петак, 02. август 2013.

Slučaj “Picin park” je državni kriminal, Radišić je puka marioneta

Poslednjih dana vodi se oštra polemika u vezi sa načinom dodjele građevinske parcele "Picin park", firmi Mileta Radišića "Grand trade". Iz vlasti, da bi opravdali nasilje nad porodicom Vulić, uporno tvrde da je sve čisto, dok opozicija, koja je konačno progovorila, tvrdi drugačije. 

Sve dokumente koji svjedoče da je zemljište dodijeljeno potpuno nezakonito "Grand trade" objavio sam na blogu u prethodne dvije godine, u seriji tekstova. Danas podsjećam na onaj objavljen 18.02. ove godine, u kojem su ključni dokumenti koji potvrđuju teške krminalne radnje kako gradske tako i republičke vlasti.
 
piše: Slobodan Vasković

Mile Radišić, tajkun, uhapšen je 23. marta 2010. godine. Radišiću se trenutno sudi zbog malverzacija sa akcijama „Medicinske elektronike“, zbog čega je i bio priveden, te iza rešetaka proveo par mjeseci.

Njegovo tadašnje hapšenje izazvalo je pravu nevjericu, jer je izuzetno blizak sa Miloradom Dodikom, a opšti je utisak da mu je stavljanje lisica na ruke bila poruka da mora slušati, a nikako nije plod neke suvisle akcije Specijalnog tužilaštva. Šta više, isto to Specijalno tužilaštvo učinilo je sve da sruši predmet „Medicinska elektronika“ (ME), te da ni ne započne slučaj „kriminalna prodaja 30 dunuma zemljišta Grand trade“, iako su, netom nakon hapšenja Radišića, na sva zvona oglasili da vode istražne radnje i oko ovih malverzacija.


Legenda
Legenda kaže da su Radišić i njegovi politički mentori našli kupca u Austriji za spornih 30 dunuma zemljišta u centru Banjaluke (tzv. „Picin park“). Sve je bilo utanačeno oko prodaje placa dan prije Radišićevog hapšenja, te čak angažovan notar koji je trebao završiti potrebne papire. Austrijanci su, prema ovoj legendi, bili spremni isplatiti 40 miliona KM.
Finiš posla obavljen je u hotelu „Kaldera“, a nakon toga u uskom krugu prijatelja su ostala i dva Mileta - Radišić i Dodik.

Bitno je (i za ovu legendu) znati da je zemljište formalno u vlasništvu „Grand trade“, da je to Radišićeva firma, te da je onih 40 miliona KM trebalo da legne na njegov račun. Što znači da su stvarni kreatori posla morali biti oprezni sa Radišićem, jer se moglo desiti da uzme pare i „bude zbunjen“ oko podjele tala.

Legenda dalje kaže da je Mile Dodik upitao Mileta Radišića: „Mile, reci mi koliko je tvoje u ovom poslu“?, na šta mu je Radišić odgovorio: “Mile, reci ti meni koliko je TVOJE u ovom poslu“? Sutradan je Radišić uhapšen.

Da li se baš sve odigralo kao što kaže ova legenda, nije najbitnije, iako nije ni nebitno. Ali nepobitno je da je „Picin park“ Radišićevoj firmi dodijeljen potpuno mimo zakona, da je to teško krivično djelo; nepobitno je da  Specijalno tužilaštvo ima sve dokaze o tome i da koliko odmah mogu uhapsiti Dragoljuba Davidovića, Slobodana Gavranovića, Radmilu Stojnić, odgovorne iz Vlade RS, Republičke uprave za geodetske poslove (RUGIP) i mnoge druge; nepobitno je da Specijalno tužilaštvo ne smije to da učini, a u ovoj instituciji tvrde da im je nerad naložio lično Dodik (?!); nepobitno je i da je Mile Radišić najmanje kriv za sve u vezi sa ovim slučajem - on je tek cjepanica za marionetu, koja je odlučila da do para dođe slušajući Šefove i radeći prljave poslove za njih.

Zemlja nije moja, već Dodikova

Kada je uhapšen, Radišić je (prema potvrđenim saznanjima) u Specijalnom tužilaštvu rekao da sporna zemlja nije njegova, već Dodikova, nakon čega je (u narednim danima) pobio sve što je kazao. U međuvremenu je propao posao sa Austrijancima, okrenuo se, po naredbi Šefa, Telekomu RS.

Radišić je, ako ćemo pošteno, podnio najveći teret od udara javnosti, a upletenost vrha Republike Srpske u ovaj, sada već desetogodišnji kriminalni posao, više je nego očit: sve institucije RS ustale su da odbrane Radišićev plac, dajući mu čak i građevinsku dozvolu, premda mu je zemljište trebalo oduzeti još prije devet godina i to na osnovu pravosnažnih sudskih odluka.

Suštinski, slučaj „Grand trade“ nije nikakvo svjedočanstvo o Radišićevom kriminalu, već ogroman dosje o državnom kriminalu, iza kojeg stoji vrh RS i čelnici grada Banjaluka. Novi dokazi do kojih sam došao govore da su sve vrijeme čelnici Grada znali da je posao nezakonit, ali da su uprkos tome nastavili sa otimačinom zemljišta u „Picinom parku“, te da su čak pomagali Radišiću da falsifikovanim dokumentima uknjiži plac na sebe. Radišić je bio samo medijum preko kojeg su Dodik, Davidović, Gavranović etc. kanalisali svoje nezakonite radnje. Koliko je cijeli slučaj hohštapleraj i neviđeni kriminal svjedoči podatak da „Grand trade“ zemljište nikako nije moglo biti dodijeljeno, a posebno ne 30 dunuma. Međuti, političari u RS i, posebno, u ovom gradu ubijeđeni su da su svemoćni i zgazili su sve zakone i propise.

Početak
Skupština Grada, kojoj je predsjedavao Slobodan Gavranović, 12.05.2003. godine donosi Rješenje o preuzimanju zemljišta, na osnovu provedenog postupka RUGIP. U tom trenutku, od preuzetih cca 28 dunuma, 18 hiljada m2 pripadalo je Gradu. Ostatak je preuzet od „Medicinske elektronike“ i fizičkih lica. Među njima je i Fehima Trepić kojoj je oduzeto oko 2 dunuma. Grad je i njenu (kao i svu ostalu) zemlju prodao Radišiću po cijeni od nekih 157 KM po m2. Trepićeva je tužila Grad i sada joj Banjaluka mora, po sudskom Rješenju, isplatiti preko dva miliona KM za tu istu parcelu, odnosno po 1000 KM po m2, ili šest puta više nego što je Grad (navodno) naplatio od Radišića.  

Grad uopšte nije kontaktirao vlasnike parcela (a morao je), sem ME koja se protivila, jer su po zakonu imali pravo kao korisnik zemljišta da grade stambeno-poslovni objekat, koji je na tom mjestu bio predviđen Regulacionim planom.

ME se protivi oduzimanju zemljišta, Grad to ignoriše, 12.05.2003. donosi Rješenje o preuzimanju, koje nije moglo biti doneseno, jer nisu konsultovali fizička lica što su im oduzeli placeve, (a i ME se protivila).

Nakon ovog rušenja Zakona, nastavljaju se kriminalni potezi: nadležne skupštinske službe i RUGIP 16.06.2003. opravosnažuju Rješenje Skupštine Grada, a već 17.06.2003. ME tuži Grad zbog Rješenja o preuzimanju.

Niko se zbog ove tužbe nije uzbudio, a tadašnji gradonačelnik Dragoljub Davidović 26.08.2003. donosi Rješenje o formiranju Komisije, koja će provesti Konkurs o dodjeli zemljišta. (Komisija je bila nezakonita, o čemu sam ranije pisao).

ME 28.10.2003. obavještavaju Dragoljuba Davidovića i Čedu Savića, tadašnjeg direktora ZIBL-a, (koji je bio na čelu Komisije), da su pokrenuli sudski spor za obustavljanje postupka preuzimanja njihove parcele i zahtijeva obustavu svih aktivnosti.

ME 30.10.2003. (posjedujem sve dokumente koje pominjem) obavještava o istom i Slobodana Gavranovića, ali niko ne haje. Obavijesti ME uslijedile su nakon objave Konkursa o prodaji placa, 09.10.2003.

Nastavak kriminalnih radnji
Iako su gradske službe, te Davidović i Gavranović, morali obustaviti sve radnje oko prodaje spornih cca 28 dunuma, oni to ne čine već, nakon nezakonito sprovedenih procedura (koje su bile tek puko fingiranje), na Skupštini Grada (održana 01.12. i 05.12. 2003. godine) donose Rješenje o dodjeli zemljišta firmi „Grand trade“. Radišić je bio dužan platiti 4,4 miliona KM za zemlju, te još 1,2 miliona KM za rentu. Klauzula pravosnažnosti na Rješenje se stavlja 04.02.2004. godine.

Radišić ne plaća zemljište u predviđenom roku, probija ga i plaća samo dio novca, a Radmila Stojnić, tadašnja načelnica za finansije Grada, mu 10.06.2004. godine izdaje potvrdu da je uplatio cijelu sumu. To je bio čist falsifikat, jer je u tom trenutku Radišić izmirio 3,6 miliona KM, a ukupna cifra koju je trebao platiti je 5,6 miliona KM (4,4 miliona za zemlju plus 1,2 miliona za rentu). Stojnićeva sada tvrdi da je Radišić falsifikovao potvrdu, on tvrdi drugačije, a poznato je da vlasnik „Grand trade“ ima čak dvije potvrde o uplati novca.

Isti dan kada je Stojnićeva izdala Radišiću potvrdu da je platio zemljište, Sud je presudio u korist ME, kojom je poništeno Rješenje Grada o preuzimanju zemljišta ove firme. Naravno, presuda nije uručena isti dan, ali zapanjuje podudarnost. Nema sumnje da je Radišić imao svoje ljude u Sudu koji su mu dojavili Presudu, te je ažurirao odgovorne iz Grada da mu se izda potvrda da je platio zemlju, premda to nije učinio u punom iznosu.

Na ovom mjestu dolazimo do ključnog momenta, koji kaže da su nadležne gradske službe zahtijevale da se konačno počne poštovati zakon u vezi sa spornim placom, ali gradski oci su to ignorisali, po nalogu svojih Šefova.

Kada je presuda, kojom su poništeni postupci oko zemljišta stigla u administraciju Grada, Odsjek za imovinsko pravne poslove odmah reaguje i 27.07.2004. godine traži izmjenu Rješenje o dodjeli zemljišta „Grand trade“. Niko ne reaguje, ali je ovaj dokument ključan, jer potvrđuje da su nadležne gradske službe reagovale, tražile poništenje nezakonitosti, ali Davidović i Gavranović su to potpuno ignorisali. Štaviše, čini se novi set kriminalnih postupaka.

Gruntovnica je Rješenje o preuzimanju zemljišta od ME (koje je poništio Sud) upisala u korist Grada 06.08.2004. godine, a „Grand trade“ se u Gruntovnici upisuje „s pravom korištenja radi građenja“ 07.02.2006. godine. Međutim, već 11.01.2007. se „pravo korištenja radi građenja“ pretvara u „pravo raspolaganja“, što se nikako nije smjelo učiniti. Ali, oni koji su osmislili cijeli ovaj kriminalni posao mogu izgleda sve.

Do ove promjene je došlo kako se Radišiću ne bi odeuzela zemlja, jer je probio rokove za početak gradnje, a oni su istekli decembra 2004. godine.

Oduzimanje zemljišta „Elektroprenosu“
Uprkos sudskim presudama, Davidović i Gavranović nastavljaju sa nezakonitim radnjama, pod budnim Dodikovim patronatom. Radišićeva parcela se tokom 2006. godine dodatno proširuje za još 3 dunuma, te narasta na cca 31 dunum. Skupština Grada, pod Gavranovićevom palicom, te 2006. mijenja Regulacioni plan u tom dijelu Grada da bi omogućila Radišiću da poveća parcelu i preuzme 3 dunuma od „Elektroprenosa“. To zemljište u tom trenutku „Elektroprenos“ je platio Gradu, uradio urbanističko-tehničke uslove, platio troškove uređenja... Ali Radišić, odnosno njegovi mentori važniji su i od države i od zakona. Zemlja je „Elektroprenosu“ oduzeta.

Naredne četiri godine bilo je zatišje oko cijelog ovog slučaja, a on dobija na značaju nakon Radišićevog hapšenja 23.03.2010. godine. Odmah nakon ovog događaja, Odsjek za imovinsko-pravne poslove Grada dopisom obavještava (08.04.2010.) Gruntovnicu da „Grand trade“ nije izmirio svoje obaveze u visini od 948.960 KM (plus renta od 1,2 miliona KM), te traži „zabilježbu dugovanja i daljeg prometa“, kao i poništenje Rješenja o dodjeli zemljišta.

Hepiend
Radišić je u tom trenutku u zatvoru, a Davidović i zvanično osumnjičen od Specijalnog tužilaštva za nezakonitosti prilikom dodjele parcele. Međutim, Gruntovnica ne unosi zabilježbu, ćuti bukvalno dvije godine. U te dvije godine, sve je „popeglano“; Radišić je oslobođen optužbi oko preuzimanja akcija ME (ponovni sudski postupak u toku), a Specijalno tužilaštvo se uplašilo i, kao i obično, odustalo od krivičnog gonjenja i Davidovića i ostalih, premda imaju sve dokaze o krminalu gorepomenutih. Napokon, RUGIP 18.04.2012. donosi Rješenje kojim odbija zahtjev Odsjeka za imovinsko-pravne poslove Grada za oduzimanje zemljišta. Radišić je mogao krenuti ka aranžmanima sa Telekomom Srpske, koji će, po svemu sudeći, propasti nakon promjene vlasti u Srbiji.
Šta reći na kraju: RS možda nije banana država, ali mafijaška svakako jeste.

 


Vezani tekst: 
http://slobodanvaskovic.blogspot.com/2012/08/grand-trade-u-picinom-parku-poceci.html