среда, 24. април 2013.

Svi Dodikovi prijatelji u SDS-u


Piše: Slobodan Vasković

Nedavno je Mladen Bosić, predsjednik Srpske demokratske stranke, uputio Otvoreno pismo Miloradu Dodiku, u kojem ga je, između ostalog, optužio da unosi podjele u RS. Dodik se nije ni osvrnuo na Bosićevo mastiljarenje, a šef SDS-a dodatno je ponižen, jer mu je na pisaniju odgovoreno sa vrlo niskog SNSD-nivoa: portparolka te stranke Dušica Savić „išamarala“ je Bosića, poručujući mu da mu je bilo pametnije da piše svojim koalicionim partnerima iz Partije demokratskog progresa u Trebinju.

Iz SDS-a niko nije ni trepuno na ovo očito dezavuisanje Bosića i njegove pozicije, a to nije ni za čuditi, jer Dodik ne dijeli samo narod u RS, kako to tvrdi šef SDS-a, već je uveliko podijelio i njegovu stranku na svoje prijatelje i protivnike.

Dodik je vrlo uspješno u proteklim godinama uspio da se „implementira“ u SDS i stvori vrlo široku bazu prijatelja, funkcionera te stranke, što gorljivo zagovaraju blisku saradnju i svaku vrstu koalicije sa njim. Dodik u SDS-u prijatelje ima u samom vrhu stranke, ali i u brojnim opštinskim odborima te partije, čiji čelni ljudi i ne kriju da im je itekako stalo do bliskosti sa nespornim gospodarom ovog entiteta.

Stoga sam Bosić, koji je (lično) protiv sveobuhvatne koalicije sa Dodikom, ima mnogo muke da održi stranku čvrstom i stabilnom i suprotstavljenom režimu. Za takvu situaciju upravo je Bosić najveći krivac, jer godinama pokušava izbjeći direktno sučeljavanje sa SNSD-om, što je, samo po sebi, dovelo do frakcijašenja unutar SDS-a po principu „za i protiv Dodika“. Danas, Bosić žanje ono što je sam zasijao, a srp kojim to čini odavno je, unutar partije, izgubio oštricu kakvu je imao do prije dvije-tri godine. Bosić sada mora da balansira između „Dodikovih prijatelja“, koje predvodi Mirko Šarović i „Dodikovih protivnika“, kojima je na čelu Vukota Govedarica. Dotle ga je dovelo pravljenje trulih kompromisa sa sopstvenim strahom od odgovornosti.     

„Antidodikovska struja“ u posljednje vrijeme često ističe da ih vrh stranke „svjesno troši“, što je izazvalo gorčinu u njihovim redovima i proizvelo svojevrsno povlačenje u kritici režima, koje je očigledno. (Istupi Kostadina Vasića, osvjedočenog protivnika Dodikovog režima, djeluju kao soliranje/plivanje na asfaltu, nenaslonjeno na bilo kakav ozbiljan koncept, suvislu ideju, platformu.)

Sve ovo proizvelo je situaciju u kojoj je SDS postala stranka bez lica, koja nema konzistentu politiku niti stavove, a nerijetko se stiče utisak, nakon istupa pripadnika i jedne i druge struje, da nije riječ o funkcionerima jedne partije. Riječju, SDS je stranka bez interfejsa i ne djeluje da će ga uskoro „nabaciti".

Dodikovi prijatelji u SDS-u vrlo su šaroliko društvo i ima ih i među osnivačima partije, kao i među mlađim članovima stranke, a zajedničko im je da su, zahvaljujući lideru SNSD-a, mnogi od njih zadovoljili neke svoje lične interese - bilo da je riječ o trgovini lijekovima, šumom, unosnim radnim mjestima, kreditima za opštine kojima su na čelu, te drugim povlasticama.

Najznačajnije ime među njima je Mirko Šarović, koji je najgorljiviji zagovornik prododikovske orijentacije SDS-a. Šaroviću ni najmanje nije smetalo to što Dodik, svojevremeno, nije htio, (zajedno sa Nikolom Špirićem), da potpiše zahtjev za njegovo oslobađanje iz zatvora, premda su to učinili svi tadašnji visoki državni i entitetski funkcioneri, iz reda sva tri naroda. Da podsjetim, Dodik je u to vrijeme bio premijer, a Špirić predsjedavajući Savjeta ministara BiH. Čak ni nedavno Dodikovo „insistiranje“ da Šarović treba da odstupi iz Savjeta ministara, nije promijenilo mišljenje ovog visokog funkcionera SDS-a o potrebi bliske saradnje sa SNSD-om. Šarovićevo okretanje Dodiku djelimično je iznuđeno, jer ga je unutar stranke u istočnom dijelu "smrvio" Darko Babalj, koji je veoma blizak sa SDP-om BiH, sa akcentom na Damira Hadžića.

Ognjen Tadić takođe je dio ove struje, a ne postoje oni koji su ikada iz njegovih usta čuli iole oštriju kritiku na račun Dodika. Isto je i u obrnutom smjeru, a „politička korektnost“ dvojca Dodik-Tadić na političkoj sceni na kojoj su odnosi sve, samo ne korektni je pravo Čudo i svjedoči o ličnoj bliskosti.

I Dragan Ćuzulan, generalni sekretar SDS-a, pripada prododikovskoj struji, premda lično nema značajnije kontakte sa liderom SNSD-a. Njega „na vezi“ već godinama drži vladika Grigorije, koji mu je duhovni i politički mentor.

Brojni izvori iz SDS-a tvrde da i Borislav Bojić, nekadašnji ogorčeni protivnik SNSD-a , „jede iz ruke“ Dodiku, te da je često viđen gost u Palati predsjednika. Bojić, prema ovim sagovornicima, tvrdi da mu je „Dodik ispunio sve što mu je obećao“. Sam Bojić negira tu vezu, kao što to, uostalom, čine i svi drugi.

Darko Banjac, predsjednik OO SDS Kozarska Dubica i poslanik ove partije u Narodnoj skupštini RS, Dodikov je apologeta. Trenutno je, osim u parlamentu, angažovan na spasavanju Nine Jauza, bivšeg SNSD-ovog načelnika Dubice, od krivičnog progona. Istovremeno, svom stranačkom kolegi i aktuelnom načelniku tog grada Miletu Zlojutru pravi velike probleme. Zajednički talovi iz Jauzovog mandata, gorivo su za ovu “ljubav”.

Slična situacija je i u Gradišci, gdje Dodikovi prijatelji iz SDS-a Slavko Dunjić i njegov kum Đorđe Krčmar, predsjednik OO SDS, zajedno sa Nenadom Kesićem, poslanikom SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, pokušavaju disciplinovati Zorana Latinovića, načelnika tog grada i člana SDS-a. Sredstva iz Agencije za lokalni razvoj ključna su za dobre odnose.

U Kotor Varoši SDS je u koaliciji sa SNSD-om i djeluju kao jedno tijelo. Nedeljko Glamočak, Mladen Trivunović i Slavko Đukić, trojac koji vodi opštinski odbor SDS-a, potpuno je upregnut u ostvarenje interesa Nedeljka Kneževića, lokalnog SNSD-ovog kneza i direktora “Puteva RS”. “Amazon” šume u središtu su kotorvaroške ljubavne priče.

Slična situacija je i u Kneževu, gdje SDS-ov čelnik Kićo Borojević, čovjek Ognjena Tadića, čini sve da napravi koaliciju sa SNSD-om. “Plijen” bi trebao biti direktorsko mjesto u Domu zdravlja.

Slobodan Prtilo, visoki funkcioner SDS-a iz Trebinja, takođe je Dodikov politički prijatelj. Nedavno je izjavio da su “SDS i SNSD u vanbračnoj vezi”, koja je priznata i kao bračna. Aktuelna republička vlast “zaboravila je “ na SDS-ovu trebinjsku aferu “Sunčani brijeg”, što je SDS-ovce natjeralo da zaborave na “bregove” Dobroslava Ćuka. Ako se tome doda da je Dodik još 2006. godine Trebinjski radio-klub, u čijoj je upravi Prtilo, počastio sa 30 hilljada KM, te da mu je kompletna porodica uposlena u institucijama, onda i ne treba čuditi što je prijateljstvo jako i čvrsto.

U Foči su SDS i SNSD u koaliciji, pa tu ne treba trošiti mnogo riječi, dok je višegradski SDS izvrgnut ruglu unutar matične partije, jer je zahtijevao podatke oko utroška sredstava za izgradnju “Andrić grada”.

Emir Kusturica ih je nemilosrdno rastočio nakon tih zahtjeva, iz vrha stranke im je poručeno da ćute i saviju glavu, a dotukao ih je stranački kolega Milovan Bjelica koji je sa Kusturicom dogovorio izgradnju etno-sela na Sokocu.

Bjeličino preplivavanje u red Dodikov prijatelja i najveće je postizborno iznenađenje, posebno zbog činjenice da ga je šef SNSD-a, tokom kampanje, vulgarno vrijeđao i dovodio u vezu sa ubistvima u Istočnom Sarajevu.

Bjelica je tada rekao da mu se “Dodik sveti, jer je odbio njegove molbe za uspostavljanje koalicije sa SDS-om”.  

SDS nije (još uvijek) uspostavio koaliciju sa SNSD-om, ali Bjelica jeste. U vrhu stranke su se “osuli” kada su saznali da je imao susret sa Dodikom “oči u oči”, kao i da mu je lider SNSD-a, preko Zorana Tegeltije, ministra finansija, obećao “srediti” kredit od tri miliona KM za opštinu Sokolac, u kojoj je Bjelica načelnik. Kredit je pao za trećinu, na dva miliona, ali ni od njih, sad zasad, nema ništa, iako je 300 hiljada trebalo da bude utrošeno u izgradnju etno-sela (Kusturica će uskoro završiti taj projekat). Džaba je krečio.

U Šekovićima je SDS na izborima dobio načelnika zahvaljujući dijelu SNSD-ovih glasova, koje je u tom gradiću kontrolisao Mićo Kraljević. Istovremeno, Kraljević svakodnevno ruši načelnika Vlasenice, koji je, takođe, iz SDS-a. U tom kraju, bilo kuda oblovina je interes svuda.

U istočnom dijelu RS, Dodik velikog poklonika ima i u Aleksandri Pandurević, poslanici SDS-a u parlamentu BiH. Njen uspon u hijerarhiji stranke je frapantan, posebno zbog činjenice da je tokom kampanje za predsjedničke izbore 2006. godine bila član izbornog štaba  Milana Jelića (izabran za predsjednika te godine, preminuo 30. septembra 2007.). Njeno aktuelno političko djelovanje lišeno je svake suvislosti i svedeno je na ad hoc lupetanje o svemu i svačemu, što bi trebalo da joj priskrbi poziciju “faktora”. Tugo moja.

Doboj je najznačajnije čvorište prijateljskih odnosa SDS-a i SNSD-a. Obren Petrović i Uroš Gostić u ovom gradu ukinuli su politiku, a interes uspostavili kao religiju. Posebno lični, pa zatim i stranački.

Postoji još niz Dodikovih prijatelja u SDS-u, ali i ovo je respektabilan broj, koji svjedoči kako se lider SNSD-a poigrava sa svojim suaprnicima. Jednima obećava (nekima i daje) kule i gradove, druge šuta nogama i čini sve da ih pomete, a vrh SDS-a nema snage da se odupre takvom njegovom djelovanju. Majstorski, nema šta.