среда, 31. август 2011.

Godina „štednje“


piše: Siniša Božić, ekonomista
 
Početkom godine, minstar finansija Republike Srpske, Zoran Tegeltija, je poručio: 'Pred Republikom Srpskom je teška godina, ali racionalnim ponašanjem svih, uz dodatne restrikcije na strani rashoda i mjere za povećanje prihoda, budžet za ovu godinu će biti uspješno ostvaren'.
Iako je, već treću godinu za redom, budžet Republike Srpske usvojen u okviru od 1,6 mlrd. KM, znaci štednje se još ne vide. Iako ima još dosta vremena do završetka kalendarske 2011. godine, već sada je jasno da će sa izvršenjem budžeta biti problema. Prvo je vlast, u maju, emitovala cca 65 mil. KM trezorskih zapisa, odnosno kratkoročnih, polugodišnjih hartija od vrijednosti. Prema zvaničnim izjavama, ovaj novac će dobro doći da popuni gap u kraktoročnom budžetskom finansiranju, zbog neusklađenosti priliva i odliva. Banke su pokupovale kompletnu emisiju zapisa, jer isti omogućuju laku, brzu i sigurnu zaradu – oko 3% na polugodišnjem nivou je u današnje vrijeme dobar prinos za one sa viškovima sredstava. Međutim, krajem avgusta smo saznali da se Republika Srpska ima zadužiti za dodatnih 120 mil. KM, emitovanjem dugoročnih, desetogodišnjih obveznica, po kamatnoj stopi od maksimalno 8%! Pogledamo li strukturu usvojenog budžeta za 2011. godinu, jasno je vidljivo da se finansiranjem obezbjeđuje 13,5%, odnosno, od 1,6 mlrd. projektovane potrošnje, putem kredita se finansira 217 mil. KM.

Potreba dodatnog zaduživanja od 120 mil. KM je znak da budžet za ovu godinu ne može biti izvršen u planiranom iznosu, već da će se nedostajući iznos 'naturiti' državi kroz desetogodišnju otplatu. Banke će vrlo vjerovatno ponovo da otkupe ovo novo zaduživanje, jer je ponuđena atraktivna kamatna stopa. Međutim, na čiju štetu to ide? Jer, uz kamatnu stopu od 8%, Republika Srpska pozajmljuje 120 mil. KM, a vraća cca 175 miliona KM (kamata čini razliku). Koje će se budžetske stavke pokriti ovim novim zaduženjem? Svakako one koje se odnose na tekuće finansiranje. Dakle, zadužujemo se, da bi isplatili tekuće obaveze. Kada se jedno preduzeće počne zaduživati da bi pokrilo tekuće (rastuće) obaveze, ono je na korak do nelikvidnosti. Kada se država počne ponašati po sličnom obrascu, na pomolu je sigurna kriza budžeta, a nakon nje, i socijalna kriza.

Da vidimo kakvo je stanje privrede u prvih 7 mjeseci ove godine. Spoljnotrgovinski deficit je iznosio u navedenom periodu 1,1 mlrd. KM, a u istom periodu prošle godine, 0,93 mlrd. KM. Iz Rusije smo uvezli sirovina u vrijednosti od 2,5 mlrd. KM, dok smo tamo izvezli 3 mil. KM. Dakle, pokrivenost izvoza uvozom u Rusiju iznosi 0,12%, a deficit u spoljnoj trgovini sa tom zemljom 2,497 mlrd. KM. Rusiju sam specijalno izdvojio, jer je vlast u momentima privatizacije naftne industrije obećavala da će, pokretanjem proizvodnje u Rafineriji Brod, spoljnotrgovinski bilans biti osjetno popravljen. Takođe su tvrdili da će Rafinerija Brod puniti budžet RS sa 400 mil. KM. Sada više ništa ne spominju.

Prosječna neto plata u prvih sedam mjeseci ove godine iznosi 808 KM, međutim, uposlenici državnih institucija imaju prosječnu neto platu od 1.062 KM. S druge strane, radnik u prerađivačkoj industriji prosječno dobije 570 KM mjesečno. Predlažem da se usklade plate budžetskih korisnika na način da budu vraćene na nivo plata radnika u privredi. Onda nam neće biti potrebno novo zaduživanje i 120 mil. KM obveznica. Nigdje u svijetu radnici u državnim institucijama nemaju veću platu od ostalih, privatnih sektora privrede, a pogotovo ne - najveću!

A, kad je riječ o platama radnika u državnim institucijama, ona se povećala od, u budžetu od 2008. godine predviđenih 496 mil. KM, preko 629 mil. KM 2009., preko 627 mil. KM 2010. i takođe 627 mil. KM 2011. godine, respektivno. Toliko su, naime, budžetski izdaci za bruto plate zaposlenih u državnom sektoru (uprava i institucije). Nikakva tu štednja nije, kako vidimo, predviđena. Iz kojih izvora plaćamo tolike izdatke? Iz poreza koje smo dužni plaćati, indirektnih prije svega, a onda i direktnih. Međutim, za razliku rasta od 21% u kumulativnim isplaćenim platama, poreski prihodi u istom periodu (2008-2011) se ne povećavaju. Svake godine Republika Srpska inkasira oko 1,2 mlrd. KM poreza. Dakle, mi se svjesno odričemo značajnog dijela državnih (entitetskih) prihoda, koji odlazi na teret tekuće potrošnje (plate), umjesto na investicije. Poreski obveznici, dakle, plaćaju porez koji bude preusmjeren u džepove (prekomjerno i, vrlo često, nekvalitetnih) pretplaćenih zaposlenih kadrova u državnoj upravi.

Drugi znatan dio poreskih sredstava je namijenjen isplati penzija, u vidu međugeneracijske solidarnosti. Međutim, Fond PIO je u deficitu od preko 120 mil. KM, bez obzira što se svake godine, kroz budžetsku preraspodjelu, istom donira preko 180 mil. KM! Dakle, ponavljam, oko 11% budžeta se izdvaja za pomoć Fondu PIO – sredstva odlaze za isplatu penzija, odnosno trenutno budu – potrošena! Fondu Zdravstva poreski obveznici duguju – ogromnih 170 mil. KM, odnosno, preko 10% budžeta RS! Naplata je krajnje neizvjesna, zbog toga što je veliki broj poreskih obveznika – u stečaju. Radnicima se duguje u Republici Srpskoj, na ime neisplaćenih plata i neplaćenih doprinosa, po riječima predsjednice Doma Sindikata, iznos koji je ekvivalentan jednom godišnjem budžetu RS, dakle, 1,6 mlrd. KM! Vjerovatnoća naplate ovih potraživanja je takođe jako mala, obzirom na stečajne postupke i likvidaciju preduzeća poreskih obveznika!
Kada cijeloj priči dodamo i de fakto činjenicu da su poreski obveznici – nejednaki po pravu i obavezama, tj. da postoje obveznici koji imaju povlašten status (koji se ogleda u konstantnim reprogramiranjima poreskih obaveza koje su odavno dospjele na naplatu, npr. Fabrika glinice 'Birač' Zvornik, Rafinerija nafte Brod, Farmland Nova Topola, da nabrojim nekoliko), postavlja se pitanje: treba li uopšte plaćati porez!?

Ono što predlažem svim poreskim obveznicima jeste: kolektivno upozorenje upućeno izvršnoj vlasti u RS o – neplaćanju poreza! Samo ovakva akcija može nagnati zadužene u ministarstvima i čelne (korumpirane) ljude na funkcijama da se zaista zabrinu za stanje privrede RS i da uspostave jednake aršine koji važe za sve! Jer, primjera radi, zašto se Rafineriji nafte Brod odgađaju poreske obaveze u iznosu od najmanje 133 mil. KM uz grejs period od 3 godine iako je navedeni iznos dospio na naplatu 2011. godine? Da nije reprogramiran ovaj dug, odnosno da je naplaćen, Republika Srpska ne bi imala potrebu da se zadužuje dugoročnim obveznicama! Znači, reprogramiranje poreskog duga Rafinerije je koštalo Republiku Srpsku najmanje 50 mil. KM kamata koje će morati platiti!

Za kraj, vrijedi navesti citat Kluba Akademičara Banja Luke, koji je uklesan na ploči na zgradi Narodnog pozorišta u Banja Luci, a datira iz 1935. godine. Iako je prošlo 76 godina od tada, čini se da je opštenarodna svijest tada ipak bila na višem nivou i da imamo mnogo da naučimo od svojih predaka:

'Mi hoćemo da služimo socijalnom progresu, a ne socijalnom mračnjaštvu i reakciji. Da naš rad bude stvarno društveno koristan, da savremena naučna istina postane svojina najširih narodnih slojeva. Mi tražimo slobodu našeg kulturnog rada i obezbjeđenje kulturne podloge. Mi nismo došli sa Marsa , mi smo sinovi ove zemlje, dio ovog naroda te golih šaka i praznih džepova mi hoćemo da radimo u interesu svoje zemlje, slobode i napretka svog napaćenog naroda...'

недеља, 28. август 2011.

Slobodan Vasković:Grigorijev kondominijum



петак, 26. август 2011.

Fabrika duvana Banja Luka: Političke laži i smicalice

piše: Siniša Božić, ekonomista
Da korumpirani političari i potkupljeni mediji predstavljaju osovinu zla u našem društvu, može se vidjeti iz članka pod nazivom 'Dragan Čavić u Fabrici duvana ima 5.000 akcija', koji je izašao u 'Glasu Srpske', 26.08. o.g..

U tekstu se, ukratko, navodi da 'Predsjednik DP-a Dragan Čavić, koji je sada najglasniji u zahtjevima da se već započeta istraga o kriminalu u Fabrici duvana Banjaluka dovede do kraja, radi to isključivo zbog ličnih interesa, jer je on član Udruženja malih akcionara fabrike i posjeduje 5.000 akcija, kažu radnici Fabrike duvana Banjaluka.' Pored toga, radnici ovog preduzeća, se tobože čude zašto se Čavić toliko zalaže za istragu, te da gleda isključivo svoj interes, jer posjeduje 5.000 akcija. Oni takođe navode da treba istražiti kako se radilo u Fabrici prije privatizacije, imajući na umu period kada je Čavić radio, od 1988. do 1996. godine.



Prije svega, mora se imati na umu kako je Udruženje malih akcionara u Fabrici duvana  Banja Luka nastalo. Nastalo je tako što sam ja, u junu 2010. godine kontaktirao prvo tadašnjeg direktora Fabrike duvana Dubravka Prstojevića (što se pokazalo kao pogrešan korak budući da je on bio nezainteresovan za organizovanje malih akcionara), a potom i sindikalce ovog preduzeća, objašnjavajući im da je pored sindikalnog organizovanja koje je usmjereno da štiti prava radnika, potrebno organizovati i male akcionare, jer se kapital preduzeća, pod djelovanjem većinskog vlasnika Nebojše Antonića, rapidno osipa. A Udruženje malih akcionara Fabrike duvana nije jedino čije sam osnivanje pomogao, u stručnom smislu – u pitanju su desetine preduzeća u RS upropaštenih teškim malverzacijama i nezakonitostima kupaca državnog kapitala. Za predsjednika Udruženja malih akcionara u Fabrici duvana (koje je sudski registrovano) izabran je tadašnji i dugogodišnji radnik Fabrike duvana, Zlatibor Koljančić, koji je preko dva mjeseca obilazio male akcionare i skupljao punomoći za pristupanje Udruženju. Za tu aktivnost, dobio je otkaz sa radnog mjesta. Cilj udruživanja malih akcionara je bio zaštita kapitala malih akcionara (Antonić posjeduje 55%, fondovi oko 20%, a ostatak od 25% je kapital malih akcionara), putem zastupanja na skupštinama akcionara, obavještavanja institucija RS o nezakonitim radnjama, što je i urađeno. Cijeli moj lični angažman u ovom Udruženju, i mnogim drugim, je bio potpuno besplatan i apsolutno dobrovoljan, što neki ljudi očigledno ne mogu da shvate.



Kamo sreće da se sa udruživanjem malih akcionara krenulo na organizovan način prije 10 godina – sigurno bi sačuvali dobar dio preduzeća koji je potpuno finansijski devastiran u privatizaciji. Međutim, slučajevi poput Fabrike duvana Banja Luka i Fruktone Banja Luka, gdje su organizovana udruženja malih akcionara, su bili drugačiji. Udruženja su djelovala zajedno sa sindikatom, a cijela stvar je bila medijski propraćena, te su sve prljave stvari koje su većinski vlasnici ovih preduzeća radili, a na štetu malih akcionara, radnika, a u krajnjoj liniji i poreskih obveznika i države, putem medija, izašli na vidjelo. Udruženja su slala dopise i obavijesti svim institucijama u RS, koje nisu ništa preduzele da bar pokušaju riješiti probleme u ovim preduzećima. Institucije RS, su, dakle, u što sam se mnogo puta uvjerio na konkretnim primjerima, bile saučesnici u uništavanju preduzeća (što činjenjem, što nečinjenjem).



Vratimo se Fabrici duvana. Istina je da je Dragan Čavić potpisao punomoć kojom pristupa Udruženju malih akcionara. Pa šta? Zašto ne bi? Punomoći je potpisao svako ko je svjestan da Antonić uništava vrijednost njegovih akcija – bukvalno stotine akcionara su pristupili Udruženju o čemu postoji dokumentacija. Dragan Čavić posjeduje 5.000 akcija. Obzirom da je maksimalna vrijednost akcija Fabrike duvana na berzi iznosila 0,80 KM, a zadnja zvanična cijena je 0,30 KM, to znači da se njegov kapital kretao u iznosu od 4.000 KM do 1.500 KM. Dividende nema. Da li možda, Čavić, ili drugi mali akcionari, treba da budu sretni što je gubitak premašio vrijednost kapitala, što nema dividende i što je Fabrika duvana u teškim malverzacijama!? Uopšte ne želim biti ničiji portparol, niti sam član DP, niti me politika interesuje u smislu aktivnog angažmana, već cijelu stvar posmatram sa čisto ekonomske strane. Udruženje malih akcionara bi se isto tako obratilo bilo kojem drugom političaru, da je imao akcije, u vezi pristupanja. Udruživanje akcionara nema veze sa političkom pripadnošću, i tu se radi o čistom ekonomskom interesu, a ne o političkom mešetarenju.

Udruženje malih akcionara je prije oko godinu dana poslalo zahtjev za reviziju privatizacije, kako se vidi iz dokumenta: 'Zahtjev za pokretanje revizije privatizacije Fabrike duvana ad Banja Luka'.



U dokumentu: 'Izvještaj Komisije za reviziju privatizacije' se može vidjeti da, iako je očigledno da je ugovor o prodaji državnog kapitala kršen (ne samo to – on nije mogao ni biti zaključen na način na koji je zaključen, jer postoji presuda Vrhovnog suda RS o pogrešno utvrđenoj strukturi kapitala, odnosno Republika Srpska je 2007. godine prodala Antoniću kapital koji nije potpuno državni!), institucije RS su se oglušile u potpunosti na izvještaj o reviziji privatizacije. Pri tome, Komisija za reviziju privatizacije neke dijelove ugovora o prodaji državnog kapitala nije ni kontrolisala, pogotovo poslovanje sa povezanim licima.

(Javnost treba da ima na uvid i u 'dopis upućen Investiciono-razvojnoj banci'.)



Naravno, na ove dopise, i još mnoge druge, nije stigao nijedan konkretan odgovor od nadležnih institucija. Kao mnogo puta do sada, te institucije su računale da će se cijela stvar – zataškati. Zato su pompeznim sastancima Savjeta za privatizaciju, zapravo, oni, kojima ne odgovara da istina izađe na vidjelo, a odgovorna lica budu identifikovana, davali izjave kojima se, tobože, brine za radnike Fabrike duvana (o akcionarima ni riječi), a u suštini se nastojao zadržati status kvo. Međutim, SIPA, Tužilaštvo BiH i Sud BiH su im pomrsili račune nedavnom akcijom u kojoj je pritvoren i Antonić Nebojša.



Zato je 'Glas Srpske', kao dirigirani režimski medij, objavio pomenuti članak kako bi se sa čisto ekonomskih problema (koji, opet, imaju povoda u krivičnim djelima u Fabrici duvana), skrenula pažnja javnosti na politička prepucavanja. Da je članak dirigiran, naručen, tendenciozan i netačan, svjedoče i sljedeće činjenice:



1. Zašto nije imenovano koja grupa radnika, odnosno, koji se to radnici protive istrazi o poslovanju Nebojše Antonića i njegove firme?

2. U članku se navodi da treba istražiti period od 1988. do 1996. kada je Čavić radio u Fabrici duvana. Potpuno besmislena izjava, jer bi novinari i urednici Glasa Srpske trebali da znaju da je obim proizvodnje u Fabrici duvana u ratnom vremenu bio mnogostruko veći od današnjeg, a sporni gubitak zbog koga je ovo preduzeće danas u krizi je nastajao upravo od privatizacije 2007. godine naovamo!

3. Zašto se u članku nije pomenula i činjenica da predstavnici Udruženja malih akcionara nisu nijedan put pomenuti a kamoli pozvani na razgovor od strane Savjeta za privatizaciju?

4. Misle li odgovorni u  'Glas Srpske' da će ovakvim člancima doprinijeti boljem informisanju javnosti?

5. Misle li odgovorni u  'Glas Srpske' da će moći da zataškaju kriminal koji su njihovi nalogodavci činili u desetinama preduzeća u Republici Srpskoj, a na štetu malih akcionara, radnika, poreskih obveznika, korisnika fondova (Rafinerija nafte, Birač Zvornik, Elektroprivreda RS, Pošte RS, Željeznice RS, Fabrika duvana, Fruktona, Banjalučka pivara, Agrokrajina Banja Luka, Plamen Banja Luka, itd.)?



Gospodo, vrijeme je za promjenu obrasca ponašanja! Kriminal je zapisan u finansijskim izvještajima koji su javno dostupni, on je notiran u revizorskim izvještajima koji su takođe javno dostupni. Postoje izvještaji Komisije za reviziju privatizacije. U ovim dokumentima se tačno zna ko su odgovorna lica za katastrofalne rezultate poslovanja privrede Republike Srpske i morate da shvatite da ne možete više da manipulišete i obmanjujete javnost i da pogrešno interpretirate ekonomske činjenice zbog samo vama znanih razloga! Upravo su ovakve kriminalne aktivnosti u svakom pojedinačnom preduzeću dovele do ogromnih gubitaka kompletne privrede RS, koja je prerasla u krizu likvidnosti i stečajnu krizu. To je pravi razlog zbog čega se ne uplaćuju porezi i doprinosi, zašto nema novog zapošljavanja, proizvodnje i stvaranja nove vrijednosti. To su razlozi zašto preduzeća mahom idu u stečaj, zašto propadaju i nestaju. Zbog toga je Fond PIO sve prazniji, Fond Zdravstva grca u dugovima, zato se povećavaju porezi i doprinosi! Vašim naručenim tekstovima, vi dakle postajete SAUČESNICI DALJEG UNIŠTAVANJA PRIVREDE REPUBLIKE SRPSKE!



Pošto znam da redovno pratite ovaj blog, izvolite pogledati nekoliko video zapisa:

http://www.youtube.com/watch?v=mvpEg_hGWU8 (Načini uništavanja malih akcionara u RS, politički magazin 'Crta', BHTV1)

http://www.youtube.com/watch?v=fAzYyQoIZ8g    (Afera 'Trebinjeprevoz' ad Banja Luka)

http://www.youtube.com/watch?v=rMFNj9r6NRk (Afera 'Fruktona' ad Banja Luka)

http://www.youtube.com/watch?v=JnuuHsGaR4M (Problemi malih akcionara u RS, TV Vikom)
http://www.youtube.com/watch?v=QX5P-nL2F4E (Potreba donosenja zakona o zastiti interesa malih akcionara u Republici Srpskoj, RTRS)



Ovakvih primjera je desetine i stotine, ne samo u RS, već i u BiH. Moramo svi dići glas protiv korupcije, kriminala i pljačke! Moramo da kažemo političkim mešetarima da ne mogu da upravljaju sa našim sudbinama na način na koji to isključivo njima odgovara!







































































































































































четвртак, 25. август 2011.

Kineski Štrabag na zmajevom putu


Piše: Slobodan Vasković

Prvo smo slavili ugovore “vrijedne milijarde maraka i evra”;  nakon što su odreda propali, poput onih sa “Štrabagom” i “Čezom”,  krenulo se teferičiti oko “veličanstvenih pobjeda” u aritražnom postupku. Tako režimski mediji danima ističu da Vlada RS, prema odluci Međunarodnog arbitražnog suda pri Međunarodnoj trgovinskoj komori (ICC) u Parizu, nije odgovorna za propast ugovora sa “Čezom”. “Jedan – nula za Vladu RS protiv Čeza”, debiliziraju nas sa Javnog servisa, ubijeđeni da je publikumu oduzeta moć razmišljanja, kao što je to slučaj sa “TV zvijezdama”, redom napravljenim od meke nosne mase. Samo neinteligentniji od njih, (kakvih je zaista malo), mogli bi očekivati da će se industrijski uzgojeni zglavkari zapitati šta će biti kada “zaplati”  Elektroprivreda RS i Rudnici i termoelektrana Gacko na tom istom arbitražnom sudu?! Od te bezlične, neinteligentne, podrepaške bulumente čitača laži CK SNSD nije ni za očekivati da problematizuju propast tog ugovora, ili pokušaju otkriti krivce za to, jer su odavno moždano kolabirali, što je bio i ključni razlog da dobiju posao na Javnom servisu.
Lutke esenesdeovih trbuhozboraca sa Javnog servisa, odmah nakon “nabijanja” Čeza, uvode nas u novi krug slavlja: sada se, (po zadatku), radujemo potpisivanju predugovora, jer niko ozbiljan na bijelom svijetu više i ne pomišlja da potpiše bilo kakav ugovor sa ovdašnjom Kamorom. Zato daj šta daš, pa je za višekratnu upotrebu odlično došlo šaranje po papiru između predstavnika Javnog preduzeća "Autoputevi Republike Srpske" i kineske kompanije "Čajna roud end bridž korporejšen", upriličeno 23. avgusta. Predsjednik Vlade RS Aleksandar Džombić istakao je da je predugovor sa kineskom firmom temelj za pregovore sa Kineskom izvoznom bankom koja bi trebalo da odobri kredit za izgradnju ovog autoputa.
"Ukoliko sve bude prema planu, izgradnja autoputa počeće u martu sljedeće godine, dok se završetak radova očekuje 2014. godine", rekao je Džombić.

Kao i obično, Džombić nema pojma o čemu priča; riječ je posljednjoj epizodi sapunice “Lažni optimizam nas nepostojećim putevima vodi u nezavisnost”, ali vrli premijer ne zaboravlja da pohvali svog prethodnika, (“predsjednik RS Milorad Dodik još 2010. godine u funkciji predsjednika Vlade sa Kinezima započeo pregovore koji su danas doveli do potpisivanja ovog predugovora”), kako bi dokazao da je poltronisanje u ovom entitetu još uvijek najkurentnija roba. Nakon njega, oglasio se ministar saobraćaja i veza Nedeljko Čubrilović koji  je rekao da Vlada RS ima “čvrsto obećanje izvođača radova da će autoput biti završen do 1. jula 2014. godine, odnosno da će autoput biti svečano otvoren na dan proslave godišnjice Komunističke partije Kine". Realno je da obećanje postoji, jer ne košta ništa, ali para nema, pošto tek treba da se zatraži kredit. Riječ je o kreditu sa grejs periodom od tri godine i rokom otplate od 15 godina, pri čemu će kamatna stopa biti između četiri i pet odsto. U tom grmu leži zec, koji kaže da je građanima ponuđena nova šarena laža da je ližu do novog predugovora.
Da bi lizanje išlo što lakše, zadužen je Dušan Topić, direktor “Autoputeva RS” koji je rekao: “Definitivan zaokret i promjena modela finansiranja, odnosno kreditno zaduženje umjesto, promovisane koncesije koja bi znatno manje opteretila Budžet RS ne znači da je ovaj putni pravac neisplativ”. Kada su ga upitali zašto nema koncesionara, odgovorio je da su odustali zbog krize i zakleo se “časnom Dodikovom riječi” da je autoput Banjaluka-Doboj potpuno ekonomski opravdan i “može se otplatiti kroz kreditno zaduženje“. Topić nema pojma šta priča iz svoje pozicije žrtvenog jarca Nedeljka Čubrilovića i Slobodana Stankovića, vlasnika “Integral inženjeringa”, koji je sa Džombićem u maju bio u Kini, ali to niko i ne spominje.

Kao što ne pominju ni da je investicija/kredit, suštinski, “teška” 600 miliona evra, a ne 400 miliona, kako to ističu i aspolutno neisplativa. Prosta računica kaže da na zaduženje od 400 miliona evra, sa kamatom od 5% i na rok od 15 godina, anuiteti iznose oko 200 miliona evra. U vlasti ističu da će građenje trajati 3 godine, a eksploatacija puta do ukupnog povrata sredstava 12 godina. Kada 600 miliona podjelimo sa 12, dobijamo godišnji anuitet od 50 miliona evra. Prosječna putarina u EU (ali i okolnim zamljama) je 0,05 evra po kilometru, što opet znači 3,5 evra na cijeloj dionici autoputa Banjaluka-Doboj, (72 kilometara). Kada podijelimo 50 miliona evra sa 3,5 evra dobijamo cifru koja svjedoči da je na putu potreban saobraćaj od 14.285.000 vozila godišnje, da bi se izgradnja na ovaj način isplatila. Dnevno je to oko 39.000 vozila, što je potpuno nerealno.
Prema optimističkim proračunima instituta IGH iz Zagreba i IPSA iz Sarajeva, maskimalni saobraćaj na autoputu Banja Luka - Doboj će iznositi do 10.000 vozila na dan. Na autoputu Gradiška - Banja Luka (kao najopterećenijem u RS)  na početku se očekuje oko 7000 vozila na dan, dok je na autoputu Sarajevo-Kakanj danas oko 12.000 vozila dnevno. Jasno je da nemas šanse da prema Doboju protutnji 39. 000 vozila u 24 časa, osim ako ih vlada ne bude plaćala poput onih praznih aviona što se letjeli za Salcburg. Kada se na troškove anuiteta dodaju i troškovi održavanja i upravljanja autoputem, (koji iznose od 35 do 50% prikupljenih sredstava od putarine), jasno je da se kredit neće moći otplatiti iz putarine, nego će biti potrebno dodatno finansiranje iz budžeta ili uvodjenjem novih nameta.
Notorne činjenice koje ukazuju da se radi o još jednom nerealnom projektu i medijskoj “koski” za iscrpljene mase, natjeralo je “glavešine” da pokrenu pravu kampanju obmana i neistina, kako bi iste natjerali da kosku i progutaju. Govoreći  o najnovijem “projektu”, Džombić je objasnio da analize naplate prihoda na autoputu i akciza od 10 feninga, koja se dobija od maloprodajne cijene litre goriva na nivou BiH, ukazuju da će to biti sasvim dovoljno da se otplaćuje ovo kreditno zaduženje. "Možda će prvih godina trebati neko učešće budžeta, ali ne tako značajno. U kasnijem periodu očekujemo i višak prihoda. Dakle, analize su pokazale da se radi o isplativoj dionici“, zaključio je Džombić i ne trepnuvši slagao, ne navodeći ni kada su te analize urađene, ni ko ih je radio i po kojoj cijeni. Sve u svemu, pred nama je kineski “Štrabag”. A onda arbitraža, a potom Javni servis i pobjedničko “Jedan-Nula”…, pa pregovori o predugovoru… pa pregovori o pregovorima o predugovoru…




Autoput u brojkama
5.580.000 miliona evra po kilometru
401 milion evra koštaće gradnja 72 kilometra
85 odsto sredstava potrebnih za izgradnju autoputa odobriće kineska EHIM banka

уторак, 23. август 2011.

„Agrokrajina“ a.d. Banja Luka: Recept za propast


Piše: Siniša Božić, ekonomista

„Agrokrajina“ a.d. Banja Luka bilo je nekad respektabilno preduzeće koje je osnovano 1983. godine, sa pretežnom djelatnosti proizvodnjom i trgovinom poljoprivrednim proizvodima i poljoprivredno-hemijskim preparatima. U ratu neokrznuto, poslije rata radi nikad bolje, sve do privatizacije 2004. godine. U to vrijeme je ovo preduzeće zapošljavalo preko 60 radnika, imalo prihod od preko 10 mil. KM i radilo profitabilno. Iako je državni kapital u momentu privatizacije iznosio samo 16,63% (radnici imali većinski paket akcija putem internog dioničarstva), isti je prodat za mizernih 25.000 KM gotovine i 328.322 KM stare devizne štednje (koja se tih dana na crnom tržištu, a sve uz pomoć APIFa mogla kupiti sa tek 10% od nominalne vrijednosti). Kako je tada kapital Agrokrajine iznosio 3,3 mil. KM, prostom matematikom se dolazi do računice da je kupac državnog kapitala Karalić Radivoje, kupio nešto što je vrijedilo 550.000 KM, za oko 50.000 KM. No opštepoznata je činjenica da je državni kapital u Bosni i Hercegovini prodavan budzašto pa ni Agrokrajina nije izuzetak. Ljudi koji su nas tada vodili, a tu mislim pogotovo na čelnike ministarstava, Direkcije za privatizaciju i lažnih učenjaka sa univerziteta, su razmišljali samo kako da se nabrzinu riješe državnog kapitala; neprestano ponavljajući i ubjeđujući nas ostale da će privatni vlasnici donijeti novi, prijeko potreban obrtni kapital, investicije, otvoriti nova radna mjesta.

Prilikom privatizacije preduzeća, država se ponašala kao nemoralan prodavac polovnih automobila: što se moglo ušminkati-ušminkalo se, a čim šuškave novčanice pređu polovinu rastojanja, (smjerom od kupca ka prodavcu), istog momenta se zaboravljalo na to da taj imaginarni automobil ima kočnice koje samo što neće da otkažu na prvoj krivini. Tako država nije uopšte kontrolisala ispunjavanje obaveza iz privatizacionih ugovora, uglavnom na štetu radnika i malih akcionara, a u krajnjoj liniji, zbirno uzevši, i poreskih obveznika i korisnika budžetskih fondova. Kupci državnog kapitala su redovno profitirali, što legalno, što ilegalno.

Sa 31.12.2010. godine, Agrokrajina ima 234.000 KM prihoda, što je 2% od prihoda ostvarenog godinu dana prije privatizacije; akumuliran je gubitak od 2,4 mil. KM, a kapital je smanjen za 60%. Broj zaposlenih iznosi 12, (za 80% manje nego prije privatizacije), a plata kasni 15 mjeseci. Danas je to fantomsko preduzeće, koje postoji samo na papiru, a koje nema upravnog, nadzornog (iliti odbora za reviziju); direktor preduzeća se nalazi van BiH preko godinu dana, a preduzeće postoji samo zato da bi se finansiralo i razvijalo privatno preduzeće porodice Karalić, nekada 'Dagor promet' doo, preregistrovano u 'Duvan promet' doo (ovih dana ponovo preregistrovano sa novim imenom). Krenimo redom.

Odmah po privatizaciji, gazda Karalić formira koaliciju sa ostalim akcionarima-radnicima, koji su imali određene pakete akcija, sve da bi se prešao magični broj od 50%+jedna akcija. Radnicima-akcionarima je prijećeno otkazom ukoliko ne glasaju na skupštinama akcionara zajedno sa Karalićem. Na taj način je prisilno kontrolisano preduzeće. Krajem 2004. godine, Karalić postavlja novog direktora – Maju Knežević, koja je do tad radila u računovodstvu Agrokrajine, na unosu faktura u računovodstveni softver. Bez potrebnog obrazovanja i radnog iskustva (nova direktorica je tada imala cca 25 godina), te bez sprovedenog javnog konkursa, Karalić je tako obezbijedio i apsolutnu poslušnost odgovornog lica koje zastupa preduzeće. Maja Knežević je bila direktor do 2007. godine. U tom periodu je došlo do sedamdesetpostotnog  pada u prihodima preduzeća, otpušteno je preko 20 radnika i generisano preko 800.000 KM gubitaka. Revizorska kuća 'Vralaudit', u revizorskom izvještaju za godine 2006. i 2007., konstatuje da je u godinama 2004., 2005. i 2006., sa blagajne podignuto 178.801 KM, a novci nisu uplaćeni na žiro-račun preduzeća. Revizor dalje kaže: 'Do dana revizije se nismo uvjerili u činjenicu da je rukovodstvo Društva poduzelo bilo kakve aktivnosti u pravcu utvrđivanja razloga nedostatka novca , te obeštećenja Društva po ovom pitanju.' Prema informacijama iz Udruženja malih akcionara 'Agrokrajina', Maja Knežević je napustila Agrokrajinu sa dva stana u svom vlasništvu, a uhljebljenje je našla u Agenciji za mala i srednja preduzeća RS, gdje je radno mjesto platila 10.000 KM, a gdje i danas radi.

Ostali akcionari, a kasnije i Udruženje malih akcionara, su godinama upozoravali nadležne organe, (počev od Komisije za HOV RS, MUP RS, Tužilaštva RS), o nizu nezakonitih radnji, ali bez ikakvog povratnog odgovora ili provjere navoda. Tako su, po već standardnim i uhodanim kriminalnim šemama viđenim u desetinama drugih preduzeća, u Agrokrajini:
- konstantno imenovani organi zastupanja i rukovođenja koji su u zakonskom sukobu interesa,
- u više navrata organizovane ilegalne aktivnosti osnivanja fiktivnih preduzeća koja su prala novac u ime 'Agrokrajine', a za račun Karalića (npr. jedno takvo preduzeće je radilo u Glamoču),
- poslovanje vršeno putem povezanih lica, pogotovo 'Duvan promet' doo Banja Luka, i 'Plamen' ad Banja Luka (što je takođe fantomsko preduzeće takođe privatizovano od Karalić Danijela, sina Karalić Radivoja, sa sličnom poslovnom sudbinom),
- imovina 'Agrokrajine' zloupotrebljavana za račun fizičkih lica i povezanih pravnih lica, naročito putem kreditnog zaduživanja i hipotekarnog opterećenja – upiše se hipoteka na nekretninama 'Agrokrajine', a korisniku kredita 'Duvan prometu' (u 100% vlasništvu Karalića) se isplate novčana sredstva od kredita,
- konstantno zaključivani po 'Agrokrajinu' štetni ugovori; primjer je izdavanje prostorija 'Agrokrajine' u zakup 'Duvan prometu' po višestruko nižim cijenama od tržišne,
- iako su postojali kristalno jasni dokazi za zajedničko djelovanje akcionara, Komisija za HOV RS nikad nije propisala obavezu preuzimanja akcija, o čemu je bila blagovremeno obavještena (a što bi riješilo problem malih akcionara),
- te, u posljednje vrijeme, i notari počinju da bivaju saučesnici u nezakonitim radnjama, obzirom da ovjeravaju zapisnike sa nelegalnih skupština akcionara (koje su predmetom sudskih tužbi), čime se stvara prividni legalitet ovih dokumenata koji se koriste za mnoge materijalno bitne odluke (npr. podizanje kredita).

Treba imati u vidu da je Mirjana Karalić, supruga Karalić Radivoja, izdržala zatvorsku kaznu od 5 godina zbog izvršenih krivičnih djela utaje poreza i doprinosa, falsifikovanja poslovnih knjiga i pranja novca u 'Dagor' doo, preduzeću u vlasništvu njihovih sinova, Gorana i Danijela. Tokom izdržavanja kazne (u KPZ 'Kula' u Sarajevu), često je bila puštana na dopuste i vikendima je, po riječima ljudi iz Udruženja malih akcionara, dolazila u 'Agrokrajinu' i smišljala nove računovodstvene 'smicalice' i nezakonitosti, iako je upravo zbog toga služila zatvorsku kaznu, a sve sa ciljem što efikasnijeg uništavanja imovine 'Agrokrajine' a u korist porodice Karalić.
Iako je Udruženje malih akcionara podnijelo krivičnu prijavu protiv Karalića, prije više od godine dana, Tužilaštvo još ne uzima predmet u rad, čime se stvara enormna materijalna šteta za preduzeće, a finansijski položaj 200 akcionara  dovodi u propast (akcije 'Agrokrajine' se kotiraju na Banjalučkoj berzi čime je šteta još veća). Nadalje, iako su podnijete dvije tužbe za poništenje nelegalnih odluka skupština akcionara 'Agrokrajine', sud iste ne uzima u rješavanje (urgencije ne pomažu).
Slučaj 'Agrokrajine' je, po svojim metodima, vrlo indikativan, budući da se sličnim stvarima koriste mnogi drugi tajkuni tranzicije u BiH, sa sličnim nereagovanjem državnih institucija na ukazani kriminal.
***
Veliki ekonomista, briljantni profesor i pionir analize bilansa u nas, dr Jovan Ranković je stalno isticao, da kada se u poslovanju preduzeća pojavi bilans sa gubitkom, da je vrijeme za hitnu sanaciju. Nažalost, za 'Agrokrajinu' i mnoga druga privatizovana preduzeća koje predvode horde bandita, vrijeme za sanaciju je odavno isteklo.

понедељак, 22. август 2011.

Šverc akciznom robom: Slučaj 'Kafa'


Piše: Siniša Božić, ekonomista


Predzadnjeg avgustovskog vikenda, mogli smo saznati iz medija o akciji SIPA-e u slučaju šverca kafom, te o pretresima na desetinama lokacija u BiH, izuzimanja dokumentacije i pritvaranja određenog broja osoba. Povod jesu višemilionski lažni zahtjevi za povrat PDV-a: sumnja se da su umiješana pravna i fizička lica lažirala fakture, tako da je izgledalo da imaju potraživanja na osnovu povrata poreza, iako je kafa švercovana mimo uplata na račune. Na taj način je organizovana mreža koja je trgovala na crno, sticala 'prljav' novac, na štetu države a u korist pojedinaca. Jedan takav pojedinac je i Nebojša Antonić, u javnosti dobro poznat kao vlasnik preduzeća 'Antonić trade' doo Laktaši, koji putem navedenog preduzeća ima i većinski paket akcija u 'Fabrici duvana' ad Banja Luka. Njemu je Sud BiH, a na zahtjev Tužilaštva BiH, zajedno sa nekolicinom ostalih, izrekao mjeru pritvora u trajanju do 30 dana. Interesantan detalj jeste da je jedan od privedenih zaposlen u MUP RS.

Kako su od privatizacije 2007. godine, kada je 'Antonić trade' kupio državni paket akcija u 'Fabrici duvana', stekavši tako udjel od 55%, za 2 mil. KM, ova dva preduzeća djelovala, slobodno se može reći, kao jedno, i to u ime i za račun gazde Antonića, ova akcija SIPA-e dobija jedan širi značaj. Antonić je 'Fabriku duvana' finansijski upropastio generisanjem gubitka i kreiranjem fiktivnih odnosa između 'Antonić trejda' i 'Fabrike duvana'. Nisu ispoštovane obaveze kupca državnog kapitala, prema privatizacionom ugovoru: Antonić je radnike koji su bili zaposleni u 'Antonić trade', nakon kupovine 'Fabrike duvana', samo prebacio na platni spisak 'Fabrike duvana' – iako su ti radnici i dalje formalno i faktički radili za Antonića, platu im je isplaćivala 'Fabrika duvana', čime je mislio da će da ispuni ugovornu obavezu zapošljavanja i održavanja određenog broja radnika. Slijedeća prevara koju je Antonić uradio jeste malverzacija sa akciznim markicama, gdje je od 2007. naovamo švercovao cigare bez akciznih markica, za šta su mu kontrolni organi RS gledali kroz prste! U 'Fabrici duvana' je polagano gašena proizvodnja a sve više se bavilo švercom akcizne robe: alkohola, duvana ('Pozdrav iz Rovinja') i kafe (na ovom YouTube linku možete vidjeti kako se švercuje sa kafom u 'Fabrici duvana':  http://www.youtube.com/watch?v=jqGsbg0Ujmc).

Organi upravljanja u 'Fabrici duvana' su bili, svi odreda, u zakonskom sukobu interesa, jer Antonić nije bio 100%tni vlasnik 'Fabrike duvana', a upravljao je istom kao da jeste, pa je imenovao članove svoje uže i šire rodbine u upravni i nadzorne odbore. Svemu tome su prethodile i apsolutno nezakonite skupštine akcionara koje su samo formalno sazivane da bi se aminovale i sprovele kriminalne zamisli Antonića. Da nesreća bude veća, akcije 'Fabrike duvana' su kotirane na Banjalučkoj berzi, pa je tako ove malverzacije osjetilo na svom džepu preko 1.300 akcionara ovog preduzeća (akcija više ne vrijedi ništa, jer je preduzeće de fakto pred nestajanjem). I dok je 'Fabrika duvana' bilježila milionske gubitke (1,2 mil. KM gubitka u 2007. godini, 1,3 mil. KM gubitka u 2008. godini, 0,8 mil. KM gubitka 2009. godine, 1,9 mil. KM gubitka 2010. godine), dotle je 'Antonić trejd' zarađivao, i to 8,6 mil. KM u 2007. godini, 2,2 mil. KM u 2008. godini, i 1,8 mil. KM u 2009. godini! Tako 'Fabrika duvana' postaje, zapravo, fantomska firma, jer iznos akumuliranog gubitka prevazilazi iznos kapitala, pa, iako postoji zakonski rok od 6 mjeseci da se uskladi vrijednost minimalnog kapitala, taj rok je odavno prošao, a finansijski i istražni organi Republike Srpske nisu ni prstom mrdnuli. Podsjećam, ukoliko u roku od 6 mjeseci vrijednost kapitala ne bude najmanje pozitivna, privredno društvo ide u likvidaciju, odnosno, u ovom slučaju, stečaj! Međutim, i u toj varijanti se gazda Antonić osigurao, jer 'Antonić trejd' ima (fiktivna i lažna) potraživanja prema 'Fabrici duvana' u iznosu od najmanje 8 mil. KM, pa bi se tako, u eventualnom otvaranju stečajnog postupka nad 'Fabrikom duvana', pojavio kao povjerilac i mogao da odlučujuće utiče na ishod stečajnog postupka!

Udruženje malih akcionara 'Fabrike duvana', zajedno sa sindikalnom organizacijom ovog preduzeća, je mnogo puta do sada ukazivalo na probleme, slalo desetine dopisa nadležnim institucijama Republike Srpske, no bez ikakvog povratnog odgovora. Primjer razgovora sa visokim funkcionerom u nadležnom ministarstvu R.Srpske možete poslušati ovdje: http://www.youtube.com/watch?v=QSMzUDZwR9w

Naravno, što je kuriozitet i sramota cijele Republike Srpske, zbog snimanja ovog razgovora, podnesena je krivična prijava protiv sindikalaca i ljudi iz Udruženja malih akcionara 'Fabrike duvana' (umjesto podnošenja krivične prijave protiv Antonića) – valjda su se oni koji su to nečasno radili, bojali da istina izađe na vidjelo!
Prije godinu dana, na nezakonitoj skupštini akcionara 'Fabrike duvana', izabran je upravni odbor, koji je potom izabrao direktora, Simu Miškića. Okružni privredni sud u Banja Luci je, potom, prihvatio upis novog direktora u sudski registar, i nije prihvatio sugestiju u dopisu Udruženja malih akcionara koje moli ovaj organ da se, shodno mogućnosti ostavljene u Zakonu o registraciji poslovnih subjekata, ispitaju okolnosti pod kojima se traži imenovanje novog direktora. Novi direktor je, potom, promptno uručio otkaze grupi od 10ak radnika, među kojima je i Zlatibor Koljančić, predsjednik Udruženja malih akcionara 'Fabrike duvana'. Lažni sindikalista i tobožnji predstavnik radnika, predsjednica Sindikata, Ranka Mišić, nije učinila nijedan konkretan potez da zaštiti ljude koji su ostali bez posla, te je, umjesto toga, upriličila razgovore sa Antonićem, na kojima se ništa nije moglo ni riješiti ni dogovoriti. Nakon toga se Savjet za privatizaciju RS (koga, pored predstavnice sindikata, čini i Premijer RS), tobožnje zabrinut za stanje u ovom preduzeću, sastajao nekoliko puta, bez ikakvog konkretnog zaključka.
A zaključak je trebao glasiti:
- RASKIDANJE UGOVORA O PRODAJI DRŽAVNOG KAPITALA U FABRICI DUVANA,
- IDENTIFIKOVANJE ODGOVORNIH LICA I PODIZANJE KRIVIČNIH PRIJAVA I OPTUŽNICE ZA ORGANIZOVANI KRIMINAL,
- SUDSKO PROCESUIRANJE.

Akcijom SIPA-e, Tužilaštva i Suda BiH, u ovom slučaju, kompletan pravni sistem zajedno sa izvršnom vlasti, je označen potpuno kao – nesposoban, indolentan i kriminal-tolerantan. Međutim, treba sačekati i zvaničnu optužnicu, i ishod eventualnog sudskog procesa protiv pritvorenih lica, jer smo vidjeli u slučaju 'Medicinske elektronike' da pritvor i podizanje optužnice u Bosni i Hercegovini ne mora da znači – ništa.
A do tada, gorak ukus ostavlja činjenica da je Republika Srpska dozvolila švercerskom ološu da privatizuje i kupuje državni kapital u fabrikama koje su nekad bile zamajac privrede ove zemlje.