среда, 9. новембар 2011.

In memoriam: Banjalučka berza

Piše: Siniša Božić, ekonomista

Obzirom na dugoročnu tendenciju Republike Srpske i Bosne i Hercegovine ka tranziciji ka tržišnoj ekonomiji, privatnom vlasništvu i profitno-orjentisanom privrednom sistemu, jedan od segmenata privatizacije je bio i uspostavljanje tržišta kapitala, odnosno berze, kao zakonski uređenog tržišta na kome je slobodno (i poželjno) trgovanje udjelima u preduzećima, odnosno privrednim društvima. Slobodan protok kapitala je jedan od osnovnih postulata sistema koji je determinisan tržišnim učincima.

Prvi problem koji je učinjen jeste u tome što smo išli prvo na podržavljenje društvenog kapitala. Dakle, imali smo, de fakto, dvostruku tranziciju. Ono što je započeto liberalizacijom bivšeg sistema krajem 1980ih, a odnosilo se na otkup dijelova kapitala od strane radnika, je rezultovalo sa kreiranjem procenata kapitala u preduzećima koji nisu bili društveni, već privatni. No, otkup dionica je prekinuo rat i desio se potpuni haos u svim segmentima društva, pa i ovom privrednom. Nakon rata vlastodršcima nije bilo u interesu da se ozbiljno bave sa problemima vlasništva te su maksimalno odugovlačili sa procesom neizbježne tranzicije. Umjesto da se društveni kapital privatizovao, prvo se takav društveni kapital – podržavio, te je tek nakon toga išao u privatizaciju. Na tome je Republika Srpska (i BiH) izgubila najmanje 5 godina. Posljedično, gubici koji su kao rezultat ratnih dejstava, te pljačke i ratnog i poratnog kriminala i korupcije već bili ogromni, su višestruko uvećani čime smo zapravo izvršili eutanaziju sopstvene privrede.

Drugi problem jeste uzročno vezan sa prvim, a odnosi se na činjenicu da smo kasnili najmanje 10 godina u otpočinjanju privatizacije – na primjer, Hrvatska je privatizovala preko 60% svoje privrede do 2000. godine (da ne pominjem neke druge zemlje bivšeg socijalističkog bloka koje su taj posao završile još i ranije).

Treći problem je bila, i ostala, konstantna neizvjesnost oko unutrašnjeg uređenja Republike Srpske i BiH, nadležnosti entiteta, te, kao posljedica toga, korumpirane i nejake i entitetske i državne institucije. Takve institucije nisu imale snage da se obračunaju sa negativnim faktorima koji su uništavali ekonomski poredak te je korupcija bujala.

U takvim uslovima se krenulo u privatizaciju. Kako je srž ovog osvrta problematika tržišta kapitala, preskočićemo već ranije elaborisanu priču o privatizaciji i doći do 2001. godine, kada su osnovane institucije tržišta kapitala, odnosno, Banjalučka berza, Komisija za hartije od vrijednosti i Centralni registar hartija od vrijednosti. I u ovom segmentu smo kasnili, jer je npr. Beogradska berza (re)osnovana 1990. godine, Zagrebačka berza osnovana 1994. godine. Trgovanje sa hartijama od vrijednosti je otpočelo 2002. godine čime je učinjen značajan korak bliže ka modernom ekonomskom sistemu kojem smo težili.

Sve do 2007. godine, Banjalučka berza se razvijala, obim prometa je rastao, rezidenti i nerezidenti su ulagali. U roku od četiri mjeseca, desila su se dva događaja koja su uništila povjerenje investitora i smisao slobodnog prometovanja vrijednosnim papirima – obesmislili. U pitanju su potpisivanje ugovora o privatizaciji naftne industrije, u februaru 2007. godine, te potpisivanje aranžmana o zajedničkom ulaganju u Rudniku i termoelektrani Gacko. Od tada, berza u Republici Srpskoj postoji uglavnom samo na papiru i slovom i nazivom.

Banjalučka berza je, u zadnjih nekoliko godina postala servis (da ne kažem, šalter) Ministarstva finansija RS. Pošto je trgovanje vlasničkim hartijama od vrijednosti (akcijama preduzeća) gotovo potpuno zamrlo, vlast se dosjetila da se berza ipak može za nešto iskoristiti. Emisijom obveznica, riješen je problem stare devizne štednje i ratne materijalne i nematerijalne štete (o tome detaljnije neki drugi put). Emitovane su opštinske obveznice u 14 opština u RS, u ukupnoj vrijednosti od 64 miliona KM. U pitanju je obično zaduženje, kojim se, putem unaprijed dogovorenih transakcija, državna IRB kreditira pojedinačne opštine. Opštinske obveznice, dakle, nisu predstavljale atraktivan tržišni materijal na način da je neko od investitora uložio, već je u pitanju prelijevanje državnih sredstava iz IRB u opštinske kase. Sekundarne trgovine obveznicama nema niti je ko zainteresovan da ih kupuje. Pored toga, i 11 preduzeća je emitovalo obveznice u iznosu od cca 80 miliona KM, gdje se ponovila ista priča – nema interesa investitora, IRB je glavni kupac. Berza će poslužiti i kao način da se pokrpa budžetski deficit – Republika Srpska će emitovati obveznice u iznosu od 120 miliona KM. Nema sumnje da je i to dogovorena transakcija, samo se nadam da kupac ovog puta neće biti IRB (ako se to desi, to će biti neopjevana sramota). Ove godine je budžet 'pokrpan' tako što je RS emitovala trezorske zapise (što i nije loša ideja, no problem je što smo emitovali 64 miliona KM kratkoročnog duga u prvom kvartalu ove godine a otplaćivaćemo ga emitovanjem novog i dugoročnog-sedmogodišnjeg duga od pomenutih 120 miliona KM obveznica). Emitovanjem duga da bi se stari dug pokrio je put u finansijsku propast, ali to je neka druga tema.

Na ovaj način, berza je postala tržište duga. I to jednokratno, budući da se sredstva samo 'obrnu' jednom – sticalac obveznica ih u 99% slučajeva drži do dospijeća. Nema nove likvidnosti, nema razvoja sekundarne trgovine, nema akumulativne funkcije tržišta kapitala budući da su sve transakcije – unaprijed dogovorene. Berza i brokerske kuće od ovih transakcija – ne mogu da žive. Razlozi? Nepostojanje sekundarnog tržišta i niska provizija (provizija za obveznice kao dužničke HOV je u pravilu značajno niža od provizije na trgovanje akcijama).

Posljedica ovoga je zatvaranje posredničkih (brokerskih) kuća.

Investicioni fondovi u Republici Srpskoj i BiH, od investiranja su samo zadržali ime. Da se podsjetimo, investicioni fondovi su nastali kao rezultat privatizacije tako što su emitovani vaučeri, koji su mogli biti konvertovani u jedinice kapitala onda kada budu uloženi. Građani su mogli uložiti u preduzeća ili u fondove. Tako je u RS formirano 13 investicionih fondova koji su ispunili cenzus, tj. minimalan broj prikupljenih vaučera. Investicioni fondovi su trebali da, putem upravljanja koje se trebalo bazirati na profitabilnosti, da ulažu u ona preduzeća koja će odbacivati dobit, i na taj način da uvećavaju vrijednost svoje imovine, a u korist akcionarima fonda. Međutim, od osnivanja fondova do danas, društva za upravljanje fondovima su uspjela da inkasiraju preko 70 miliona KM na ime naknade za upravljanje. U pitanju je najobičnija pljačka, budući da su većinski vlasnici fondova – mali akcionari, građani RS i malobrojni strani investitori. Kako je kvorum za legitiman rad skupštine akcionara fonda postavljen nisko, na samo 30% od ukupnog broja glasova, raznim mahinacijama društva za upravljanje lobiraju kako bi privoljeli pojedine značajnije akcionare da podrže rad društva kako bi se otimanje nastavilo. U pitanju je, sigurno, najprofitabilniji biznis u RS jer društva za upravljanje imaju od 5-10 zaposlenih, a ostvaruju enormnu godišnju zaradu od 500.000-1,5 miliona KM (zavisno od društva i fonda kojim upravlja). Zbog ovakve situacije, akcijama investicionih fondova u RS više niko ne želi da trguje.

Naravno, to im omogućavaju dobre veze sa regulatorom tržišta kapitala, Komisijom za HOV. U pitanju je fantomska institucija van vremena i prostora u kojoj sjede, čast izuzecima, hijene, karijeristi-po-svaku-cijenu i tržišni talibani. Od samih početaka svog rada, Komisija za HOV je išla pogrešnim smjerom: nisu se prihvatale specifičnosti u kojima se razvija tržište kapitala, već se išlo nasilnim putem ka uvođenju (pro)evropskih normi i standarda koji služe samo kao mrtvo slovo na papiru. Primjer za to su Standardi korporativnog upravljanja koje ne poštuje nijedno preduzeće u Republici Srpskoj. Komisija za HOV je konstantno, godinama, ignorisala potrebu da se problemi malih akcionara detaljnije analiziraju, kako bi udjeli 1,18 miliona malih akcionara u RS (koliko ih je bilo na početku vaučerske privatizacije) bili – zaštićeni. Komisija za HOV, tako, ništa nije učinila po pitanju masovnog kršenja Zakona o preuzimanju u cijelom nizu slučajeva – pa se postavlja logično pitanje, zašto ga je Republika Srpska i – usvojila? Kako je moguće da se, na primjer, prava malih akcionara tako eklatantno krše kao što je urađeno privatizacijom naftne industrije i donošenjem Zakona o uslovima prodaje akcija naftne industrije, koji se DIREKTNO kosi sa odredbama Zakona o preuzimanju? Zašto je Komisija za HOV u ovom slučaju ćutala? Da li je na takav način zaštićen integritet tržišta kapitala? Zašto se Komisija za HOV nije izborila za svoj značajniji status u društvu i sistemu, kako se ne bi mogle dešavati afere kao što su ona oko ČEZ i RITE Gacko? Zašto Komisija za HOV ne sarađuje sa drugim regulatornim organima, na primjer, Poreskom upravom, po pitanju iznošenja stotina miliona KM dobiti iz Fabrike glinice Birač (o čemu sam javno iznio detaljnu dokumentaciju), čime se mali akcionari – upropaštavaju, a trgovina akcijama gasi? Kako je moguće da se na Banjalučkoj berzi kotiraju akcije preduzeća koja već godinama u bilansima imaju – negativan kapital (npr. Toplana Banja Luka, Fabrika duvana Banja Luka, Nestro Petrol i još desetine drugih)!? Ko će to kupiti!? Kako je moguće da Komisija za HOV ostane nijema na posljednje izmjene ZOPD oko kvalifikovane većine i istiskivanja manjinskih akcionara te ostalih katastrofalno loših rješenja? Zašto Komisija za HOV nije reagovala u slučaju Medicinska elektronika na vrijeme (a ne podmuklo, prvo odobriti preuzimanje a onda naknadno podići prekršajnu prijavu, što je izuzetno štetno činjenje)? Kako je moguće da je čelni čovjek Komisije za HOV, Miodrag Jandrić, čovjek bez dana iskustva, bez ijedne zarađene KM na poslovima koje bi trebao da reguliše!? Zašto su članovi Komisije za HOV, već sedmu godinu u foteljama, iako im mandat traje pet godina!? Da li je moguće očekivati da radna grupa za reformu investicionih fondova u kojoj sjede, između ostalih, članovi Komisije za HOV i ljudi iz pljačkaških društava za upravljanje, učini neki kvalitetni pomak!? Zašto ništa po tom pitanju nije urađeno već četiri godine, od transformacije PIFova u ZIFove 2007. godine?

Ovakvih pitanja se još dosta može postaviti. Daću konkretne prijedloge za rješavanje nekih problema koje sam naveo.

Investicioni fondovi:

- nije potrebna nikakva radna grupa koja će uzeti honorar i neće ništa uraditi (kao što je to bio slučaj sa radnom grupom za reformu PIO sistema), potrebne su konkretne mjere koje se ogledaju u izmjenama određenih stavki u Zakonu o investicionim fondovima: podizanju kvoruma na najmanje 40%, redefinisanju naknade za upravljanje društvu za upravljanje, na način da se ne može naplaćivati milionska naknada za upravljanje ako neto imovina fonda – propada, kao što je sada slučaj,

- mali akcionari fondova trebaju da se udruže, zaštite svoj kapital i formiranju udruženja malih akcionara – za kratak period od godinu dana se mogu prikupiti znatni paketi akcija, nakon čega se društva za upravljanje više neće moći ponašati kao što se sada ponašaju,

- zakonskim izmjenama treba promijeniti limite za ulaganje– fondovi u Republici Srpskoj ne mogu biti taoci korumpirane i propale domaće privrede – ako nema tržišnih prilika za profitabilno ulaganje na domaćem tržištu, ima ih u inostranstvu,

- ovim bi se pokrenulo trgovanje, povećala likvidnost i mobilisalo cijelo tržište.

Komisija za HOV:

- istražni organi trebaju ispitati rad trenutnog saziva Komisije za HOV, budući da je postojao cijeli niz okolnosti gdje je Komisija za HOV djelovala nekonzistentno, neprofesionalno a vrlo često i štetočinski i to po samu berzu (vrhunac gluposti ljudi iz Komisije za HOV je bila tužba protiv Banjalučke berze – šta se time želi dokazati i kome!?) i akcionare (naročito manjinskih),

- izmjenama Zakona o tržištu HOV treba ukinuti imunitet članova i zaposlenih u Komisiji za HOV (bojazan od potencijalne tužbe je sasvim dovoljan razlog za odgovorniji i savjesniji rad u službi, za razliku od sadašnje situacije), te, pored ostalog, ukinuti odredbu o reimenovanju najmanje dva člana iz starog saziva, pored toga treba detaljnije definisati odredbe o manipulaciji na tržištu kapitala,

- Komisija za HOV se mora odrediti o zadnjim izmjenama ZOPD, koji je naročito štetan po male akcionare i privredu u cjelini.

Dodatno, potrebno je:

- nacionalizovati ili reprivatizovati pojedine strateške kapacitete, koji su devastirani kriminalom, pljačkom i korupcijom tokom privatizacije i nakon iste,

- revidirati stečajeve i dokapitalizacije kojim su povećavani udjeli većinskih vlasnika protiv kojih postoje krivične prijave koje se godinama ne uzimaju u rad,

- kako je revizija privatizacije propala, potrebno je pozabaviti se utvrđivanjem porijekla novca, te da se Republika Srpska odredi o konfiskaciji ili dodatnom oporezivanju imovine vlasnika koji su istu stekli krivičnim djelom,

- modifikovati krivični zakon i uvesti statut veleizdaje, kojim će se tretirati krivična djela u privatizaciji kao djela protiv poretka Republike Srpske.

Ljudi koji su nas do sad vodili su pokazali šta znaju, mogu i hoće. Vrijeme je da im se zahvalimo na uslugama i otpratimo neke u zatvor, a neke na smetljište istorije. Vrijeme je za promjene, za nove ljude i nove ideje.


VEZANI TEKST: Darko Lakić krčmi kapital penzionera i malih akcionara

Pogledajte video: Izlaganje Miodraga Jandrića na 5. konferenciji Banjalučke berze, 2010. godina


Pogledajte video: Izlaganje Aleksandra Džombića, tadašnjeg ministra finansija, na 5. konferenciji Banjalučke berze, 2010. godina