четвртак, 28. фебруар 2013.

Čučanje pored kukavičijeg gnijezda

piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik prešao je pola puta na realizaciji plana za koji smatra da će zaustaviti dalji pad njegovog, kao i rejtinga Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Plan (kako sam to prvi i najavio 16.02.), između ostalog, predviđa promjenu Vlade RS, prekomponovanje skupštinske većine, raskid odnosa sa SDS-om na nivou BiH, te brojna i veoma krupna kadrovska pomjeranja, bolje rečeno čistku.

Prvi i najvažniji dio plana je ispunjen - Aleksandar Džombić je iskorijenjen sa mjesta premijera, a zamijeniće ga Željka Cvijanović. U skupštinskoj većini ostali su socijalisti, premda je Dodik namjeravao da ih izbaci i na njihovim kadrovima demonstrira “borbu protiv kriminala i korupcije”.
(Socijalisti su ostali u vlasti na izričit zahtjev Ivice Dačića, premijera Srbije.)

Otišli su i ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo, Ranko Škrbić, čelnik  zdravstva, kao i ministar prosvjete Anton Kasipović.

Vrlo je bitan odabir odstrijeljenih kadrova. Dvojica su Dodikovi - Čađo i Škrbić, a dvojica Željka Kopanje - Džombić i Kasipović. Čini se da je Dodik napravio kompromis sa Kopanjom, te za njegovu dvojicu “igrača”, žrtvovao svoje “figure”. Ipak, samo se čini: Dodik je ovom malom rokadom potpuno neutralisao ogromni Kopanjin uticaj na izvršnu vlast i medijskog mogula, koji je (bio) jedan od najmoćnijih ljudi u RS, preko noći ostavio gotovo bez ikakve snage.

Odlazak Škrbića i Čađe Dodiku potpuno odgovara iz mnogo razloga, a najbitniji je da nezakonite poslove bivšeg ministra zdravlja sada “prepušta zaboravu”. Jednostavnije rečeno, sve Škrbićeve afere direktno su fakturisane Dodiku, jer su kumovi. Posljednjih mjeseci taj pritisak postao je za lidera SNSD-a nesnošljiv, pošto su Škrbiću “arterije” razrezivali režimski mediji (“Euroblic” primarno), koje Kopanja direktno kontroliše.

Odlaskom Škrbića, taj pritisak nestaje, a odlaskom Čađe u dobroj mjeri se amortizuje priča o nepostojanju volje za borbu protiv kriminala i korupcije, jer će se novom ministru morati “dati vrijeme” da se “upozna sa stvarima”. (Nije isključeno ni da su SNSD-ovi kadrovi u MUP-u već “spakovali” neku jaču “ribu”, te se samo čeka da novi ministar sjedne i da akcija počne. Bio bi to, bez sumnje, izvanredan medijski efekat i vrlo čvrst dokaz kredibiliteta nove vlade).

Ukoliko Dodik sprovede i planirane promjene na čelu RTRS, Kopanja će biti potpuno izbačen iz igre, a Dodik će tada u svoje ruke, sem predsjedničkih, skupštinskih, premijerskih, policijskih i ostalih brojnih neograničenih ovlaštenja, pridodati i direktno upravljanje veoma moćnim medijskom mašinerijom. Kopanja, dosadašnji posrednik/namjesnik/general u “medijskim poslovima”, biće potpuno marginalizovan i finansijski značajno ugrožen (što je već na djelu).  

Opšta je ocjena da je do sada povučenim i realizovanim postupcima Dodik na sebe preuzeo svu odgovornost za dalje funkcionisanje RS, ali niko ne primjećuje da cijeli ovaj proces ima i jednu drugu, vrlo bitnu dimenziju, a to je temeljna promjena “stajlinga” SNSD-a.

Osim novih “lica”, (kojih će u narednim danima i nedeljama biti sve više i više na svim nivoima i vlasti i SNSD-a), Dodik je ponovo posegnuo za teškim mirisima nacionalizma, izvlačeći “iz betona” Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića, vješto hvaleći njihovu ulogu u proteklih 22 godine. Pri tom se, da bi podvukao istorijsku važnost dvojca, ne libi ni samokritike tipa “bio sam mlad, imao sam 30 godina, nisam tada baš najbolje razumio Karadžića”, koju izriče na RTS-u, najjačem mediju u Srbiji, ali i regionu.   

Ovakva retorika biće sve jača u vremenu koje dolazi, a u cijeli mozaik (od kojeg iznosim samo dio) upleten je i detaljčić - Dodikovo “svjedočenje pred Haškim tribunalom u korist Karadžićeve odbrane”.

Suštinski, Dodik je već krenuo u predsjedničku kampanju, iako su izbori tek za godinu i po dana, a sve ove promjene podređene su cilju - da osvoji još jedan mandat u Palati predsjednika. Taj mandat za Dodika je imunitet od progona zbog nezakonitosti koje je počinio, a svijest o tome ga je i nagnala na ovako rani početak kampanje. Ma koliko to čudno izgledalo, ovi potezi nisu preuranjeni, jer mu omogućavaju dosta širok manevarski prostor u  vremenu koje dolazi i u kojem će on moći da izvrši nove “leteće zamjene”, ukaže li se prilika za to.

Mnogi smatraju da je Željka Cvijanović Dodikova Ahilova peta, ali to je greška - ona uopšte nije bitna, kao što je nevažna i činjenica da premijerka nema pojma ni o čemu; ponajmanje ekonomiji, privredi, poljoprivredi… Upravo takva ona je idelana, jer je novi stvarni premijer Dodik, tako da je bilo kakvo šire bavljenje Cvijanovićevom i njenim “sposobnostima” apsolutno gubljenje vremena.

Dodik, nakon dužeg vremena, ponovo javno demonstrira snagu, moć, brzinu i efikasnost, što je značajna dimenzija, jer dodatno podvlači neefikasnost Federacije BiH u kojoj ne mogu ni jednog ministra da zamijene za dvije godine, a kamoli cijelu vladu. Uz to, Dodik (u sred teške krize) širi koalicioni kapacitet, jer uvodi SDA u skupštinsku većinu, što je dodatna potvrda njegove nadmoći i pozicije “nezaobilaznog faktora”.

Dok Dodikov voz sve brže juri, nošen adrenalinom (koji na ovim prostorima uvijek daje “skidanje glava” i inaugurisanje “novih lica”), opozicija, poput kakvih derana, stoji kraj pruge i viče na kompoziciju, bacivši tu i tamo pokoji kamenčić na vagone.

Posebno je začuđujuće ponašanje SDS-a, koji su bitna stavka Dodikovog plana, koji podrazumijeva i raskid partnerstva sa SDS-om u zajedničkim organima BiH. Dodik ih je (u svom osebujnom stilu zadnjeg primitivca) nazvao “lopovima, šićardžijama, izdajnicima”, a Mladen Bosić&Kolo srpskih sestara odgovorili su unjkanjem o tome da su izdajnici oni “koji prvi raskinu platformu”, da će “tražiti razgovor i eksplicitno opredjeljenje”, da će…, blablabla….

SDS-ov mazohizam u državnom braku sa SNSD-om posljedica je potpunog nedostatka opredijeljenosti za borbu protiv režima. U SDS-u će ustvrditi suprotno, ističući da svakodnevno ukazuju na kriminal vlasti u RS, pljačku, otimačinu, prevare…, ali to je šuplja priča, jer oni nemaju odgovor na krucijalno pitanje: Ako je vlast u RS tako crna i zla, kako tvrde, šta onda oni sa Kriminalcima brane u Sarajevu?! I kakvog smisla ima odbrana RS u Sarajevu, koju, navodno, vode zajedno SNSD i SDS, kada SDS tvrdi da SNSD uništava RS u RS? Jedno sa drugim ne ide. Šizofreno je.

Posebno se u ovakav mutantni politički okvir ne uklapa SDS-ova tvrdnja da će, kada dođu na vlast, primijeniti “sistem Vučić”. U SDS-u, kao i u kompletnoj opoziciji RS, ne shvataju suštinu posla koji radi Aleksandar Vučić. On ne hapsi tajkune, kriminalce, narko dilere; on radi gigantski posao promjene svijesti građana Srbije, kojima djelovanjem države protiv zla pokušava povratiti civilizacijske vrijednosti koje kažu da tajkuni, kriminalci, narko dileri nisu cvijet Srbije i Srba u cjelini, već da vrijedi biti pošten i živjeti od časno zarađenog.

Vučić radi istorijski posao, i ne mijenja svijest Srbije zajedno sa Miškovićem, Šarićem, Draginom, Bekom…, već naprotiv, boreći se protiv njih i njihovog zlog nasljeđa.

SDS, (za razliku od Vučića), u Sarajevu “RS brani” sa strankom koja je tu istu RS ekonomski razorila, privredno uništila, finansijski smrvila; sa strankom koja je u RS kontaminirala sve institucije, dovela mafiju u njih; uvela jednoumlje, promovisala u ministre presuđene kriminalce, omogućila Šarićevim ljudima da peru narko pare u ovom entitetu, Miškovićima, Đurićima, Stankovićima, Ćubićima i ostalim bekama da otmu koliko im drago; SDS u Sarajevu “brani RS” sa onima koji policijsku zaštitu daju ubicama i narko dilerima…

Ako je sve navedeno odbrana RS, kako li bi tek izgledalo njeno uništenje?!

SDS-u nije ni na kraj pameti promjena svijesti (prvo sopstvene, pa onda i narodne), oni razmišljaju samo o promjeni vlasti! Tragično po njih je što ni za tu, minimalnu, opciju nisu do kraja opredijeljeni protiv režima i njegovog čelnika, koji ih šuta kao posljednju fukaru, istovremeno se javno kiteći njihovim najvećim sinom - Karadžićem.

Ni ostatak opozicije nije mnogo bolji od SDS-a, iako nisu u suludoj političkoj situaciji poput te stranke. I njima nedostaje opredijeljenosti, posebno PDP-u, koji vrlo često smatraju da su “dovoljno opozicija” samom činjenicom da nisu u vlasti. To je poza, a ne akcija, a u PDP-u je dosta pozera, koji jedino brinu gdje će se smjestiti nakon izbora 2014., a nikako kako da sami sebi proizvedu situaciju u kojoj će zaslužiti to smještanje. U PDP-u niko ni ne razmišlja o “provjetravanju”, posebno ne onog dodikovskog tipa, koje je na djelu, a promjena svijesti, kako vlastite, tako i narodne, ne pada im na pamet.

Identična je situacija i sa DP-om Dragana Čavića, koji verbalnim udarima na režim demonstrira opredijeljenost u borbi protiv njega, ali ne uočava značaj promjene svijesti i onoga što bi ta promjena, odnosno insistiranje na njoj, mogla značiti.   

Opozicija nastavlja da čuči, (skačući na noge tek kada neki SNSD-ov voz naiđe brzom prugom), duboko umočena u sopstvene depresije, razočarenja, nevjerice, omraze, politikanstvo, nedostatak snage i energije, bezidejnost…

Ovakvim pristupom samo mogu dobiti bolne grčeve, vlast nikako, bolje društvo ni u snu.

SNSD i Dodik, takvi kakvi jesu, vrijedno rade na projektu što dužeg opstanka mafijaške države u kojoj su sjecikese, kriminalci, lopovi, pervertiti, tajkuni, narko dileri… uvaženi članovi društva, a pošten svijet resurs koji se troši kao gorivo.

Taj i takav SNSD, zajedno sa SDS u Sarajevu “čuva RS”.