уторак, 22. јануар 2013.

SDS u paklu nekretanja


piše: Slobodan Vasković

Mladen Bosić, lider SDS-a, istrajan je u pokušaju pronalaženja (bar jedne) „Lagranžove tačke“ na političkoj sceni, koja bi njemu i njegovoj stranci, istovremeno, omogućila nekretanje, ali i uticaj na sva dešavanja u BiH i RS.  
Premda zvuči apsurdno i gotovo nemoguće, ipak, Bosić je uvjeren da je skoro uspio u svom naumu.

SDS se nalazi u potpunom nekretanju, ali i takav šlogirani SDS ima i dalje veoma veliki uticaj na sva politička dešavanja. Tako na nivou BiH, SDS čini vlast u kojoj ne čini ništa, a sva odgovornost za taj nivo leži na njihovom platformaškom partneru SNSD-u. Istovremeno, SDS je tom istom SNSD-u navodno opozicija na entitetskom nivou, ali ni u toj orbiti stranka se ne kreće, što omogućava opstanak simbioze u bh. ravni.

SNSD bi, bez obzira na statičnost SDS-a, partnere najrađe izbacio iz bh. platforme, ali su svjesni da se njihov džemper para, te da je sve realnija situacija u kojoj oni bez pomoći Bosićeve stranke neće moći osvojiti neku od predsjedničkih funkcija na izborima 2014., niti formirati vlast. Zato trpe.

Ostatak opozicije u RS najrađe bi SDS, zbog njihovog upornog nekretanja, proglasili neopozicijom i trabantom i slugom vlasti, ali se ne usuđuju da na taj način naljute Bosića, kako on ne bi sklopio kockice sa SNSD-om. I tako se dva tijela (SNSD, koje je mnogo veće i ostatak opozicije, koje je mnogo manje) vrte jedni oko drugih, dok Bosić čuči u umišljenoj “Lagranžovoj tački”, ni ne pomišljajući da se pokrene. Jednostavnije rečeno, Bosić oba ova subjekta drži u “matnoj poziciji” (narodski rečeno ucjenjuje), vjerujući da SNSD nikako neće ući u bilo kakvu koaliciju sa PDP, DP, SRS… (i obratno), što njemu omogućava da ih do 2014. drži u šahu, a nakon opštih izbora probere koga će matirati.      

To što smatra da je gotovo uspio da nađe “Lagranžovu tačku” na političkoj sceni i sjedne na nju, ne znači da je to i dobro rješenje; premda Bosić vjeruje suprotno, čim istrajava na nekretanju (čitaj potpunom nedostatku bilo kakve odgovornosti za ekonomsku i socijalnu propast građana RS, koju pokriva blijedom pričom o “zajedničkom nastupu”, koji ovom entitetu ne donosi ništa, osim nekoliko funkcijica u Sarajevu za Bosićeve stranačke drugare).  
Faktor vrijeme, koje gotovo da i ne postoji na stvarnim Lagranžovim tačkama, itekako je značajno na ovoj Bosićevoj, a sunovrat ekonomije, privrede, finansija; galopirajuće osiromašenje građana, beznađe, besperpektivnost i sveopšti jad…, svakim danom dodatno dobijaju na akceleraciji i već su traumatično dramatični, bez izgleda za bilo kakvim skorim zaustavljanjem, a o poboljšanju se ne može čak ni sanjati.

Faktor vrijeme je taj usud koji Bosića sprečava da zaista i materijalizuje projektovanu “Lagranžovu tačku” i sa nje (konačno) povuče konkretan potez (bar i 2014.), jer za dvije godine ovjde ćemo imati sprženu zemlju, na kojoj (u privrednom, ekonomskom, socijalnom, obrazovnom, političkom… planu) čak, figurativno rečeno, ni korov ne niče.

Bosić i SDS su u procentu kojim su zastupljeni u Narodnoj skupštini RS i u parlamentu BiH, odgovorni za ovakvo stanje, a taj omjer raste nakon lanjskih izbora, jer je ta stranka na lokalnom nivou ovladala sa više od pola entiteta.

Bio je to šok za sve, a za SDS najveći, jer se uopšte nisu snašli, niti bilo ko u ovom entitetu ima saznanje/spoznaju/osjećaj/emociju da se u načinu/funkcionisanju/ponašanju vlasti na bilo kom nivou, pa i onom lokalnom, bilo šta promijenilo. Iako su prošla gotovo tri mjeseca od preuzimanja vlasti od SNSD-a (u preko 40 opština, od čega SDS ima načelnike u preko 30), javnost još uvijek nema pojma (osim kada su u pitanju opštine Gradiška i Dubica) kakvo stanje je u njima zatečeno i da li se zaista kralo/otimalo/pljačkalo u mjeri u kojoj su to i Bosićevi puleni tvrdili?!

Ili se nije kralo i otimalo, ili su SDS-ovci (kao i ostatak načelnika koji nisu iz redova SNSD-a) napravili dil o nenapadanju sa svojim prethodnicima, imajući namjeru da nastave tamo gdje su oni stali. Postoji i treća mogućnost: svi novoizabrani načelnici (sem onih iz Gradiške i Dubice), koji nisu iz redova SNSD-a, potpuno su nesposobni da snime stanje, što je nerealno.     

Paradoks je da se Bosić, nakon pobjede na lokalnim izborima, nije odmah okrenuo čvršćoj saradnji sa ostatkom opozicije, bez koje te pobjede ne bi ni bilo, već se, brže bolje, vratio u umišljenu “Lagranžovu tačku”, sa jasnom namjerom da se iz nje ne pokrenu ni on ni SDS do novog izbornog ciklusa. Kobna greška.

Bosićev bijeg od odgovornosti, od snažnih odluka, od temeljnog opozicionog rada protiv vlasti, koju i on smatra lošom i nesposobnom, najbolje je iskoristila upravo ta vlast, te je njen čelnik Milorad Dodik u vrlo kratkom vremenu uspio da stvori ambijent u kojem se za SDS-ovu ubjedljivu lokalnu pobjedu više i ne zna. Dodik je izborni poraz anulirao sa nekoliko vještih marketinških poteza, te čak doveo SDS u potopunu političku defanzivu, koja je bila toliko vidljiva da je i Bosića natjerala da se protegne i ponešto progovori.

Uobičajeno, Bosić pri istupu nije uzeo sve parametre u obzir; posebno one koji kažu da je značajan broj njegovih visokih funkcionera i dalje fasciniran Dodikom, te je upao u šizofrenu situaciju u kojoj je on pričao “u klin”, dok su drugi važni SDS-ovci udarali “u ploču”.

Tako je Bosić kritikovao “projekat Andrićgrad”, (uz to SDS-ov višegradski načelnik bojkotovao je prijem kod Emira Kusturice), a onda je “projekat Andrićgrad” uzvratio i osuo po Bosiću u vrijeme dok se sokolački načelnik slikao sa tim istim Kusturicom i ugovarao etno sela sa njim. Slično je bilo i odmah iza Nove godine, kada je Dodik “nagrdio” SDS, premda su mu njihove perjanice dan prije toga došle na poklonjenje. Da se ne govori o sarajevskom valjanju po blatu sa Dragom Kalabićem, ili, pak, tviter napadu na BN TV SDS-ovih tviteraša, u vrijeme kada je ta kuća oštro kritikovala njihovog najvećeg političkog protivnika, pod čijim se snažnim pritiskom nalazi…

Ovi slučajevi još uvijek ne ukazuju da je u SDS-u rasulo, ali svakako svjedoče da nema profilisane politike, te, čak, da unutar SDS-a ima nekoliko politika, koje međusobno nisu uopšte komplementarne.    

Nije to ni za čuditi, jer i sam Bosić, (koji bi trebalo “bubnjem” da daje politički ritam), djeluje asinhrono, i sam sebe demantuje iz izjave u izjavu.

Tako će Bosić reći da će u borbu protiv kriminala i korupcije SDS ući po “principu Aleksandra Vučića”, pri tom optužujući SNSD i njihove partnere u vlasti da su “nosioci kriminala i korupcije”. Samo nekoliko dana potom isti taj Bosić reći će “nismo protiv platforme sa SNSD-om na nivou RS”, što znači da su spremni za vlast sa, kako je ranije rekao, “nosiocima korupcije i kriminala”.

Jedno sa drugim ne ide: Ostvarivost “projekta Vučić” i koalicija sa onima koji bi trebali biti meta tog projekta nije moguća čak ni u ovoj zemlji, u kojoj je gotovo sve moguće. Bez daljih pojašnjenja jasno je da Bosić ne zna “kud udara”, a nikakve su šanse i da to sazna. SDS nema nikakve snage za “Vučića” i njihova priča o tom je tek isprazna poza. Sama činjenica da su spremni koalirati sa onima za koje tvrde da su ih “spremni hapsiti” suluda je sama po sebi i sve govori o istrošenosti i bezidejnosti SDS-a, a baš ništa o objektu njihovih “antikriminalnih i antikoruptivnih” tlapnji. SDS, definitvno, nije alternativa.

Na ovom mjestu postavlja se logično pitanje: Da li je ostatak opozicije alternativa i da li su u stanju da savladaju dvije tradicionalne stranke, SDS i SNSD, i u skorom vremenu se nametnu kao “treće rješenje”. Realno - nije.

Oni, maksimalno, mogu formirati jedan blok, koji hoće polučiti kvalitetan rezultat, ali ni približno u mjeri potrebnoj za promjenu vlasti.  

“Treće rješenje” jeste potpuno nova politička opcija za koju postoji ogroman prostor. Da bi ona i zaživjela nužno je da iza nje otvoreno stane državni vrh Srbije. Bez toga neće ići, sviđalo se to kome ili ne.