петак, 25. јануар 2013.

Slobo i Ljilja u provaliju, Slobo i Ljilja iz provalije


piše: Slobodan Vasković

Sinoć oko 20 časova vjerovao sam da više nikad neću napisati ni slova. Takođe sam vjerovao da ni moja supruga Ljiljana Kovačević više neće napisati ni slova. Bio sam ubijeđen da smo mrtvi. Na sreću, ispostavilo se da smo preživjeli, što mi je, moram priznati, veoma drago.

Sinoć oko 20 časova, između Vidova Vrela i Tisovca, otisnuli smo se Ljilja, ja i Mazda 626 u preko 20 m duboku provaliju, nakon što sam ja zbog leda i snijega izgubio kontrolu nad vozilom. Prednji kraj je snažno krenuo sa ceste, pa onda niz provaliju, do neke stijene (koju smo usput izvalili), pa se prevrnuli na krov, pa se onda još jednom prevrnuli. Bio sam ubijeđen da smo mrtvi sve dok me Ljilja nije upitala: „Jesi li dobro“? Odgovorio sam pitanjem: „Jesi li ti dobro i jesmo li živi?“ Ispostavilo se da jesmo. Nismo stigli ni da se uplašimo. Nekako smo se iskobeljali iz automobila, a u tom trenutku niz strminu silazio je čovjek koji se predstavio kao Brkljač i koji se zapanjio što nas vidi žive.


„Pravo je čudo da ste živi i da se još uz to krećete“, dijagnostikovao je udes. Uz njegovu pomoć smo ponovo došli do ceste. Sjeli smo u auto njegovog prijatelja Todorovića koji su nas odvezli u hitnu. Tu su mene previli, jer sam krvario. Ljilja se ugruvala. Potom su nas vozilom hitne pomoći odvezli na Hirurgiju gdje su utvrdili da nema lomova. A odatle su me proslijedili na Maksilofacijalnu gdje me doktor Dragan Baroš sašio. Iz lica mi je izvadio komad stakla, da imam za uspomenu.


Ljilja i ja želimo da se zahvalimo gospodi Brkljaču i Todorovićima i svim uposlenicima Hitne pomoći, Hirurgije, kao i Maksilofacijalne hirurgije.

Hvala i doktoru Draganu Barošu za ručni rad na mojoj glavi. Osam „kopči“.

Hvala i momcima iz CJB Banjaluka na korektnosti.

Hvala Bogu što smo živi.