уторак, 04. децембар 2012.

Pismo Prijatelju


piše: Slobodan Vasković

Dragi moj Prijatelju, neumitno i brzinom svjetlosti približava se trenutak kada ćeš definitivno, konačno, bez ostatka i izvan svake razumne sumnje shvatiti da sam ti ostao samo Ja, Slobodan Vasković.

Taj momenat će za tebe biti poput Otkrovenja, konačno ćeš progledati; u početku će te uhvatiti bijes, potom teška depresija koja će lagano preći u melanholiju; Sve te emocije biće prožete munjama u trbuhu, snažnim grčevima u želucu, visokim pritiskom, opštom malaksalošću, hladnim znojem i ledenom temperaturom, teškim vatrenim obručima oko glave, koji je stišću, stišću..., a onda će sve proći. Kao rukom odneseno. Osmjehnućeš se sa olakšanjem uviđajući da nisi potpuno sam. Ja sam sa tobom, kao što sam to bio svih ovih godina. Ja, Slobodan Vasković tvoj najbolji prijatelj.

Vjeruj mi, u trenutku koji neumitno dolazi i koji opisujem biće to za tebe prava lutrija.

Godinama Ti Ja već ukazujem šta i kuda ne trebaš; mazohistički uporno greške ti stavljam pod nos; grubo ti (priznajem, ponekad i pregrubo) nos trljam njima, sve u nadi da ćeš razumjeti da najveći dio onoga što si činio nisi trebao/smio tako učiniti. Nisam te se odricao ni u najtežim trenucima, kada si, poput najgoreg nezahvalnika, svoje lažne prijatelje/hijene spremao da mi požderu utrobu, bacajući im milione u krilo, dok su oni režali o tvojoj veličini, moći, pameti, vizionarstvu i viziji; Nisam te se odricao ni kada si me karakterisao kao narkomana, barabu, izdajnika, stranog plaćenika, antisrpskog elementa, pri tom nježno milujući lešinare i uživajući u cerekanju strvinara, koji su neumorno, do promuklosti, lajali o potrebi novih miliona za tvoje i njihove privatne poslove.

Istina, nisam ni ja tebe baš mazio. Ponekad, blago iznerviran tvojom tvrdoglavošću i sklonošću ka prečestim razbojničkim upadima u budžet, IRB, i ostale visokoakcizne, visokokonditorske i visokomesnate poslove koji donose debele pare, znao sam podvrisnuti i reći da si ti najobičniji lopov, šef kriminalne organizacije, kum, mafijaš, predvodnik zločinačke organizacije, baraba, bitanga..., ali, majku mu, zar sada konačno ne shvataš da je to bilo iz najbolje namjere. Da te vratim na pravi put. Ali ti si bio istrajan da sve dobro koje imaš u sebi satareš i prepustiš se na milost i nemilost sopstvenim atavizmima, devijacijama, ispitivanju granica strpljenja opljačkanih, poniženih, satrvenih, gladnih, bijednih, siromašnih...

Sjeti se: Dok si ti otvarao nepostojeće aerodrome, izmišljene luke, srušene nove autoputeve, obrušene nove zaobilaznice, nepotrebne zgradurine, propale Nove Borje Romanije Jelšingrade Boske..., uporno sam ti ponavljao da griješiš, da ne ideš u dobrom pravcu i da će te takvo ponašanje dovesti do tačke u kojoj ti ostadoh samo Ja.

Nisi slušao prijatelju moj. Vjerovao si onom političkom evnuhu Borisu Tadiću da će vladati vječno, iako sam ti rekao da od njega nema ništa; tvrdio sam ti da ti ne treba Mišković, ali ti si bio uporan da ga dovedeš; isto je bilo i sa Draganom Đurićem i Zekstrom; šta da ti kažem oko tvojih katastrofalnih procjena u vezi sa Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem?! Sad plaćaš cijenu svojih hirova, lakomislenosti, gramzivosti, vjeri u lešinare i nakot kojim si se okružio; Stvari se više ne mogu popraviti, moraćeš da platiš cijenu. Ako mi ne vjeruješ, uoči gdje su sada svi ti tvoji tadići, miškovići, đurići? Nigdje, a ti si, bespovratno, na njihovom putu.

Sada ćeš konačno da shvatiš da tapšanje po ramenu nije znak podrške, već neprijateljski gest kojim te nabijaju u crnu zemlju. A tebe su nabili do guše.

Ali, ne brini se, nisi sam. Ja sam uz Tebe.

I neće me u tome pokolebati ni onih trideset i nešto tužbi, što tvojih što tvojih pajaca, kojima me tvoje „reformisano“ i na kriminal nabaždareno pravosuđe progoni već godinama; neće me u tome pokolebati ni tvoj atak na moju suprugu (osim tebe, ona nije ni mrava zgazila), porodicu u cjelini, jer sam uvjeren da ti u suštini uopšte nisi loš, da ispod tog prljavog i otrovnog oklopa kojim si se pokrio, imaš bar još zrnce ljudskosti. Istina ne veliko, ali daj šta daš i bolje išta nego ništa.
 
Prijatelju, pogledaj oko sebe! Zar ne vidiš kako su mnogi promijenili odnos prema tebi, kako se zlo keze na tebe, kako ti se više ne ulaguju, kako se polako, ali sigurno od tebe distanciraju, kako pogledima pokušavaju da te rastrgaju..., pogledaj i konačno ugledaj sanitarni koridor oko tebe koji je sve širi, širi i širi...

Korito ti je prazno, sve su proždrli, ali, uprkos tome, oni su i dalje gladni, isto kao i onog prvog trenutka kada su ti se onako olinjali, premršavi (rebra im štrčala) ulizički osmijehnuli, mahnuli umiljato repom, čekajući da im baciš kakav masan zalogaj, a tebi se učinilo da su baš slatki i odlučio si da gajiš guje u njedrima. I to spletove. Polako ali sigurno ti iz vođe čopora prelaziš u njegovu hranu, kao najslabiji u lancu ishrane. Jer si na tom vašem zapišanom teritoriju sve usamljeniji, a samim tim i ranjiviji.

Daj budi iskren prema sebi, hladne glave pogledaj gdje su sada oni koje si stvorio: Radmanovića, političara (u najboljem slučaju) prosječnih sposobnosti uzdigao si do visina o kojima nije smio ni sanjati, a danas ti on radi o glavi sa raznoraznim rikerima; Radojičića si volio kao sina, on ti danas javno siječe tetive, a na kraju će ti usjeći i glavu; nije valjda da si skroz pobudalio pa da vjeruješ da je Špirić uz tebe?! Čovječe, u pamet se, taj se obogatio izdajući sve oko sebe, a tebe doživljava kao vrhunac svoje lažive prevarantske karijere videći te kao najunosniji posao. Zar ti Džombić nije dovoljan nauk - stvorio si od njega facu, milionera, ministra, premijera, a on ti sa strancima radi glavu.

Pogledaj, Sokole moj, kako kokošari koje si okupio bježe, kako se sve što si gradio ruši, kako se tvoje perjanice glože kao zvijeri, ne prezajući da se fizički obračunaju; pogledaj kako šljam i ljudski talog, koji si promovisao u elitu, naglo kvasa i ne jebe te više ni za suvu šljivu, jer nemaš više šta da im daš: raznorani kraljevići, živkovići, bobari, čičići, ćubići, kljajčini, jovičići i ostali slavuji pljuju po tebi gdje stignu; Ti si za sve kriv, čak i za milione koje si im dao.

A tek Stanković? Šta misliš zašto ga ne diraju? Kao ne smiju od tebe? E moj naivčino, ne diraju ga zato što svjedoči, (a tek će svjedočiti), protiv tebe.

Prijatelju moj, prenisko si pao: na par cvijanovićki, nešto mitrovića i onu bolesnu džukelu. Nije li to premalo za divjunaka, kakvim si se doživljavao. Istina, boje te se još, ali strah im je sve manji. Donedavno bi se upišali od straha ako bi zaključili da je neko u njihovom društvu pomislio nešto loše o tebi, a danas su se već ohrabrili do mjere da ti otvoreno pljuju u leđa. Sa očima će, neće proći dugo, da zaslade. 

Raširi blendu, pa snimi svoje medije. Kopanja ko Kopanja, već ima rezervnu varijantu u kojoj tebe nema; oni sa Javnog servisa spremni su te koliko sutra opečatiti u svakom „Dnevniku“ samo ako se naredi (uz garancije da mogu uživati oteto), Tešanovićka/Kelečevićka ti zajedno sa Džombićem gura nož u leđa, a ti si je spasio sigurne optužnice; šta da ti kažem za Trišića - zaboravio te čim mu je Vučić namignuo. Džaba dati milioni. Džaba pokloni. Džaba psovke. Odjebaše te kao fekaliju, jer im je namjera da sklanjajući tebe kupe sebi novi život.

Svima si im bio sredstvo, sada si se potrošio, ne trebaš im, gotov si. Ostao sam Ti samo Ja, tvoj vjerni prijatelj koji će, kada te svale, iskreno reći zašto se to desilo. I zbog kakvog nakota si pao.
Da li će mi biti žao kada odeš?! Šta Ti misliš?