петак, 01. јун 2012.

Banjalučani protiv lažne „Nacionalne klase 1“


Piše: Slobodan Vasković

Vladajuća otuđena oligarhija prešla je crvenu liniju strpljenja građana Banjaluke i (za početak) navukla na sebe bijes njenog najurbanijeg dijela, koji je izišao „iz ormara“ i otvoreno se suprotstavio bezobrazluku i drskosti vlasti. Mladi ljudi jednostavno više nisu htjeli trpjeti dalja poniženja od nomenklature posvećene samoj sebi i sopstvenom interesu, već su uzvratili civilizovanim buntom, kreativnim porukama nezadovoljstva i svakodnevnim okupljanjem, pokazujući da ovaj grad nije „crko od straha“ pod strašnim višegodišnjim pritiskom raznoraznih primitivaca, kvazibiznismena i ostalog šljama, koji Banjaluku i njene ogromne resurse tretira kao sopstvene, nemilosrdno ih arčeći i, zašto to ne reći, pljačkajući.

Režim je bio ubijeđen da je Banjaluka „mrtav grad“, uškopljen, jalov, definitivno poražen i doveden u stanje dobrovoljnog robovanja Interesnoj grupaciji, koja je zaradila stotine miliona od ovog grada, a da u njega nisu uložili niti centa. I uz to su još hiljade i hiljade njegovih stanovnika ostavili bez posla i bez nade da će ga dobiti, osim u „sretnom slučaju“ da im silom nametnuto dodvoravanje i pokorno saginjanje glave, (koje oligarhija uvažava kao jedini validan oblik komunikacije građana sa njima), „odigra“ kao „Loto“ i da budu „izvučeni za posao“ iz mase trpeljivih robova.

Režim je grdno pogriješio, smatrajući da će Grad otćutati promociju Mileta Radišića, dojučerašnjeg uznika zbog optužbi za organizovani kriminal, u investitora, koji donosi prosperitet i napredak. Bila je to drskost, koja se nije mogla prećutati, posebno zbog činjenice da je Grad ubijeđen da je Radišić oslobođen dogovorom političke elite koja ga štiti i njihovih pravosudnih lakeja, a ne zbog nedostatka dokaza ili, pak, dokazane nevinosti.


Upravo ta činjenica izvela je građane u park, mnogo više nego spoznaja da će i bez tog parka ostati. Grad je svjestan da kriminal, korupcija, nepotizam, protekcionizam..., caruju i da su gotovo sasvim zatrli mogućnost normalnog života: više nije moglo pod kožu. Otud protest.

Radišić je samo povod, a uzroci izlaska, mahom mladih ljudi, u park leže u njihovoj svijesti da su ostali i bez nade, jer je režim i nju odavno unovčio. Kao što je unovčio (i na privatne račune prelio) ono što su drugi stvarali decenijama, a Grad i građane ostavio bez igdje ičega.

Mile Radišić u cijeloj ovoj priči je marginalan; on sam nikada ne bi ni došao u posjed milione vrijednog zemljišta da nije režisera cijelog projekta (sličnih „poslova“ je na stotine) koji iz sjene i fotelja vlasti vuku sve konce. Radišić je kanal preko kojeg na njihove račune trebaju „oteći“ planirani milioni zarade od prodaje garaža gradskoj vlasti, zgrade Telekomu, poslovnih prostora, stanova..., svega onoga što namjeravaju da izgrade na spornom zemljištu u centru Banjaluke. I da po stostruko oprobanom receptu ne rizikuju ništa, jer ne ulažu svoje, već narodne pare. Bunt koji traje nije zato usmjeren protiv Radišića, već protiv onog što stoji iza njega, a to je, da se ne foliramo, Milorad Dodik.

Dodik je kreator stvaranja ekstremnih klasnih razlika među građanima, pojednostavljujući taj sistem na samo dva razreda: malobrojni, enormno bogatih i milionski, enormno siromašnih. Na ovom svom nazadnom poslu nije birao sredstva, još manje saradnike. Treba li boljeg dokaza za to od Radišića u „Nacionalnoj Klasi 1“?!

Smatrao je da je posao „razdvajanja“ završen, konačno riješen i da on i grupica odabranih mogu nesmetano da pokupe ono što je preostalo. Iznenadila ih je grupa hrabrih; prestravila, učinila nervoznim, natjerala da zadrhte..., od pomisli da se ponavlja 2000. godina kada je Dodik bio na vrhuncu moći i kada je izgubio vlast. Na vrhuncu moći je i sada, a Grad ustaje na noge...