субота, 07. април 2012.

Dodikov ukleti brod


Piše: Slobodan Vasković

 Nekada neprikosnoveni, osebujni, harizmatični, obožavani velemajstor haosa Milorad Dodik, nakon šest godina gospodarenja Bosnom i Hercegovinom i isto toliko despotskog upravljanja Republikom Srpskom, danas je politička olupina bez ideje, vizije, snage, energije, svježine...; čak i bez sposobnosti da kvalitetno slaže, što je disciplina u kojoj je bio višestruki svjetski šampion. Politički siledžija, koji je snagom volje, bezobrazlukom i nevjerovatnom i fascinantnom drskošću, gotovo uspio da sopstveni primitivizam, (najznačajniju karakternu osobinu), zamalo pretvori u ideologiju/religiju djeluje kao sablasni kapetan ukletog broda, što besciljno pluta kanalizacijom političke scene ove zemlje. Sve vrijeme taj ukleti brod teško je kontaminirao sve segmente života u BiH, posebno u RS, a sada, pred kraj svog putovanja, proizvešće pravu katastrofu.

Njegov posljednji intervju, dat Nezavisnim novinama, stoprocentno potvrđuje navedeno i svjedoči da je Dodik došao do kraja političkog puta, te da bi i za njega, ali i za ovu zemlju, najbolje bilo da se sam ukloni. Nažalost, to se neće dogoditi, jer inercija od cunamija laži, prevara, obmana, opsjena..., pomnožena sa bezbrojnim nezakonitim radnjama, (počinjenim pod njegovim pokroviteljstvom), kvadrirana ogromnim jatom raznoraznih hohštaplera, (što im je dao dizgine vlasti u ruke), to mu ne dozvoljava i on će nastaviti besciljno da pluta, dok kritična masa, koja se polako stvara, ne dostigne tačku na kojoj će zaključiti da je krajnje vrijeme da se ukleti brod i njegov sablasni kapetan Leteći Laktašanin konačno i bespovratno sklone.

Preblijeda Sjena nekadašnje Gromade u predugoj, nesadržajnoj, preplitkoj, impotentnoj, bezbojnoj tiradi Nezavisnim novinama demonstrirala je veliki strah od budućnosti i pokušala još jednom lažima kupiti vrijeme. Međutim, najnoviji set izmišljotina, što jeste najavljena „borba“ protiv kriminala i korupcije, ne može prevariti ni njegove najvjernije sljedbenike, uprkos histeričnim izvještajima poltronskih medijskih evnuha, primarno RTRS-a i bijednih i jadnih BN TV-a i ATV-a. Dodikovo upiranje prstom u nekolicinu nižerangiranih supova-kokošara, probranih u ogromnom jatu lešinara koje ga (sve manje) vjerno prati, demonstracija je da mu je doprlo do svijesti da je narod konačno uočio šta je, u suštini, njegova vlast porodila: beskrupuloznu pljačku na svim nivoima!

Prestravljeljen tom spoznajom, Dodik sada pokušava staviti gips na nogu koje nema, previti ruku koja je otkinuta i raskomadana, popraviti davno izbijene zube, reanimirati srce koje je već odavno prestalo da kuca...; čak ni doktor Frankeštajn od tog materijala ne bi mogao da napravi ništa, a kamoli lažac, pa i kada je formata Letećeg Laktašanina. Ma koliko vrištali, medijski kastrati mu ovaj put ne mogu pomoći.

Ne plaši se Dodik samo naroda, još više se boji svojih podređenih; preciznije talova sa njima. Svaki od prozvanih kokošara potencijalni je zaštićeni svjedok protiv mase opštinskih i republičkih funkcionera; dio je ogromnog lanca (pljačkaške) ishrane, te, premda su na najnižim karikama u njemu, jako mnogo znaju o ostalim halkama. A sve karike vode do kapetanske kabine ukletog broda. Izgubi li živce neko od onih koji su (ili će biti) smijenjeni, dodatno će ubrzati paranje džempera, koji se već dobro osipa. Svjestan je toga Dodik i zato, na samom „početku“ velike najave „borbe“ protiv kriminala,  poziva na „sistemsko rješavanje kriminala i korupcije“, a ne na, kako je rekao, „traženje krvi“. Kojeg li licemjerstva: šef sistema koji je sistemski oteo sva dobra, sada traži da taj isti, teško kriminalizovani i korumpirani, sistem sistemski riješi kriminal i korupciju.   

Umorna i uplašena varalica umjesto lijeka nudi placebo, jer zna da bi stvarna upotreba policijskih i pravosudnih medikamenata na kraju terapije narod izliječila i od njega, koji je capo di tutti capi što je dozvolio i predvodio „prvobitnu akumulaciju kapitala“, na način da je narodu oteto sve, a njemu i nekolicini njegovih konsiljera to sve je postalo lično vlasništvo. Suočen sa jedne strane sa sve većim bijesom naroda, a sa druge, nemogućnošću da i dalje u potpunosti kontroliše bezbrojne beskrupulozne i bahate „ajkule“ koje je stvorio, Dodik panično pokušava da djelimičnim žrtvovanjem nekoliko „planktona“ (smijeniti, ali nikako procesuirati), zaustavi čekić i nakovanj što mu se sve brže približavaju. U strahu su velike oči, pa mu se paramecijumi čine kao kitovi, koji će nahraniti gladna usta. Bijedan, očajnički pokušaj, koji svjedoči da je sadašnji Dodik nemoćni talac sopstvenih „generala“, sa kojima je vodio „bitku“ za bolje sutra svoje i njihovih familija.

Da se Dodik manijakalno ne plaši saznanja i znanja svojih podređenih, bez odlaganja bi, primjera radi, istjerao/otjerao/prognao Slobodana Stankovića, Budimira Stankovića, Mileta Radišića, Čičiće, Čoloviće, Ćubiće, Čubrije, Šotre, Bobare, Džombiće..., ili, pak, Miću Kraljevića, narodnog poslanika SNSD-a, koji je presuđen za otmicu i držanje čovjeka u ropstvu! Ali nije ih ni pomenuo, jer svi ti kraljevići jako jako mnogo znaju. Kao što i Dodik zna da se raznorazni kraljevići, kojih je ogroman broj na njegovom ukletom brodu, nisu na njega ukrcali iz ljubavi prema RS, srpstvu, pravoslavlju, socijaldemokratiji, njemu lično..., već zbog velikih izgleda za kvalitetno i finansijski itekako isplativo gusarenje. A takvi se rješavaju kapetana, ma koliko sablasan bio, čim vide i najmanju naznaku spremnosti da ih stavi na dasku. Na koju je Leteći Laktašanin upravo zakoračio, širom zatvorenih očiju.