kola, takođe za aromu); holesterol mi već vrišti, ali stiže Vaskrs i mora se dočekati kako Bog nalaže.


Dan slobode medija, super, mini hidroelektrana po glavi režimskog sluge; Nemanja je stigao u BG, hvala Bogu, briga postaje manja; Sudsko vijeće očekivano potvrđuje pritvor Budimiru; da su učinili drugačije, srušili bi i Sud i Tužilaštvo BiH i SIPU i OSU. Štitili su državu. Odlično, a ko štiti građane od neuspješnih pučista, bolesnih osvetnika, mafije, celebralnih monstruma?

Primjećujem da SDS na stratišta sprema brendirana  izaslanstva. Ray-Ban od pola kvadrata, uz prateće estradne krpice, baš kako priliči.

Mentalni sklop Mice T. viza je za budućnost.

Nedostaju mi izjave Željke Cvijanović. To bespredmetno, besmisleno, besciljno nizanje nepovezanih, nasumice izabranih, riječi bez ikakve sadržine, bez crtice, zareza, dvotačke, tačke..., još je neviđeno na ovim prostorima. Dušanka Majkić za nju je Demosten. I ne samo za nju. Moram priznati: tek kada je Cvijanovićka progovorila kao premijerka, shvatio sam svu vrijednost istupa Majkićeve. Bolje ikad, nego nikad.

4. maj
Već u šest sam u Parku, konačno se pojavljuje i moj dobri prijatelj Brko, Miroslav Š., najbrži hodač u „Mladen Stojanović“. Odmah nameće visoki ritam, gotovo da trčim za njim, a desetak godina sam mlađi; nismo se vidjeli par dana, Lazareva subota ga je omela, pripremao je slavu nećaku, cijenim i da je dobro proslavio, čim je par dana sa hodanja odsustvovao; sa Grmeča je, otplovio prije tridesetak godina za Rijeku, tu se usidrio, a onda rat, pa kroz buru u Banjaluku, neodoljivo podsjeća na Branka Ćopića, inteligentan, oprezan, o politici u „plitkoj vodi“, nikada preduboko; gleda „Farmu“ i „Velikog brata“ iz dosade, kako kaže; ja ne gledam, pa slušam o izbacivanjima, nemam pojma ko je ko, „Ekrem se izgubio, potpuno ga je nestalo“, „Te emisije su zaista užasne“, „Truju narod, treba to zabraniti“, „Maja je izbačena“, „Iza ponoći puštaju psovke“, „Nabavio sam jaja po 20 pfeniga, kod domaćina kod kojeg godinama uzimam“ „Bogami ću ja prasetinu ove godine; isječeš prije pečenja kožu na kocke, za male zalogajčiće; potom sve dobro osoliš, namažeš senfom, na pola pečenja podliješ vinom, bijelim, dodaš pri kraju krompir i povrće koje voliš“, „Jesi li probao vijetnamskog soma“? Nisam „Šteta, odličan je“ Biće prilike; Uživam da ga slušam, i ne trudim se da dođem do riječi, vrijedan je to čovjek kojeg su mnoge nevolje trale, ali ga nisu satrale; dogovaramo bitku obojenim jajima na Vaksrs ujutro.

Nemanja javlja da ne može doći, jednostavno nema vremena, svirka, mora se od nečega živjeti, razumijem, ali teško mi to pada; biće još praznika; sparina pritišće, odlučujem se za dva dana bez neta, novina, vijesti, Dnevnika...

Kafa sa Ljiljom, kći dominira u razgovoru, kafa, kafa, voda, kafa; još samo ova cigareta, pa bacam, dobro još ova, i ova i ova..., knjiga „Sivi vuk“, balkon, risova mast na ramenu, malo artritisa; prosječan film sa Nikolasom Kejdžom, čija uvijek ista patetična faca ubija svaku volju za gledanjem uratka; Ljilja preuzima daljinski, Foks crime, program koji me ne interesuje.

5. maj-Vaskrs
Prve čestitke stižu od djece i Ljilje. Odlazim u Park, Brko pristiže, dvoboj može da počne, čestitke, pozicioniranje i KRAŠ, teško sam potučen; nameće brzi hod, pobjeda ga nosi; šta ću, pratim, gotovo trčim; moram baciti cigarete; jutarnja šetnje završava, kućni dvoboji u kojima gubim; Kći je ukupni pobjednik, drugi krug-ponovo poraz; jagnjetina odlična, pa neka je i kineska, stižu poruke od prijatelja sa svih strana- iz Banjaluke, Sarajeva, Mostara, Splita, Beograda, Dubice, Sokoca, Istočnog Sarajeva, Vlasenice, Trebinja...


Stiže i jedna zaista sjajna vijest: Nemanja 15-og maja svira u Dablinu. Nakon samostalnih nastupa na brojnim festivalima kao što su Exit, Share conference, Adria music conference  (Umag), Umagination  (Umag), Sinestezija  (Herceg Novi), Fresh Island Fest  (Zrće), Hideout Festival (Zrće), Amsterdam Dance Event  (Holandija), u okviru pratećih programa Sarajevo Film Festivala, Trenchtown  (Subotica), Hartera  (Rijeka), Soundwave  (Zagreb), Spring Rap Tour  (Ljubljana), Svi Kao Jedan (Beograd), Cinema City (Novi Sad), te koncerata sa V.I.P.-om u skoro svim gradovima u regionu, Nemanjin put u Dablin i tamošnji samostalni nastup još jedan su značajan iskorak u njegovog DJ-karijeri.

https://mail.google.com/mail/images/cleardot.gifŽivot zna biti tako lijep.