четвртак, 01. март 2012.

Lagumdžijino keženje ili „Gospođa Ministarka“ u Banjaluci


Piše: Slobodan Vasković

Nije me bilo desetak dana - ležao sam na Dedinju i tako ostvario san svakog Srbina. Živio sam na Dedinju, pa makar i pet dana. Istina, bolje bi zvučalo, a i bilo, da sam pomenuto vrijeme stanovao na Dedinju u nekoj svojoj kući/vili, ali ni „ležao“ uopšte nije loša varijanta, ako joj je alternativa „podlegao“. Nakon pet dana nikom tamo više nisam bio interesantan; karotida čista, ožiljak gotovo 30 centimetara, dvije tri kutije cigareta dnevno su moja ružna prošlost..., natrag u Bosnu, odjel Republika Srpska.

Kad tamo, plan Željka Kopanje o pomirenju Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije uveliko se ostvaruje (vidi tekst „Kopanja forever“), bez obzira na činjenicu da mu se protivi politički „moćnik“ Rajko Vasić. Nema sumnje, Dodik je bez banke, a Lagumdžija željan bar malo „priznanja“ iz Banjaluke, koja će preko FTV „prodati“ kao državnički akt.   


Zato iskežen kao Džoker obilazi vladajuće dvore. Prvo se cerio sa Igorom Radojičićem, predsjednikom Narodne skupštine RS, koji ga očima ne može vidjeti; zatim se sastao sa premijerom Aleksandrom Džombićem, kako bi se uvjerio da li je kvalitetniji daljinski on ili njegov Nermin Nikšić, da bi na kraju dana, a i balade, stigao u Palatu Predsjednika da poljubi ruku Miloradu Dodiku. I sve to u funkciji Ministra inostranih poslova BiH, kako je Lagumdžija gromoglasno najavljivan u ovdašnjim režimskim medijima, a i kako se i sam predstavljao.   

Državnička posjeta, nema sumnje, koja bi, možda, trebalo da znači da je Lagumdžija prvi bošnjački političar koji je priznao državnost Republike Srpske. Kada se manemo ekvilibriranja, ostaje pitanje zbog čega je Lagumdžija posjetio Banjaluku kao Ministar inostranih poslova, a ne kao lider SDP BiH, koji sa ovdašnjim političarima treba dogovoriti Sejdić-Finci paket, te niz drugih zakona?! Odgovor je opštepoznat - Lagumdžija bolesno pati od „veličine“, pa mu je malo da u bh. okvirima bude samo čelnik SDP-a, već je, eto, bitno da se etablira i kao ministar vanjski. Kakav smiješni politički patuljak. (Dan kasnije u Banjaluci je razgovarao o istim temama i Dragan Čović, ali nije titulisan kao predsjedavajući Doma naroda BiH, već predsjednik HDZ-a.)

Još smješnija je njegova paunovska želja da sa onim „Ministar vanjskih poslova“ izigrava „Državnika“, koji pod istu kapu, konačno, stavlja sve ovdašnje narode i narodnosti u svim njihovim gradovima i selima. (Zato je kao „MIP“ posjetio, dan kasnije, i Brčko, a uskoro će i Kalesiju.) Ipak, najsmješnije od svega je što umišlja da ga iko ozbiljan uopšte ozbiljnim doživljava! Ozbiljnim ne, ali vrlo opasnim da, jer Lagumdžija je potpuno izgubio kompas, trudeći se stati rame uz rame sa političkim liderima regiona: upravo zbog te hude želje pokušao je išamarati premijera Hrvatske Zorana Milanovića, a jedino što je dobio su podsmijeh i sprdnja na njegov račun. I pokazao da je BiH crnja i od najcrnje rupe, te da Sven Alkalaj nije najgore što joj se može desiti.

Zlatka Nesvena je malo ponijelo, jer je Hamdija Lipovača, po sopstvenom opisu, završio kao kurban u SDP-u. Naravno, prodao ga je Ministar inostranih dela, koji Lipovaču već godinama doživljava kao velikog konkurenta unutar stranke. A ima i namjeru da postavi novog ambasadora u Krajini.

Tako „ojačan“ došao je Dodiku na noge, kojemu je trenutni mir u BiH prijeko potreban, jer na računima RS nema ni prebijene. Dodik bi za novac prodao sve i svakog, pa mu nije bilo previše teško primiti Lagumdžiju, kojeg je nedavno on lično i zaposlio u MIP-u i omogućio mu da se igra „državnika“.

Gledati Dodika i Lagumdžiju kako se krevelje na zajedničkom presu poprilično je mučna stvar; i jedan i drugi su desperadosi, ali između njih postoje nijanse - prvi je tiranin slavenskog, seljačkog, primitivnog tipa, dok drugi podsjeća na raspirlitane afričke generalisimuse, koji u svakom džepu imaju po desetak glava/duša unutarstranačkih političkih protivnika.

Vrhunac Lagumdžijine „turneje“ i velikih spoljnopolitičkih uspjeha koje je postigao, desio se u "Dnevniku" Federalne televizije gdje nam je „MIP“ otkrio da se sa vlasnikom "Nezavisnih novina" Željkom Kopanjom kladio na ishod utakmice Brazil - BiH, a da mu je novac za opkladu posudio predsjednik RS Milorad Dodik.
"Ja sam se kladio, naravno, na BiH. Kopanja je uložio novac na Brazil, a pošto mi je novčanik ostao u autu novac za opkladu mi je posudio Milorad Dodik", rekao je Lagumdžija.

Stvarno jadno, bijedno i patetično prenemaganje „Ministra ino dela“, koji se, eto, uspio sastati i sa Kopanjom, a i njegovim kladioničarem. Kopanjini mediji Lagumdžiju su odavno okarakterisali kao reketaša, ali Ministar vanjski svjestan je da mu Kopanja može obezbijediti da posjeti i Kneževo, te je zaboravio na tu „sitnicu“. I bio jako jako „zabavan“ sa svojom „inteligentnom“ dosjetkom. Jedino mjesto gdje je Lagumdžija još uvijek „veliki“ i „duhovit“ je upravo FTV, a svugdje izvan programa te kuće, on je već odavno sveden na mjeru zlog patuljka prevaranta, nesposobnog za bilo šta sem zlostavljanje i „ubijanje“ unutarstranačkih suparnika.