понедељак, 31. октобар 2011.

Veliki vođa u SAD

piše: Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa


Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik se, očito, zaželio puta i odlučio da je, nakon višegodišnje pauze, došlo vrijeme da otputuje u SAD. Iz izvještaja režimskih medija moglo se jasno zaključiti kako je osnovni cilj posjete bio da promjeni shvatanje SAD o BiH i da američka administracija bolje razumije Republiku Srpsku i njenu poziciju. Sada, kada je višednevna posjeta završena, logično je pitanje da li je predsjednik uspio u svojim namjerama?! Prije odgovora na ovo pitanje potrebno je dati nekoliko činjenica.

Po protokolu bivše Jugoslavije, predsjednici predsjedništava ondašnjih republika imali su rang ministara u ondašnjoj vladi SFRJ, te su ih prilikom posjeta inostranstvu primali funkcioneri tog ranga. BiH je prećutno prihvatila taj protokol što bi značilo da predsjednik RS, protokolarno, treba da ima značaj koji ima ministar inostranih poslova BiH, i da bi mu domaćini trebali biti isti oni koji bi bili domaćini ministru inostranih poslova BiH. U svim dosadašnjim posjetama domaćini ministru su bili ili državni sekretar (rijetko) ili zamjenik državnog sekretara (mnogo češće), a minimalno pomoćnik državnog sekratara za Evropu i Aziju. Podsjetimo da je Dodika, kada je bio prvi put premijer, primila tadašnja državna sekretarka Madlen Olbrajt, koja je izrekla onu čuvenu rečenicu o tome kako je ulaskom Dodika u njenu kancelariju ušao i „dašak svježeg vjetra sa Balkana“. Tada je Dodiku dat rang koji ga je, kao premijera Republike Srpske, i sledovao. Podsjećam da upravo ovakav rang Dodik dobija kada ide u Rusiju, jer ga redovno prima ministar inostranih poslova, ili neki od njegovih zamjenika.

Prilikom ove posjete SAD Dodik je „dogurao“ do zamjenika pomoćnika državnog sekretara, što je daleko ispod nivoa koji je morao dobiti. To znači da su domaćini poslali jasnu poruku Dodiku da više nema ulogu koju je, svojevremeno, imao u SAD. Za razgovor sa zamjenikom pomoćnika nije morao ići u Vašington, jer je poznato da ljudi koji obavljaju ovu funkciju barem dva puta godišnje budu u Bosni i Hercegovini, i skoro svaki put dođu u Banjaluku. Uz to, domaćini su ovim željeli pokazati da do posjete nije došlo na njihov poziv i da je gost došao sam, a zbog elementarne pristojnosti su mu omogućili kratak i formalan susret u Stejt departmentu. Iako je Dodik vodio i televizijskog izvještača, nije bilo ni slike ni tona, pa je javnost Republike Srpske mogla da vidi samo jedan, i to vrlo loš, fotos zajedničkog susreta sa zamjenikom pomoćnika. Dakle, ako je cilj posjete bila promjena američkog stava o BiH, a Stejt department je u toj oblasti odlučujući u američkoj administraciji, onda je sigurno da, na žalost, u tome nije uspio.

Druga grupa funkcionera s kojom se sreo bili su manji broj sadašnjih i mnogo veći broj bivših kongresmena. I to jasno govori kako je posjeta prošla bez ikakvog značajnijeg efekta, jer Dodika nisu primili ključni ljudi iz komiteta za međunarodne odnose Kongresa, što je bio minimalan nivo koji je zasluživao predsjednik Republike Srpske. Da ne kažem da bi bilo dobro da je imao razgovor sa tim Komitetom.

Posebno tužno su izgledali snimci sa prijema koji je predsjednik RS napravio u Vašingtonu. Niti jedne važne ličnosti iz administracije i jako mnogo nebitnih ljudi, koji se godinama vrte po sličnim prijemima. Iako su se na medijima hvalili kako su na prijemu bili potencijalni investitori, svakome ko poznaje situaciju u Vašingtonu bilo je jasno da tamo nije bilo nikoga i da se moglo vidjeti samo tridesetak ljudi koji se kreću kroz polupraznu salu. Zbog toga sam spreman na opkladu da Republika Srpska neće još godinama vidjeti investitora iz SAD na svojim prostorima i da ni taj dio posjete nije bio uspješan.

Treba, ipak biti fer, pa reći da je uspješan dio posjete bio susret sa dijasporom, što jeste i mora ostati jedna od bitnih obaveza svakog predsjednika Republike Srpske. Uvjeren sam da je i sam Dodik tim dijelom posjete najzadovoljniji, pošto su u pitanju ljudi koji su velike patriote i vrlo dobri domaćini. Predavanje predsjednika na Kolumbija univerzitetu u Njujorku je bilo moguće, jer je jedan broj profesora sa tog Univerziteta u prvim godinama poslije rata radio u BiH, što u nevladinom sektoru, što u međunarodnim misijama, i neki od njih se i dalje interesuje za BiH. U krajnjoj liniji i sam sam kao ministar inostranih poslova imao slično predavanje. Iako ovom predavanju ne dajem značaj koji je dala državna televizija koja ga je proglasila planetarnim događajem, smatram dobrom praksom da svaki predsjednik RS treba da drži takva predavanja, jer je to najbolji način da se slika o Republici mijenja. Najveći doprinos potencijalnom zadovoljstvu Dodika ovim predavanjem dalo je dvadesetak Bošnjaka iz SAD, koji su svojim protestom ispred Kolumbija univerziteta stvorili osjećaj o ogromnoj važnosti posjete. Da nije bilo tog protesta moglo bi se reći da posjeta nije ni imala nikakav značaj, te mi ostaje nejasno zašto je Dodik uopšte išao u SAD.

U odgovoru na ovo pitanje treba reći da BiH više nije od ključnog interesa za SAD, kao što je bila kod prve posjete Dodika. Zbog toga ni Dodik, a ni bilo ko drugi iz BiH ne bi dobio mnogo veći nivo sastanaka. Ovo je objektivna činjenica koja nema nikakve veze s Dodikom. Zbog smanjenog interesa za BiH, i šamara koje je američka administracija dobila prilikom aprilskog paketa i butmirskog procesa od bih političara, niko iz administracije i ne zove bh političare u SAD. Zbog toga ni Dodik nije bio pozvan, već je, sam na svoju ruku i nepozvan, otišao u SAD i dobio što je dobio – najniži rang dočeka. Ko god da mu je spremao posjetu morao je to znati, ali amaterizam njegovih saradnika najviše će, kao i uvijek do sada, koštati njega samog. Zanimljivo je da ni bošnjački ni hrvatski političari iz BiH nisu pozivani, ali su oni bili dovoljno inteligentni da se sami ne trpaju pa nisu ni doživjeli blamažu koju je Dodik imao.

Ukoliko su mu posjetu pripremali lobisti koje već godinama plaća više od desetak miliona dolara, onda je tek to prava katastrofa. Tako mnogo novca za, (nakon višegodišnje pauze, jer Dodik u SAD nije bio godinama), ovako neuspjelu posjetu je pravi bezobrazluk i najlošija investicija. Ako je ovo maksimum lobista koje plaća onda Dodik mora što prije tražiti novu grupu da ne bi doživio još veću blamažu.

Ukoliko je sam pomislio da je i dalje važan u Vašingtonu onda je izgubio osjećaj realnosti i bilo bi mu dobro da to shvati. Nema više Olbrajtove, a i on je skoro petnaest godina stariji, pa o „svježem dašku sa Balkana“ više ne može biti ni riječi. Ukoliko, pak, planira za Brisel, (gdje takođe dugo nije bio), niti ga ko odatle zove, (za razliku od Radojičića), onda tu posjetu mora spremati sa profesionalcima, jer mu blamaža američkog tipa ne treba.

Veliki vođa mora shvatiti da sliku o sebi u svijetu ne može praviti na način na koji to, manipulacijom državnim medijima, čini u domaćoj javnosti. Umjesto međunarodnom politikom kojom će se baviti sve manje, Dodik će, ukoliko želi ostati na vlasti, morati da se bavi rezultatima svoje politike unutar Republike Srpske, kao što je štrajk u željeznicama, nedovoljno novca u penzionom i zdravstvenom fondu, veliko zaduživanje, rast nezaposlenosti. A umorni izgled njegovog lica na konferenciji za novinare pokazuje da on za to ima sve manje volje.

недеља, 30. октобар 2011.

Slobodan Vasković: Probisvetitelji


субота, 29. октобар 2011.

Terorizam

Piše: Slobodan Vasković

Horor. Terorista u epicentru Sarajeva pola sata puca iz kalašnjikova po ambasadi Sjedinjenih Američkih Država. Zatim mirno šeta, patrolira. Hiljade građana Sarajeva, zatečenih u svojim automobilima na najfrekventnijoj raskrsnici u državi, nalaze se u matnoj poziciji: kao glineni golubovi zavise od volje pomahnitalog pojedinca i njegove procjene da li će ili neće cijev okrenuti ka njima i raspaliti. Hvala Bogu, nije.


Na portalima (Sarajevo-x.com) snimci strave, teško je pogođen policajac koji je obezbjeđivao ambasadu. Spasavaju ga građani, rizikujući svoje živote, svjesni da će iskrvariti ako ne reaguju. Njegove kolege kriju se iza zidova, iza tih istih građana. Sramno. Na Jašarevića niko od brojnih policajaca i ne obraća pažnju. Mogao je ubiti koga je htio: švedski sto od ljudskih tijela bio mu je „na izvolite“. Mjesto sa kojeg je terorista pucao i ranjavao, okruženo je desetinama institucija Federacije BiH i Bosne i Hercegovine (u poluprečniku od 400 metara), koje čuvaju stotine policajaca. Nikog ni na vidiku. Nije li pola sata slobodnog dejstvovanja za pomahnitalog teroristu, isto što i vijek za običnog čovjeka. Jeste, ali BiH je trula država i samo u njoj je moguće da pojedinac zaustavi život u polumilionskom gradu, i to glavnom gradu države u kojoj, Jašarević je to na najdrastičniji mogući način dokazao, ništa ne funkcioniše. Neko je već morao odgovarati zbog ovoga. A nije.



U Javnim servisima sa sjedištem u Sarajevu potpuna konfuzija: slike sa mjesta događaja nema satima. Izvještaji nula, poluinformacije i dezinformacije: ranjeni, mrtvi, pohapšeni, napadač, napadači; ponavljanje do besvijesti. TV1 dominira, profesionalno, brzo.
Javni servisi se ne bave ugroženim građanima, pokušavaju nametnuti tezu da je važnije što je Mevlid Jašarević rođen u Novom Pazaru, od toga da su u automobilima zarobljene Sarajlije, njihovi sugrađani. Nevjerovatna i odvratana manipulacija; teorizam nije ni srpski, ni bošnjački, ni hrvatski problem, već je to globalna pošast. Problem je to svih nas. Za to nisu, izgleda, još uvijek saznali u Sivom domu.

Dok Jašarević, sa kalašnjikovom i bombama, patrolira epicentrom, Javni servisi se ne pitaju zašto nema policije da ga uhapsi/eliminiše, ali zato kreću u spasavanje Almira Džuve, direktora OSE, koji je najveći krivac što su teroristi na pola sata zarobili Sarajevo. „Direktor OSE Almir Džuvo još prije godinu dana je upozoravao na tri hiljade vehabija koji su opasnost“, drvili su svako malo i u svakom izvještaju. Bijedno. Pa šta radi Džuvo čitavu godinu dana? Kako mu se desilo Bugojno? Kako mu se desilo curenje hiljada prisluškivanih telefona? Kakva je to služba, koju on vodi? Kako je Jašarević stigao u Sarajevo, ko mu je dao pušku, bombe, okvire pune municije, ko ga je dovezao? Kako Džuvo nije znao šta terorista sprema, kada je Jašarević opštepoznat svim regionalnim službama kao fundamentalista i osoba spremna na prolijevanje krvi? Manje je bitno da li je ušao tog jutra, kako Džuvo tvrdi/laže, ili u avgustu, kako to saopštava zamjenik Direktora Granične policije BiH Enes Gračanin; bitno je da nije opserviran i spriječen u svom zločinačkom naumu. A za to je odgovoran Džuvo, posebno što je „ukazivao“, a nije ništa radio. Jasno je kao dan da bezbjednosne agencije iz BiH nemaju ni znanja ni snage da se nose sa ovim, OSA ponajmanje.

Džuvo je OSU potpuno privatizovao, a sada je definitivno jasno da ima i svoj medijski blok, što je strašno koliko i teroristički akt. OSA služi za obračun sa nepodobnima i ogromni propusti su očekivani. Džuvo, koji je šutnuo Zlatka Lagumdžiju, čim je pao sa Alijansom, sada mu se nanovo pokušava „uvući“ ne bi li ga ovaj ostavio na mjestu direktora. Stoga je Agenciju pretvorio u Lagumdžijinu kažnjeničku bojnu, koja mu služi za lične obračune i urnisanje nepodobnih. Džuvo od prevelikog posla za račun Lagumdžije, jednostavno nije imao ni vremena ni ljudi za Jašarevića, pa je ovaj zato mogao da se sa kalašnjikovom i bombama prošeta gradom, ispali desetine rafala na ambasadu, rani policajca, sačeka specijalce i, što je najopasnije, ohrabri hiljade sličnih sebi.

Uz sve to, Sud i Tužilaštvo BiH svedeni su, pod pritiskom SDP-a, na mjesni odbor te stranke u Švrakinom selu. Mnogi su se nadali „državi za čovjeka“, ali je obijesni, narcisoidni „čovjek“ polomio temelje države. Kome to nije jasno, neka pogleda snimke dejstvovanja Mevlida Jašarevića u epicentru Sarajeva.


петак, 28. октобар 2011.

Mlada Vlada


Piše: Igor Crnadak, generalni sekretar PDP

O čemu drugom danas pisati nego o najnovijoj komediji Vlade RS i vladajuće koalicije, koja se prikazuje na svim televizijama u Republici Srpskoj, pod imenom „Ministar na jedan dan“. Danas je po sve „mlade ministre na jedan dan“ došla crna službena limuzina, sa vozačem, da ih odveze na posao, svakog „ministra“ u svoje ministarstvo. Nakon toga slijede sastanci, posjete fabrikama, školama, bolnicama, ponovo sastanci, izjave za medije i ostale aktivnosti. Fantastična glupost, čiji idejni tvorac nije otkriven, nema baš nikakvu svrhu; čak ni simbolika kojom vlast, navodno, hoće da poruči da brine o mladima nije jasna.

Posebno je zanimljivo nekoliko stvari. Kao prvo, ko su mladi ministri? Samo površna zainteresovanost za strukturu „mlade Vlade“ pokazala je da se radi o aktivistima i simpatizerima  stranaka na vlasti, te bliskim srodnicima vladajućih funkcionera. Na žalost, ovo simbolizuje nešto mnogo veće – vlast u Republici Srpskoj je korumpirana, nepotistička, orijentisana ka partijskim interesima i to su samo neki od razloga zašto je političar najomraženije zanimanje kod nas, posebno kod mladih. Vlast koja ima oko 60 000 manje zaposlenih danas, nego kad je počela da radi (odnosi se na Dodikovu i Vladu kontinuiteta) i koja za mlade nije stvorila nikakvu perspektivu i ne može mladima ništa drugo da ponudi osim neuspješnih akrobacija, poput današnje akcije.

Posao, školovanje, formiranje porodice, stan ... ovo su samo neke od normalnih, uobičajenih stvari o kojima mladi ljudi u cijeloj Evropi razmišljaju. Kod nas, za mlade, svaka od ovih tema je noćna mora. Želja mladih da odu iz Republike Srpske što prije i što dalje, potpuni nedostatak perspektive koji osjećaju i činjenica da su „ubijeni“ u pojam, dovela nas je u istorijski nezabilježenu situaciju – studenti i mladi obrazovani ljudi ćute. Nema kritike, nema podizanja glasa, nema zahtjeva za boljim uslovima za život, nema jačeg društvenog angažmana – nema uobičajenog, za mlade ljude normalnog, stava. Ogoljenog od politike, britkog, jasnog, kritičkog stava. Teško se oteti utisku da vladajuće elite svjesno rade na društvenom umrtvljavanju mladih ljudi, vršeći nad njima anesteziju pod kojom će i u narednim generacijama samo oni koji su „partijski drugovi“, sa crvenim iskaznicama, normalno živjeti u Republici Srpskoj. Takva poruka se šalje i sa „mladom“ Vladom u kojoj sjedi i jedan „mladi“ ministar čiji je tata, ni manje ni više, nego poslanik vladajućeg SNSD-a. Kolika arogantnost, drskost i nepoštivanje, demonstrirani čak i na ovako benignom primjeru poput „Ministara na jedan dan“?!

Druga zanimljiva stvar je da su „mladi“ ministri prije preuzimanja dužnosti bili na pripremnom treningu, koji je za  njih organizovan na Bardači. Tamo su ih pripremali službenici vladinog sekretarijata, kabineta predsjednika Vlade i stručnjaci za odnose sa javnošću. Prva misao koja se javlja je poražavajuća – kakva nam je Vlada, ovi mladi ljudi će za ta dva dana naučiti o ministarskom poslu taman onoliko koliko većina njihovih starijih kolega, koji stvarno rade posao ministra, zna o tome. Zar je moguće da Ministarstvo za omladinu, Vlada RS u cjelini, ne mogu smisliti nešto što će budućim generacijama uliti bar malo nade? Iduće sedmice imaćemo rebalans budžeta Republike Srpske, koji će doživjeti uvećanje za oko 150 miliona KM. Ni jedna jedina marka, barem po onome što je dostupno javnosti, nije planirana za probleme koji tište mlade. Promjena poslovnog ambijenta i stvaranje bolje klime za nove investicije, te novi poslovi za mlade ljude, subvencionisanje kamata za prvi stan, podsticajna stanogradnja sa niskim cijena za mlade bračne parove, jeftinije školovanje... eto nekoliko stvari koje se mogu uraditi, ako se zna kako i ako se hoće. U ovim projektima je, vjerovatno, teško pronaći sastojak „ima li mene tu“, pa se, dok traje ova vlast, neće ni realizovati. Kupovanje obveznica od privatnih firmi dok se budžet divljački zadužuje, beskrajna izgradnja autoputa, kupovina ranije privatizovanih firmi pa njihova ponovna prodaja za manje novca nego što su plaćene, samo su neke od aktivnosti koje su mnogo korisnije za ovu vlast.

I zato, neka ovaj tekst bude kratak osvrt na jednu besmislenu akciju ali sa željom da barem malo pomogne razbuđivanju mladih.

четвртак, 27. октобар 2011.

MUP RS nelegalno prisluškuje?!

Piše: Slobodan Vasković

Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske nedavno je kupilo novu opremu za prisluškivanje i praćenje, koja je plaćena cca 1,5 miliona KM. Potvrdio je to i Stanislav Čađo, ministar unutrašnjih poslova. Najsavremenija opema za prisluškivanje kupljena je od beogradske firme ‘Vizus’, a značajan dio sredstava za nju prebačen je sa računa kabineta predsjednika RS Milorada Dodika. Nova oprema je nabavljena, premda je prije dvije godine kupljena potpuno nova tehnika za prisluškivanje, koja je plaćena oko 2,5 miliona maraka i njome je moglo da upravlja svega pet ljudi.  Svi oni su smijenjeni, a na njihova mjesta postavljeni su kadrovi bespogovorno lojalni SNSD-u i Milošu Čubriloviću Čubriju, savjetniku predsjednika RS.

Ministar Čađo odbacio je sve navode o zloupotrebi ove opreme, a to je potvrdila i skupštinska komisija zadužena bezbjednost. Međutim, izvori iz MUP-a RS tvrde da se oprema zloupotrebljava, te da su na udaru svi oni koje vladajuća oligarhija smatra nepodobnima. Kako ne bi procurile informacije o nelegalnim radnjama, sklonjeni su svi koji su do sada radili na tim poslovima, a promijenjeni su i rukovodioci tih odjeljenja, tvrde oni. 

Jedan dio nove opreme je već instaliran. Ta oprema specifična je po tome što omogućava da se može izuzeti sve i jedan listing za brojeve u „m: tel“ mreži, a da se, pri tom, zaobiđu tužilaštvo, sud i „m: tel“ kompanija. Jednostavnije rečeno, sada u MUP RS mogu bez naloga i bilo kakve kontrole vaditi listinge brojeva svih onih koje smatraju političkim neprijateljima, bez ikakve bojazni da će biti otkriveni. Takva situacija predstavlja veliku opasnost, jer omogućava brojne zloupotrebe, kojih je bilo i do sada, ali ih je vlast vrlo vješto krila, ili, pak, brutalno negirala kada bi bili otkriveni.

U prilog tvrdnjama da je rukovodstvo MUP RS pripremilo teren za opserviranje „nepodobnih“ protivnika režima, ide i činjenica da je došlo do brojnih smjena u Odjeljenju za prisluškivanje. Smijenjeni su rukovodioci tima, kao i jedan broj izvršilaca, odnosno onih koji su direktno radili poslove prisluškivanja. Dovedeni su novi službenici, odreda lojalni Milošu Čubriloviću Čubriju. Glavni kadrovik bio je Siniša Kostrešević, koji je smijenjene proglasio za „nepodobne“. Na njihova mjesta su, mahom, postavljeni operativci koji su u MUP prešli iz Oružanih snaga BIH.

Ključni ljudi
Siniša Kostrešević je čovjek SNSD-a. Odmah po dolasku ove partije na vlast, postavljen je za komandira policije u Laktašima. Nije mu predstavljalo problem to što je imao samo Višu školsku spremu, premda je za to mjesto potrebna VSS. U odličnim je odnosima sa Čubrilovićem i govoto svakodnevno je sa njim u Palati predsjednika. Direktno je uticao na određene smjene u policiji, ali i na postavljanje lica iz OS BiH na rukovodeća mjesta u Jedinici za telekomunikacije-sajber kriminal. Kostrešević je načelnik Jedinice za organizovani klriminal MUP RS; sve informacije se slijevaju kod njega i onda ih on nosi Čubriju, gdje se odlučuje šta sa licima koja su u njima tretirana. Svjesni njegove moći, mnogi u MUP-u ga se plaše i „dolaze mu na noge“.

Jovo Marković je načelnik jedinice, kojoj pripada i Odjeljenje za prisluškivanje. Zbog lojalnosti Čubriloviću, ekspresno je napredovao i, nakon samo četiri godine rada u MUP RS, dobio je čin samostalnog inspektora. Taj čin se dobija sa, minimalnih, osam godina rada u MUP, a nužno je imati visoku stručnu spremu. Nije Marković jedini: ekstremni primjer je Dražen Višnjić, koji je još ekspresnije unaprijeđen. Višnjić je završio vojnu akademiju u Beogradu, nakon čega se zaposlio u OS BiH, odakle je prije tri godine stigao u MUP RS. Na ljekarskom pregledu je utvrđeno da je daltonista, ali je nakon pritisaka na komisiju prošao ljekarski. Lično rukovodi opremom za prisluškivanje.

Koliko je Čubrilovićev uticaj u MUP RS veliki svjedoči i činjenica da je Zlatan Mitić, bivši načelnik Odjeljenja, smijenjen nakon što je kritikovao Višnjića. Sukob je nastao kada je Višnjić, koji je stručnjak za računare, bez ičijeg odobrenja, i mimo licence, omogućio da se preslušavaju razgovori na većem broju računara nego što to licenca dozvoljava. Osim Čubrilovića-Čubrija, Višnjića štiti i Zoran Mandić, načelnik Uprave kriminalističke policije RS, koji mu je rođak. Mandić mu je „sredio“ čin samostalnog inspektora, te je sada načelnik, jer je ispunio „sve uslove“.
U istom odjeljenju radi i Miro Kostrešević, kojem je Siniša rod. Miro ima direktan pristup svim prisluškivanim predmetima, pa je jasno zbog čega je postavljen na to mjesto. Koliko je Kostrešević moćan u MUP svjedoči i podatak da je, osim Mitića, smijenio i Gorana Pisića sa mjesta načelnika za droge. Pisić je otjeran, premda je njegovo odjeljenje ostvarilo izvanredne rezultate u 2010. godini.

U MUP je u toku čistka profesionalnih policajaca, na čije mjesto se dovode podobni i lojalni SNSD-u. Sve se odvija pod implementacijom „nove sitematizacije“, a MUP je postao stranačka falanga. Veći broj radnika MUP je premješten na radna mjesta sa nižom platom. Razlog je prost: da bi se navukao novac za nova načelnička mjesta, koja se dijele podobnima. Vješto su to prikrili: kada analizirate sistematizaciju i prebrojite načelnička mjesta, zaključite da ih nije puno. Ali, kvaka je u sljedećem: predviđena su nova radna mjesta - glavni inspektori. Glavni inspektor je po svemu u rangu načelnika odjeljenja, osim po nazivu. Takođe, jedan broj radnika već danima ne ide na posao, jer su im novi šefovi u upravama, u kojima su radili, rekli da ne treba da dolaze na posao, a rješenja za nova radna mjesta u stanicama još nisu dobili.
Sve navedeno je ko zna koja po redu potvrda da je stvarni ministar unutrašnjih poslova Miloš Čubrilović Čubri, a ne Stanislav Čađo.