субота, 29. јул 2017.

Metuzalem dozvolio falsifikovanje kvaliteta mlijeka; Mljekarstvo u RS izumire

piše: Slobodan Vasković

Kvalitet mlijeka koji se proizvodi u Republici Srpskoj je izuzetno niskog kvaliteta, doslovno rečeno katastrofalan, potvrdilo mi je nekoliko mljekara.

Nedavno su 54 kamiona sa otkupljenim mlijekom ušla u dubičku mljekaru, a samo jedan je imao mlijeko dobrog kvaliteta. To nije bio incident, jer je tako svaki dan. 

U čemu je kvaka: Otkupljivači mlijeka, koje plaća dubička mljekara, uzimaju mlijeko koje se skladišti u laktofrizima u selima ili se ostavlja u kantama pored puteva. Sve se to miksa u cisterni, a za premiju za ekstra klasu, koja je 31 pfening po litri, uzima se uzorak od jedne ili više krava za koje se zna da daju dobar kvalitet mlijeka. Taj uzorak se podijeli na više dijelova da bi više proizvođača dobilo premiju za ekstra klasu, a za potvrdu se nosi u VI “Vaso Butozan” u Banjaluci. 

Ostalo mlijeko, koje je ispod svake klase, prevozi se cisternama do dubičke mljekare. Proizvođač koji dobije premiju od 31 pfeninga, daje dio novca otkupljivaču, a dio onom koji mu je dozvolio da ostavi svoje mlijeko u laktofrizu. 

To se godinama radi i ogroman novac je otišao u vjetar. 

Za ove prevare se zna godinama; Sa njima je upoznat i Stevo Mirjanić Metuzalem, ministar poljoprivrede, ali je tek je ove godine poslao inspekcije u kontrolu: Posao kontrole traje već mjesecima i nikakvih informacija o tome nema u javnosti. 

Metuzalemova odgovornost je što ne obavještava javnost, ne ukaže na propuste i odgovorne i što je dozvolio da iscure milionska sredstva na ime premije, iako je sve vrijeme znao da se kvalitet mlijeka falsifikuje. 

To je tek manji dio problema; Veći leži u činjenici da pijemo, doslovno rečeno, mlijeko ubjedljivo najlošijeg kvaliteta, jer se, prema riječima mojih sagovornika, ne može mlijeko, koje ima nedozvoljen broj bakterija i somatskih ćelija, popraviti u mljekari.

Mirjanić je uništio poljoprivredu, voćarstvo, stočarstvo, sada i mljekarstvo i dovršava svoj razarajući ručni rad. 

Kako je smanjena otkupna cijena mlijeka na 40 pfeninga/l, Mirjanić je odlučio sufinansirati mljekare sa 540.000 KM, što je dodatni (jedan) pfening premije po litri mlijeka. 

To neće pomoći oporavku mljekarstva, jer je, u proteklih deset godina, broj proizvođača smanjen za više od deset hiljada: sada ih je svega 4.000, a tvrdi se da proizvodnja nikada nije bila bolja.

To je notorna laž. Meztuzalem, poznato je, obožava da se hvali lažnim podacima.

Povećanje proizvodnje mlijeka po grlu ne može da nadoknadi razliku u broju proizvođača. Da je tako, krave, pod ingerencijama Ministarstva poljoprivrede RS, bile bi svjetske rekorderke po proizvodnji. 

Tako su dugi niz godina predstavljana grla sa “Farmlanda”, pa su nestale i krave i ta firma: Metuzalem je 2013. i 2014. godine istom tom “Farmlandu” odobrio 3.715.000 KM samo za premiju za mlijeko.

U periodu 2013.-2016. godina, za premije za mlijeko, iz džepova poreskih obveznika Republike Srpske, dato je 103,5 miliona maraka. Ima li ko bolji od RS u regionu, a i šire?!

U prvoj godini Metuzalemovog mandata (2013.) dato je oko 26 miliona maraka za premiju za mlijeko, 2014.-26.089.000; 2015.-26.438.000; 2016.-24.941.000 KM. 


Te pare su bačene i pokradene, a mljekarstvo izumire.

петак, 28. јул 2017.

Vlada RS prenosi entitetske objekte i zemljište u vlasništvo BiH/Isparile robe iz Robnih rezervi/Mićić u tajnoj koaliciji sa SNSD-om

piše: Slobodan Vasković

Vlada RS deklarativno je protiv bilo kakvog prenosa nadležnosti sa entiteta na BiH, ali je, praktično, nosilac aktivnosti prenosa zemljišta i objekata, koji pripadaju entitetu, u vlasništvo BiH.

Uprava za indirektno oporezivanje upisala je hipoteku na skladišta i silose nekadašnjeg JP “Robne rezerve RS”, koji se nalaze u Čelincu, Prijedoru i još nekim gradovima.

Ostale su svega dvije parcele, u Bijeljini i Prijedoru, koje nisu pod hipotekom.

Tako je zahvaljujući Vladi RS, BiH počela da uzima imovinu RS, zbog duga od 9.5 miliona koji “Robne rezerve” imaju prema Upravi za indirektno oporezivanje BiH. 

Taj dug nikada neće biti isplaćen, a proteklih godina se višestruko povećao ukupni dug “Robnih rezervi”.

Nesposobnost i korupcija; Robe nestale
Propast Robnih rezervi na vidjelo je izbacila svu nesposobnost i korumpiranost političara, posebno članova Vlade RS: Ne zna se uopšte šta je sa robama, koje su bile uskladištima, a prvi ljudi Mininistarstva trgovine i Robnih rezervi su se javno hvalili, nakon majskih poplava iz 2014., da ima i ulja, šećera, konzervi… svih potrebnih roba u slučaju eventualnih elementarnih nepogoda.

Prema mojim izvorima, u skladištima nema ničega i ne može se ući u trag robama, odnosno, ne zna se ko ih je uzeo!!! Jednostavno su nestale!

Uz Predraga Gluhakovića, ministra trgovine, Zoran Tegeltija, ministar finansija, je najodgovorniji za propast JP “Robne rezerve”. 

Tegeltija godinama sjedi u Upravnom odboru UIO BiH i pitanje je zašto nije reagovao na uvećanje duga “Robnih rezervi” i zašto je dozvolio da dođe do stečaja, posebno jer se Vlada RS obavezala da će vratiti dug RR prema UIO BiH.

I na primjeru “Robnih rezervi” može se vidjeti saradnja pojedinih visokih funkcionera SDS-a i SNSD-a; Ta saradnja je, u pravilu, na štetu RS.

Tako i u ovom slučaju, jer je, prema višestruko potvrđenim informacijama, Mićo Mićić, gradonačelnik Bijeljine i potpredsjednik SDS-a, jedan od najzainteresovanijih za preuzimanje skladišta i zemljišta Robnih rezervi.

Za skladišta i još ponešto, Mićić ruši SDS
Mićić to želi kupiti za sebe i svoje privatne poslove, a poznato je odranije da je on u odličnim vezama sa Tegeltijom, kao i sa Miloradom Dodikom.

Osim što radi na razvaljivanju SDS-a, Mićić intenzivira napore i na ličnom bogaćenju, koje je toliko uzelo maha da se narečeni ne razlikuje ni po čemu od SNSD-ovih tajkuna. SIPA je otvorila nekoliko istraga u čijem je centru Mićić, ali one nikako da se privedu kraju.

Mićića su novac i moć, kao i zaštita koju uživa kod vrha Režima, toliko ponijeli da se već vidi kao novi predsjednik RS.

Mićić je u tajnoj koaliciji sa SNSD-om, vrhom te stranke, a moji izvori tvrde da “nikada nije izigrao dogovor”. 

Skladišta i zemljište propalih Robnih rezervi samo su dio “roba” koje ga čvrsto drže u vezi sa vrhom Režima. 

Uz Mićića je i šef “Braće Buldog” Darko Babalj, kojeg je Vlada RS. posredno, preko opštine Istočni Stari Grad, počastila sa vilom “Andrea”.

Mićić je spreman i da napusti SDS, napravi raskol, ako ga ta stranka ne kandiduje i na izbore ide kao nezavisni kandidat. Mićić sve više podsjeća na svog protivnika u trci za gradonačelnika Bijeljine Zlatka Maksimovića.   

(Narodna skupština Republike Srpske usvojila je 20.07.2017. godine, po hitnom postupku, Zakon o interventnim nabavkama, a JP “Robne rezerve” su 17.07.2017. i zvanično otišle u stečaj).

Žurnal: KAKO SU OPLJAČKANE ROBNE REZERVE: Pranje novca, utaje, nezakoniti uvoz, loša ulaganja (15.07.2017.)

Umjesto Robnih rezervi, Republika Srpska će dobiti Zakon o interventnim nabavkama, koji će, prema riječima ministra trgovine i turizma Predraga Gluhakovića, “biti prilagođen potrebama Republike Srpske i građana, te biti dobar temelj za funkcionisanje države u vanrednim situacijama”



U koliko teškoj situaciji se nalazi Republika Srpska dovoljno govori činjenica da ovaj entitet uskoro ostaje bez Robnih rezervi, institucije koja bi trebalo da bude ključna za pomoć stanovništvu u situaciji kada se država ili entitet nadju u vanrednim okolnostima.

Vlada Republike Srpske je, nakon godina ignorisanja lošeg stanja u Robnim rezervama i nereagovanja na očigledan kriminal koji se odvijao preko ovog preduzeća, odlučila da Robne rezerve odu u stečaj. Slučaj je to nezabilježen u funkcionisanju društava na ovim prostorima, ali i odličan pokazatelj da vlast Republike Srpske vuku očajničke poteze da bi koliko-toliko sanirali posljedice kriminalnog upravljanja Robnim rezervama.

UMJESTO REZERVI, ZAKON
Umjesto Robnih rezervi, Republika Srpska će dobiti Zakon o interventnim nabavkama, koji će, prema riječima ministra trovine i turizma Predraga Gluhakovića, “biti prilagođen potrebama Republike Srpske i građana, te biti dobar temelj za funkcionisanje države u vanrednim situacijama”.
Predviđeno je da Vlada Republike Srpske donosi odluku o proglašenju postojanja posebnih uslova i ozbiljnih poremećaja na tržištu i državi, a ovim zakonom je predviđeno i donošenje plana interventnih nabavki, rekao je Gluhaković.

Sredstva za interventne nabavke izdvajaće se iz budžeta, a Vlada RS će plan nabavki za svaku narednu godinu utvrđivati 30. novembra.
Ministar trgovine i turizma još je rekao da će sadašnji radnici Robnih rezervi (njih 12-13) biti zbrinuti, odnosno da će neki ostati u preduzeću u stečaju, dok će drugi zaposleni u drugim javnim preduzećima, institucijama i agencijama. 

Gluhaković tvrdi da on nije odgovoran za potpuni krah Robnih rezervi RS, a dodatni alibi za guranje ovog javnog preduzeća u stečaj je njegova konstatacija da “većina država ne posjeduje robne rezerve”. 

Gluhakovićeve tvrdnje naprosto nisu tačne. Činjenice govore da je on kao resorni ministar morao mnogo ranije da djeluje kako Robne rezerve ne bi završile u stečaju, sa obavezama koje su za devet miliona konvertibilnih maraka veće od kapitala preduzeća i sa ogromnom dubiozom.

Gubitak Robnih rezervi je u 2015. iznosio 2,8 miliona KM, u 2016. je bio 12,9 miliona KM, dok je u ovoj godini minus oko 268.000 KM. Kratkoročne obaveze Robnih rezervi iznose 34 miliona KM i sve su stigle na naplatu.

Robne rezerve su, zaključno sa krajem prošle godine, bile jedan od najvećnih dužnika UIO sa 9,4 miliona maraka neuplaćenog PDV-a. Uzalud je Glavna služba za reviziju u svojim izvještajima upozoravala da stvari u Robnim rezervama stoje loše i da će preduzeće doživjeti potpuni krah. Ministar Gluhaković i Vlada RS su bili gluvi na ta upozorenja, a na kraju se ispostavilo da su Robne rezerve služile samo kao odličan kanal za pljačku i bogaćenje pojedinaca. U čemu uloga ministra Gluhakovića nije bila nebitna i  zanemarljiva. 

Pitanje je, međutim, šta su radile nadležne institucije i istražni organi i šta je sa rezultatima istrage koje je Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) po nalogu Tužilaštva BiH sprovodila u Robnim rezervama krajem 2014. i početkom 2015. godine.

Još tada je iz Robnih rezervi odnesena poslovna dokumentacija, ispitivala se nabavaka roba, kao i dug za neuplaćeni PDV, koji je u to vrijeme iznosio oko osam miliona KM.

PRAONICA NOVCA
Tužilaštvo se bavilo i nestankom raznih vrsta roba iz Robnih rezervi, koje su, kako stvari stoje, bila velika praonica novca. 

Žurnal je ranije pisao da su se pronevjere posebno odnosile na period kada je direktor ovog javnog preduzeća bio Radovan Samardžija, koji je sa te funkcije smijenjen krajem aprila 2013. godine. Njega je naslijedio Dragan Vučković, potom se kratko vrijeme na čelu Robnih rezervi našao Dragan  Prodanović, da bi završni udarac ovom preduzeću bio zadat tokom mandata Mirka Marčete, koji je nedavno Okružnom privrednom sudu u Banjaluci podnio prijedlog za pokretanje stečaja ovog preduzeća. 

Posebne zloupotrebe u Robnim rezervama evidentirane su tokom endmskih poplava u maju 2014. godine, kada su čelnici Robnih rezervi, umjesto da se brinu o unesrećenom stanovništvu, više vodili računa o tome kako da preskoče zakonom propisane procedure za nabavku roba i da postignu “dilove” o isporuci određenih proizvoda sa povlaštenim dobavljačima.

Ne postoje pisani dokumentovani dokazi da je roba iz skladišta Robnih rezervi zaista distribusana za potrebe poplavljenog stanovništva, osim što je to navedeno o Izvještaju o radu Robnih rezervi u period od 15. do 31. maja 2014. godine.

Posebna kontrola rada ovog preduzeća pokazala je da u pojedinim slučajevima nije bilo otpremnica o dostavi robe, a da u slučajevima gdje je bila napisana otpremnica, taj dokument nije bio valjano popunjen (ne zna se ko je primio robu, ili nema potpisa o preuzimanju roba, ili je taj potpis nečitak).

Kontrola je utvrdila da je u veoma malo slučajeva roba dostavljana opštinskim Kriznim štabovima, koji su, prema Zakonu o spašavanju i postupanju u vanrednim situacijama, jedini bili nadležni za preuzimanje roba iz Robnih rezervi.

Umjesto opštinskih Kriznih štabova, robu namijenjenu ugroženom stanovništvu su preuzimale razne osobe ili neformalne organizacije, koje za to nisu bile niti ovlaštene niti nadležne. U zvaničnim izvještajima Robnih rezervi navedeno je da su robe dostavljane poplavljenim opštinama, ali nijednu otpremnicu nisu ovjerile ovlaštene osobe opština u koje je pomoć dostavljana.

Veći dio prehrambenih proizvoda Robne rezerve su tokom poplava 2014. godine nabavile od firmi sa kojima je to preduzeće odranije imalo razvijene poslove. Najveći dio roba nabavljen je od firme “Venera”, a da pritom nije bio ispoštovan Zakon o javnim nabavkama.

ŠTA JE SA ĐUBRIVOM
Nema sumnje da su Robne rezerve godinama sistematski uništavane. Preko Robnih rezervi su se odrađivali višemilionski sumnjivi poslovi poslovi. Jedan od njih je i uvoz 994.652 kilograma đubriva u Republiku Srpsku, koju je isporučila firma “Fertil” iz Srbije.

Fitosanitarni inspektor zabranio je uvoz tog đubriva i naložio uvozniku da pošiljku vrati, jer se radilo o opasnim materijama. Ministar trgovine i tada je bio Predrag Gluhaković, ali nije učinio ništa da spriječi da otrovne meterije uđu u RS. Tadašnji direktor Robnih rezervi bio je Radovan Samardžija, koji je raznim mućkama ovoj instituciji nanio milionske štete. On je sve vrijeme svog mandata u poslovanju Robnih rezervi protežirao privatne interese.

Prema izvorima Žurnala, ne postoji niko u lancu poslovanja Robnih rezervi kome Samardžija nije obezbjeđivao višegodišnje unosne poslove sa tom ustanovom, koji su plaćani budžetskom doznakom od oko dva miliona maraka godišnje.

Samardžija je kao direktor Robnih rezervi najvećim dijelom radio u okviru Ministarstva trgovine i turizma i formalno je bio podređen ministru Predragu Gluhakoviću. Za Samardžijine mutne radnje, tvrde izvori Žurnala, Gluhaković je znao, ali na njih nije regovao, dijelom zbog uticaja onih koji su Samardžiju postavili na tu funkciju, a dijelom iz lične koristi.

Žurnal je ranije pisao da je Samardžija bio taj koji je osmislio da se robe Robnih rezervi skladište kod privatnih skladištara, kojima je godinama iz budžeta plaćana ležarina za uskladištenje, koja se kretala u rasponu od 1,5 do 3,5 konvertibilnih maraka po toni uskladištenih žitarica, što je, kada se sve pomnoži i sabere tokom niza godina, ogromna cifra izdvajana iz entitetskog budžeta.

Uz to Robne rezerve uopšte nisu kontrolisale da li je uskladišteno “narodno žito” ostalo tamo gdje je pohranjeno, odnosno nakon ovoliko godina upitno je da li su privatnici na lageru sačuvali državno žito ili su ga, možda, prodali, bez obaveze da ga nadoknade.
Samardžija je putem ministra Gluhakovića, u vrijeme njegovog prvog ministarskog mandata, predložio da Robne rezerve sklope ugovor sa firmom “Farmland”, vlasnika Dragana Vasiljevića.

Kao što je Žurnal ranije pisao, tim ugovorom Vlada RS je obezbijedila 5.000.000 maraka za nabavku hiljadu junica “Farmlandu”, a Vasiljević, Dodikov govedar, je zauzvrat trebalo svake godine da Robnim rezervama isporuči 90 teladi. Još toliko je Vlada dala da se junice prehrane, a Robne rezerve su se kreditno zadužile da bi “Farmlandu” obezbijedile uvoz junica i njihovu prehranu.
“Bolje je da RS drži stoku, nego konzervisano meso”, obrazložio je svojevremeno ovaj poslovni potez ministar Gluhaković.

Na kraju sage “Farmland”, ova govedarska farma više ne radi, goveda su poskapavala, Vasiljević je ostao dužan više miliona maraka kredita dobijenih putem Investiciono-razvojne banke, od “narodnog žita” uskladištenog u “Farmlandu” nije ostalo ni zrna.

Za to niko nije odgovarao, kao ni za ostale kriminalne radnje počinjene putem Robnih rezervi.


Očekivalo se, čak je bilo i najavljeno, da će Tužilaštvo BiH podići optužnicu protiv odgovornih u Robnim rezervama zbog masu nelegalnih poslova i krivičnih djela, a onda je sve utihnulo. Najavljena optužnica gurnuta je u neku od ladica Tužilaštva BiH, a Robne rezerve RS u stečaj. I nikom ništa. Osim što se i u ovom slučaju potvrdio obrazac prema kojem odgovorni bivaju amnestirani za sva nedjela koja su počinili. (zurnal.info)

Kriminalni obrt u Čajniču/Gola sječa: Marić preko noći povukao odluku o novom direktoru; Slijedi nova blokada puteva

piše: Slobodan Vasković

Risto Marić, direktor JP “Šume RS”, tokom noći je, pod pritiskom Luke Petrovića, generalnog sekretara SNSD-a, promijenio odluku o imenovanju  Slaviše Kovačevića na mjesto v.d. direktora ŠG “Vučevica” u Čajniču.

Marić je ponovo postavio Neđu Mašića na tu poziciju, iako zbog njegovog imenovanja radnici “Vučevice” štrajkuju od 21.07. o.g. Mašić je predsjednik OO SNSD Čajniće i propao je kao biznismen.

Štaviše, “JP Šume” su saopštile da je za v.d. direktora imenovan Slaviša Kovačević, dosadašnji tehnički direktor.

Marić je tokom jučerašnjeg dana pozvao Kovačevića i obavijestio ga da je mandat povjeren njemu. Noć je, očito, bila duga, pa je Marić jutros stao ponovo uz Mašića.

Radnici “Vučevice” ubijeđeni su da ovaj obrt znači da se sprema pljačka njihovoh preduzeća i najavili su radikalne mjere otpora, među kojima je i blokada puteva.

“Zbog ovakvog kriminalnog djelovanja Uprave, njihove očite namjere da opljačkaju Gazdinstvo, slijede radikalnije mjere blokiranjem puteva; Pozvaćemo drvoprerađivače da sa nama izađu zajedno i d ateškim mašinama onemoguće saobraćaj. Uz nas je i značajn broj građana i svi mi se spremamo na Sokolac, gdje ćemo blokirati upravu JP Šuma RS, zahtijevati smjenu Marića i udaljavanje Mašića od gazdinstva”, rekli su mi radnici “Vučevice”.

Kako stvari stoje, Uprava “Šuma RS” je na odličnom putu da izazove revoluciju, a sve pod pritiskom Luke Petrovića. 

Radnicima “Vučevice”, kako sada stvari stoje, pridružiće se i radnici nekoliko drugih gazdinstava, koji, takođe, traže smjenu Marića.


четвртак, 27. јул 2017.

Luka Petrović i Risto Marić poraženi u Čajniču

piše: Slobodan Vasković

Radnici “Vučevice” pobijedili su Luku Petrovića, generalnog sekretara SNSD-a i njegovog seiza Ristu Marića, generalnog direktora JP “Šume RS”, prisiljavajući ih da uzmaknu sa nezakonitim  pokušajem imenovanja Neđe Mašića na čelo pomenutog gazdinstva.

“JP Šume” su saopštile da je za v.d. direktora imenovan Slaviša Kovačević, dosadašnji tehnički direktor.

On će naslijediti Slobodana Pejovića na čelnoj poziciji ŠG.

Upravo su Kovačevića, kada već menadžment “Šuma” nije dao Pejoviću da nastavi sa poslom, tražili radnici dopisom koji su jutros uputili u preduzeće.

U istom dokumentu radnici su insistirali da neće dozvoliti Mašiću ulazak. 

Mašić je već bio imenovan na poziciju direktora, ali su radnici spriječili njegov ulazak u gazdinstvo.

Nakon četiri dana štrajka i gubitaka koje je obustava rada donijela, sasvim je opravdano pitanje ko će biti odgovoran za nastalu štetu? To je, izvan svake razumne sumnje, Risto Marić, kojem je ovo već drugi teški luping sa imenovanjima.

Prvi se desio na Sokocu, prije par mjeseci, kada je, zajedno sa Petrovićem i Čolovićem, htio nametnuti Rajka Bulajića na čelo tamošnjeg ŠG, što je izazvalo blokadu puteva.

Ista stvar se ponovila i u Čajniču, ali ovaj put Režim je brže ustuknuo pred radnicima, plašeći se nove blokade.

Prosto je za nepovjerovati da aktuelna vlast, nakon događaja na Sokocu, dozvoljava dalja imenovanja Raspikuća, što narečeni Mašić jeste, na značajne pozicije u Gazdinstvima.

Još je nevjerovatnije da je Marić, kojeg su drvoprerađivači javno i dokumentovano optužili za iznudu, i dalje direktor “Šuma RS”.

Desant na Čajniče: Luka Petrović silom pokušava postaviti svog ličnog "tesara" na čelo "Vučevice" (21.07.2017.)
piše: Slobodan Vasković

Buna u Čajniču: Radnici u štrajku (21.07.2017.)
Sila je manir Luke Petrovića, generalnog sekretaraSNSD-a, koji je svojim postupcima izazvao novi štrajk u Šumskom gazdinstvu "Vučevica" iz Čajniča.

Štrajk je počeo 21.07., u ranim jutarnjim časovima, jer radnici ne dozvoljavaju da Petrović na čelo ŠG imenuje "tesara" Neđu Mašića, predsjednika OO SNSD Čajniče, umjesto inžinjera šumarstva Slobodana Pejovića, koji ima najbolje rezultate na nivou javnog preduzeća. I to već godinama.

Međutim, Petroviću i SNSD-u je potreban novac i ne prezaju ni od sile kako bi se dokopali svakog preduzeća koje ga donosi, tako i ŠG "Vučevica".

Nakon što im je propao junski udar na Pejovića, Petrović nije prestao sa pritiscima i prijetnjama da se uspješni direktor smijeni i dovede njegov poslušnik koji će, izvan svake razumne sumnje, otpočeti "golu sječu", kako šume, tako i finansija.

Radnici su pred ŠG i ne dozvoljavaju nikakvu promjenu, spremni su, kako tvrde, na svaku vrstu otpora, ali Petrović nema namjeru da odustane od imenovanja Mašića, makar to morao silom uraditi. Režim, kako vrijeme odmiče i besparica pritišće, postaje sve okrutniji i nemilosrdniji. 

Polovinom juna sam objavio da Petrović prisiljava Ristu Marića, generalnog direktora JP "Šume RS," da smijeni aktuelnog direktora ŠG "Vučevica" Slobodana Pejovića i na njegovo mjesto dovede Neđu Mašića, predsjednika lokalnog SNSD-a.

Međutim, radnici "Vučevice" zaprijetili su otvorenim otporom "svim sredstvima", o čemu su obavijestili i vrh JP "Šume RS".

Takav stav spriječio je smjenu, ali privremeno.

ŠG "Vučevica" je najuspješnije gazdinstvo u okviru javnog preduzeća i prošlu godinu završilo je sa 1,4 miliona KM dobiti. Pomenuto gazdinstvo je zaista najbolje, jer dobit iskazuje već dugi niz godina. 

"U našem gazdinstvu se pokušava smijeniti najuspješniji direktor - inžinjer šumarstva Slobodan Pejović, a na njegovo mjesto postaviti 'tesar' Neđo Mašić, koji je, kako nam je rečeno, prije mjesec dana u upravu šuma donio neku diplomu menadžmenta sa nekog od privatnih fakulteta u Prištini", tvrde moji sagovornici.


Prema njihovim riječima, Pejovića "pokušavaju smijeniti u sredini mandata", s obzirom da je na funkciju izabran do kraja 2018. godine. 


Oni dalje tvrde da Mašić, koji je predsjednik OO SNSD, nikada nije ni sproveo unatarstranačke izbore, već je, kako naglašavaju, sebe "samoizabrao papirološki".


"Nikad nije sproveo izbore, već je samo sastavio Zapisnik o sprovedenim unutarstranačkim izborima, a to mu je pošlo za rukom, jer su u odboru SNSD njegovi poslušnici", tvrde moji sagovornici.


Prema njihovim riječima, zahvaljujući Petroviću taj i takav "takozvani OO SNSD u Čajniču je priznat u centrali stranke u Banjaluci". 


Mašić ima iza sebe krajnje negativne rezultate u poslovima u kojima se okušao; Bio je, svojevremeno, upravnik u komunalnom preduzeću koje je, nakon njegove vladavine, završilo u stečaju. Potom je propao i kao svinjogojac, a zatim i kao stočar, jer mu je od 40 grla ostala samo jedna krava.

"Sve ove navedene okolnosti dovoljno govore o preduzetniku koji je propao na svim poslovnim poljima i sada preko našeg gazdinstva želi nadoknaditi  privatne poslovne neuspjehe. TO MU NEĆEMO DOZVOLITI!!!", naglasili su moji sagovornici. 


Oni su istakli da, u slučaju imenovanja Mašića za direktora, neće fizički dozvoliti njegov ulazak u firmu.
"Budemo li prisiljeni, izaći ćemo na ulice i svoja prava braniti svim sredstvima", zaključili su moji sagovornici iz Čajniča u junu.

Tvrde da je ista takva situacija i u julu. 

Bingo/Poljoprivredna škola - Kako je sve počelo (dokumenti)

piše: Slobodan Vasković

Darko Ćulum, direktor Policije RS, rekao je da ne može govoriti o proširenju istrage u predmetu "Poljoprivredna škola" i hapšenje zamjenika pravobranioca RS Borisa Jeličića, jer je istraga u toku.

Ćulum je rekao koliko je mogao, ali jasno je da u ovom predmetu iza rešetaka, osim već pritvorenih Mirka Stojčinovića i Jeličića, treba da se nađu Perica repajić, Edi Haneš, Budo Stanković, te visoki funkcioneri RUGIP-a Aleksandar Deurić, Miloš Komljenović..., kao i određen broj visokih funkcionera gradske uprave.

Otimačina zemljišta Poljoprivredne škole otpočela je još 2011. godine, o čemu sam, na ovom blogu, objavio niz tekstova počevši od kraja 2012. godine.

Danas podsjećam na to kako je sve počelo i kako su firme "Bingo" i "Oktan promet" došle do zemljišta zbog kojeg se sada, konačno, probuio i MUP i Tužilaštvo. Iako se sve zna već dugih šest godina. 

Dio teksta objavljen 27.12.2012. godine u kojem se detaljno i dokumentovano dokazuje prevara sa zemljištem Poljoprivredne škole

Školski odbor Poljoprivredne škole u Banjaluci donosi odluke (jedna od njih donesena je 19.07.2011.g.) kojima se izričito daje pravo direktoru škole da “provede postupak i zaključi ugovor o adekvatnoj zamjeni zemljišta”, kako bi Poljoprivredna škola „obavljala djelatnost poljoprivredne proizvodnje koja je ujedno i obrazovno vaspitna djelatnost“, zbog toga što je Grad Banjaluka zemljište ove škole proglasila „gradskim građevinskim zemljištem“. U istoj odluci se naglašava da se „zemljište Poljoprivredne škole ne može otuđiti putem prodaje“.
Time su formalno ispunjena dva osnovna uslova za prevaru:
prvi - da se zemljište ne smije prodavati,
drugi - da je direktor ovlašten da zaključi ugovor o adekvatnoj zamjeni zemljišta .

Navedenu odluku potpisao je Predsjednik školskog odbora Goran Mišić.

Potom su uslijedili ugovori sa odabranom klijentelom.

Najupečatljivija su dva ugovora sa Pericom Repajićem iz Laktaša.

Budo Stanković je osoba koja je povezala Repajića sa Edijem Hanešom, direktorom Poljoprivredne škole.

Repajić je prije realizacije zamjene zemljišta, pokupovao seosko zemljište u selima kod Banjaluke i Laktaša: Trnu, Ivanjskoj i Bakincima. 

Nakon što je to zemljište uknjižio u vlasništvo, uslijedila je zamjena seoskog zemljišta za gradsko u Lazarevu (Budžaku). 

Sačinjeni su ugovori kod notara Milenka Delića iz Banjaluke i Dragojle Aleksić iz Prijedora.






Po prethodnom ugovoru, može se uočiti da je Repajić kupio zemlju u Trnu i Ivanjskoj po nevjerovatno visokim cijenama od prosječno 48.230 KM za dunum; Stvarna cijena, u vrijeme sklapanja ugovora, jednog dunuma zemlje u navedneim seoskim područjima iznosila je, maksimalno, 8.000 KM.

Istovremeno, račun kaže da je cijena dunuma zemlje na navedenoj lokaciji u Lazarevu (Budžaku) iznosila 100.080 KM, iako je stvarna tržišna cijena gradskog građevinskog zemljišta, u to vrijeme, na navedenoj lokaciji iznosila 220.000 KM za dunum.

Iz ugovora je potpuno jasno da je princip ovog štetnog posla po državu zasnovan na precjenjivanju vrijednosti zemlje na selu, uz istovremeno potcjenjivanje vrijednosti gradskog zemljišta u Lazarevu (Budžaku).

Tako je  dunum zemlje u gradu mijenjan za 2,07 dunuma na selu, prema odredbama ovog štetnog ugovora, iako je stvarni, tržišno utemeljeni odnos, trebao biti  dunum u gradu za 27,5 dunuma u selu. 



Po prethodnom ugovoru lako je izračunati da je Repajić kupio zemlju u Ivanjskoj i Bakincima po nevjerovatno visokim cijenama, od prosječno 17.360 KM za  dunum, iako je u vrijeme sklapanja ugovora stvarna cijena jednog dunuma zemlje u ovim seoskim područjima bila maksimalno 8.000 KM za dunum.

Istovremeno, ispada da je cijena dunuma zemlje na navedenoj lokaciji u Lazarevu (Budžaku) iznosila 66.490 KM, iako je stvarna tržišna cijena gradskog građevinskog zemljišta, u to vrijeme, na navedenoj lokaciji iznosila 220.000 KM za dunum.

Iz ugovora je potpuno jasno da je princip ovog štetnog posla po državu zasnovan na precjenjivanju vrijednosti zemlje na selu, uz istovremeno potcjenjivanje vrijednosti gradskog zemljišta u Lazarevu (Budžaku).

Tako je dunum zemlje u gradu mijenjan za 3,83 dunuma na selu, iako je stvarni tržišno utemeljeni odnos trebao biti dunum u gradu za 27,5 dunuma u selu. 



Repajić je po prethodna dva ugovora dao 424 dunuma zemlje u selu za 137 dunuma gradskog građevinskog zemljišta u Banjaluci. Ubrzo iza toga uslijedila je prodaja dijela ovog zemljišta u Banjaluci, ali sada po stvarnim tržišnim cijenama. Prije toga, Repajić je uspio da za kratko vrijeme uknjiži ovo gradsko građevinsko zemljište u vlasništvo 1/1 u katastarskim i gruntovnim knjigama u Banjaluci.

Ono što Repajić nije predvidio je sudski spor kojeg je pokrenula Administrativna služba grada Banjaluke, osporavajući pravo Poljoprivredne škole da dio zemljišta prometuje, jer je na tom zemljištu Poljoprivredna škola imala pravo raspolaganja, a vlasničko pravo nad ovim zemljištem je pripadalo Srezu Banjalučkom u vrijeme dodjele na korištenje. 

Ukratko, Grad Banjaluka smatra da se predmetne parcele nisu mogle uknjižiti u vlasništvo Poljoprivredne škole, a time ova srednjoškolska ustanova nije imala pravo ni da ih zamjeni sa Repajićem.

Ipak, Repajić je dio zemljišta u Lazarevu (Budžaku) prodao kupcima koji su uredno i masno platili ove parcele, a onda se suočili sa činjenicom da na tom zemljištu ništa ne mogu graditi, jer su parcele u sudskom sporu.Time ih je Repajić, zajedno sa Hanešom, doveo u probleme da ne znaju šta da rade, jer su se, ni krivi ni dužni, našli u sudskom sporu, iako im je Repajić tvrdio da je sve čisto i legalno. 

Cijela režimska mašinerija upregnuta je tada u nastojanje da se ova nepredviđena pravna zavrzlama rasplete, a Grad je branila Milanka Zec, zaposlena u gradskoj upravi, koja je, samoinicijativno, bez  odobrenja šefova pokrenula spor kod suda.

Repajić je napravio kupoprodajne ugovore sa kupcima „Oktan promet“ iz Bjeljine kod notara Milenka Delića u Banjaluci i „Bingo“ kod notara Senada Kovačevića u Tuzli.

Ovi kupci pojma nisu imali da je zemljište koje su kupili, najblaže rečeno, sumnjivim radnjama došlo u vlasništvo Repajića.

Repajić je imao ispravne izvode iz gruntovnice i katastra o vlasništvu nad zemljištem koje im je prodao, a kupci su, naravno, vjerovali u katastarske i gruntovne izvode, ne znajući da je Repajić do takvih isprava došao zahvaljujući podršci režimskih moćnika.



Iz prethodnih ugovora potpuno je jasno zbog čega je došlo do zamjene zemljišta sa Poljoprivrenom školom, kao što je jasno da Haneš i Repajić predstavljaju marionete koje su samo ponijele odgovornost za ovaj štetan posao po državu, a pravu korist ostvarili su oni koji su ih podržavali i omogućili im da završe ovakve poslove zamjene zemljišta.

Kada bi se i povjerovalo da je zamjena seskog zemljišta za gradsko izvedena po objektivnim cijenama, onda je i pod takvim okolnostima Repajić, na ova dva ugovora, ostvario razliku u cijeni od gotovo 5 miliona KM, što predstavlja čistu zaradu.

Osim sa Repajićem, u još dva ugovora Haneš je izvršio zamjenu ukupno 137 dunuma gradskog građevinskog zemljišta za ukupno 424 dunuma seoskog zemljišta.

Osim ovih ugovora, Haneš je napravio još 4 slična ugovora.



Kada se izvrši revalorizacija stvarne cijene po kojoj je Repajić kupio seosko zemljište tek tada se vidi prava zarada ostvarena prodajom kupcima.

Iz svega prethodnog je potpuno jasno da su ovim transferima zamjene zemljišta nanesene ogromne štete javnim sredstvima Republike Srpske. 

Omogućeno je grupici ljudi da ostvare enormne zarade na razlikama u cijenama zemljišta. Umjesto da ove pare završe u budžetima Republike Srpske i Grada Banjaluke, završiće u džepovima režimskih moćnika.







MALVERZACIJE KOJE SU USLIJEDILE KAKO BI SE PRIKRILA KRIVIČNA DJELA


Grad Banjaluka častio Budu Stankovića sa 7,3 miliona maraka (16.04.2016.)
piše: Slobodan Vasković

Prije sedam dana održan je veliki skup u restoranu “Kej”, čiji je vlasnik Budo Stanković, propali tajkun.

Tema skupa bila je kako spasiti Budu Stankovića i pomoći mu da ne vrati novac firmi “Bingo” iz Tuzle, koja je vlasnik najvećeg lanca tržnih cenatara u BiH.

Budo Stanković je, preko Perice Repajića, vlasnika firme “Dukat”, svojevremeno otuđio zemljište koje je koristila Poljoprivredna škola iz Banjaluke. To zemljište vlasništvo je Grada Banjaluka, što je dokazano u niz sudskih procesa.

Dio tog zemljišta, koje je Stanković nezakonito prisvojio, prodao je preko Repajića firmi “Bingo”.

Ugovor između Repajića (čitaj Stankovića) i firme “Bingo” potpisan je 25.03.2011. godine, nakon čega je Bingo isplatio 7.373.250 KM za 29.412 m2 gradskog građevinskog zemljišta.

Nakon toga uslijedio je niz sudskih procesa i tužbi, a Stanković je vršio, uz pomoć sudova, nevjerovatne akrobacije kako bi otetu zemlju prisvojio. U jednom trenutku, polovinom 2013. godine, preveo je čak trista dunuma zemljišta Grada Banjaluka na sebe. 

Prije toga, sve zemljište Poljoprivredne škole, Stanković je prepisao na firmu “Gilmark” iz Gradiške, a potom sa te firme na sebe.

Okružni sud Banjaluka donio je 23. oktobra 2014. godine Presudu broj: 11 0 U 012 752 13 U, kojom poništava notarske ugovore kojima je zemljište, koje koristi Poljoprivredna škola u Banjaluci, bilo upisano kao vlasništvo firme „Gilmark“ iz Gradiške. 

Sud je utvrdio da je Grad Banjaluka stvarni vlasnik zemljišta (gotovo 300 dunuma), a Poljoprivredna škola njegov privremeni korisnik, te da ta školska institucija „nema mogućnost da raspolaže navedenim nepokretnostima obzirom da se radi o zemljištu kojim raspolaže Grad Banjaluka“.

Poslije ove presude, Budo Stanković je ostao bez (najvećeg dijela) najskupljeg komada zemljišta u Banjaluci, vrijednog cca 400 miliona KM.

Ostao je dužan i 7,3 miliona KM vlasniku “Binga”, koji je, kada je uvidio da je prevaren, tužio Grad Banjaluku i tražio odštetu od 30 miliona KM.

Vlasnik “Binga” bi, izvan svake razumne sumnje, dobio ovaj spor, jer je prevaren, budući da su u falsifikovanju dokumenata o zemljištu koje mu je prodao Stanković učestvovale institucije RS.

Nakon što je “Bingo” podnio zahtjev za odštetu od 30 miliona KM, dogovoreno je da Mirko Stojčinović, visoki funkcioner Pravobranilaštva RS, povuče tužbu protiv Repajića/Ilije Gigovića, vlasnika “Gilmarka” (iza kojih stoji Budo Stanković) i tako omogući “Bingu” da preuzme zemljište koje je platio.

Stojčinovića je u Pravobranilaštvo RS instalisao Stanković, samo da bi završio ovaj posao.

To je teško krivično djelo i riječ je o organizovanom kriminalu, iza kojeg stoje Slobodan Gavranović, gradonačelnik Banjaluke, Mirko Stojčinović, pravobranilac, Ilija Gigović, Perica Repajić i Budo Stanković.

Epilog ovog kriminalnog posla je da je Grad Banjaluka ostao bez 29.412 m2 gradskog građevinskog zemljišta, na jednoj od najatraktivnijih lokacija i tako riješio problem Bude Stankovića, koji je vlasnika firme “Bingo” prevario za 7,3 miliona KM. Defakto je Grad Banjaluka poklonila Budi Stankoviću 7,3 miliona KM!

Stanković je kum Milorada Dodika.

O svemu ovome detaljno sam izvijestio u filmu “Kum 1”, koji sam radio za TV Žurnal/Afera! 


Okružni sud vratio Banjaluci zemljište koje je oteo Budo Stanković  (17.11.2014.)

Piše: Slobodan Vasković

Okružni sud Banjaluka donio je 23. oktobra 2014. godine Presudu broj: 11 0 U 012 752 13 U, kojom poništava notarske ugovore kojima je zemljište, koje koristi Poljoprivredna škola u Banjaluci, bilo upisano kao vlasništvo firme „Gilmark“ iz Gradiške. 

Sud je utvrdio da je Grad Banjaluka stvarni vlasnik zemljišta (gotovo 300 dunuma), a Poljoprivredna škola njegov privremeni korisnik, te da ta školska institucija „nema mogućnost da raspolaže navedenim nepokretnostima obzirom da se radi o zemljištu kojim raspolaže Grad Banjaluka“.

Poslije ove presude, Budo Stanković je ostao bez (najvećeg dijela) najskupljeg komada zemljišta u Banjaluci, vrijednog cca 400 miliona KM.

U vezi cijelog ovog slučaja, portal „Žurnal“ u serijalu „Afera“, objavio je film „Kum1“, u kojem je precizno objašnjeno kako je došlo do otimanja ovog dragocjenog zemljišta i njegovog prelaska u ruke Bude Stankovića. 

Nakon ugovora između Poljoprivredne škole i firme "Gilmark", zemljište je ekspresno sa „Gilmarka“ prebačeno na Budu Stankovića).
Stanković je tada na sebe uknjižio 292 dunuma zemljišta u Banjaluci i time postao najveći privatni zemljoposjednik u urbanoj zoni grada Banjaluke.

Izuzetno je bitno uočiti hodogram preuzimanja gotovo kompletnog zemljišta Poljoprivredne škole. Stanković je to uradio uz pomoć firme „Gilmark“ d.o.o. iz Gradiške, čiji je vlasnik Ilija Gigović.


Prvo firma „Gilmark“ 22.04.2013. godine mijenja zemljište sa Poljoprivrednom školom, tako što im daje parcele po selima, a oni njima 292 dunuma u Banjaluci. Defakto je to poklon od 292 miliona maraka.

Stanković sa „Gilmarkom“ pravi kupoprodajni ugovor 27.05.2013. godine, kojim od te firme navodno kupuje skupocjeno građevinsko zemljište u Banjaluci, a suštinski ga samo preuzima.

U ZK ulošku, iz kojeg se vidi da je Stanković preuzeo svih 292 dunuma, uočljivo je da je Dodikov kum i školski prijatelj, tu supervrijednu komadinu gradskog građevinskog zemljišta uknjižio na sebe 27. aprila. Stanković se uknjižio 27. aprila, a kupoprodajni ugovor sa Gilmarkom potpisao je 27. maja, što znači da je zemljište uknjižio na sebe mjesec dana prije nego što ga je kupio.

Kada je Tihomir Gligorić saznao za ove malverzacije, on 29. aprila 2013. godine pokreće disciplinski postupak i smjenjuje Aleksandra Deurića sa mjesta šefa Područne jedinice Banjaluka. Deurić je uknjižio zemljište na Stankovića. Zbog toga je Gligorić ekspresno smijenjen dan kasnije.

Nakon svega se ispostavilo da je Budo Stanković, uz pomoć firme „Gilmark“ i odgovornih iz „Poljoprivredne škole“ počinio teško krivično djelo, ali niko od oragana gonjenja ništa ne preduzima.

Dosje: Kako je Dodikov kum Budo Stanković postao najveći banjalučki vlastelin  (21.10.2013.)

Piše: Slobodan Vasković

Ovaj tekst objavio sam 5. juna ove godine. Vjerujem da vrijedi podsjetiti na njega, kao i na vezane tekstove (na linku) kako bi se razjasnila suština teškog sukoba koji se trenutno odvija na relaciji Režim-Tihomor Gligorić.
Bez imalo dileme, ključni poslovi na kojima se enormno obogatio Budimir Stanković su poslovi oko špekulacija zemljištem, i to prvenstveno zamljištem Poljoprivredne škole u Banjaluci. Da bi se realizovale špekulativne radnje potreban je širi tim koji će omogućiti prevaru u kojem su pored Edija Haneša, direktora Poljoprivredne škole i Budimira Stankovića, prevaranta sa direktnom i nevjerovatnom podrškom Milorada Dodika, neophodni i odgovarajući notar, licencirani vještak građevinske struke, Republička uprava za imovinsko pravne i geodetske poslove, Administrativna služba Grada Banjaluke i Pravobranilaštvo Republike Srpske.

Kada su svi okupljeni i sinhronizovani, prevare države teku kao podmazane, i bez sumnje se svi zajedno na nekim predmetima otuđenja zemljišta mogu nazvati „organizovana zločinačka grupa“ okupljena radi realizacije zločinačkog poduhvata.

Ali, kada negdje zaškripi, a pogotovo kada zaškripi na adresi Republička uprave za imovinsko pravne i geodetske poslove , za glavnog špekulanta i prevaranta Budimira Stankovića nastaju problemi.

I tada na scenu stupa Milorad Dodik, koji ekspresno otklanja problem. Kada je 30. aprila ekspresno i bez najave smijenjen Tihomir Gligorić, otklonjen je veliki problem i smetnja Budimiru Stankoviću u njegovim špekulativnim poslovima sa zemljištem.

O čemu se radi?
Budimir Stanković bez Republičke uprave za imovinsko pravne i geodetske poslove ne bi mogao ništa uraditi na svojim mutnim poslovima sa Hanešom oko zemljišta Poljoprivredne škole.

Još 27. decembra 2012. godine objavio sam na blogu tekst pod naslovom: “Zaradili 27. miliona KM zamjenama zemljišta u Banjaluci“. U toj priči epizodni likovi su Perica Repajić i Edi Haneš, ali glavni lik koji se krije iza paravana bio je Budo Stanković.
Mozak cijele operacije bio je on, Budimir Stanković. Ali izgubio je strpljenje kada se digla velika buka oko ovih zamjena parcela, koju je digao narodni poslanik Dragan Čavić svojim poslaničkim pitanjima upućenim Vladi RS. Nakon toga Stanković je vršio neprekidni pritisak da Republička uprava za imovinsko pravne i geodetske poslove što prije završi knjiženja prometovanog zemljišta.
Glavni igrač u ovom poslu bio mu je u Geodetskoj upravi šef područne jedinice u Banjaluci Aco Deurić.

Cijela muljaža sa zemljištem zapela je zbog tužbe koju je pokrenula Gradska uprava Banjaluke (zbog toga je bivši gradonačelnik Dragoljub Davidović zapao u nemilost Milorada Dodika) kada je Milanka Zec (smijenjena dolaskom Gavranovića za Gradonačelnika) zatražila od Republičkog pravobranilaštva da pokrene tužbu protiv Haneša zbog prometovanja gradskog zemljišta (zamijenjene parcele sa Pericom Repajićem), jer je to bilo zemljište u vlasništvu Grada Banjaluke čije je pravo korištenja imala Poljoprivredna škola.

Nakon podnesene tužbe, Republička uprava za imovinsko pravne i geodetske poslove (RUIPG), područna jedinica Banjaluka (PJBL), po službenoj dužnosti (u skladu sa praksom), prilikom knjiženja zemljišta u gruntovne knjige na novog vlasnika u zemljišno knjižnom izvadku u dijelu „C“- „Teretni list“ mora da unese da je novi vlasnik te parcele opterećen „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“, navodeći broj spora.

Kao i svaki drugi teret, (terete po službenoj dužnosti dostavljaju u RUIPG: notari za hipoteke, pravobranioci za sporove u interesu državne imovine, advokati i sudovi), i sudski sporovi kojima je osporeno vlasništvo nad zemljištem zbog tužbi Pravobranilaštva protiv Haneša i Repajića  morali su biti upisani su u ZK izvadke. Zbog toga nije bilo moguće realizovati već ugovorene preprodaje ove zemlje firmama Bingo Tuzla i Oktan promet Bijeljina, od koji je trebalo naplatiti 8,3 miliona KM (7,3 +1 mil KM).

Kako je bilo nemoguće nagovoriti Gradsku upravu Banjaluke da povuče tužbu preko Pravobranilaštva, jer gradonačelnik Banjaluke Slobodan Gavranović, očigledno, nije htio da rizikuje sudsko gonjenje u perspektivi, ostala je jedina šansa da se ti tereti tužbe ne prikažu u Zemljšno knjižnim izvadcima.

Cijela priča je tekla ovako:
- 19.10.2012. godine Pravobranilaštvo podnosi na adresu RUIPG PJBL Zahtjev za zabilježbu spora u zemljišnoj knjizi pod brojem P-1281/12 i u prilogu prilaže Tužbu Grada Banjaluke protiv Edija Haneša, Perice Repajića i Milorada čegara, kao i Uvjerenje suda da je tužbeni zahtjev prihvaćen i da se vodi sudski postupak.
- 21.01.2013. godine ovaj zahtjev odbija Aco Deurić, (po nagovoru Bude Stankovića), u ime RUGIP PJBL Rješenjem broj 21.11.714.1-5569/12.
- 29.januara 2013. godine, po nagovoru Bude Stankovića, Edi Haneš, direktor Poljoprivredne škole, podnosi Aci Deuriću „Zahtjev za ponavljanje postupka“ broj 01/16-vl-36/13 kojim traži da se parcele, zbog kojih je Pravobranilaštvo podnijelo tužbu protiv Poljoprivredne škole, Perice Repajića, Oktan prometa i Binga, ponovo uknjiže na način da se u dijelu ZKI „Teretni list“ ne unose terećenja zabilježbe o pokrenutom sudskom sporu.

Budimir Stanković je bio u velikom problemu: iako je Perica Repajić formalno bio prodavac zemlje, Budo je bio kreator cijele špekulacije, a zemljište u Budžaku, koje je dobijeno spornom zamjenom sa Poljoprivrednom školom, već je bilo prodano i dijelom naplaćeno.
On je direktno pregovarao o prodaji zemlje sa vlasnicima Oktan prometa Bjeljina i Bingo Tuzla, iako je formalno zemljište bilo uknjiženo na Pericu Repajića i Milorada Čegara. Pri pregovorima pozivao se, po pravilu, na Milorada Dodika, tvrdeći da on lično stoji iza cijelog posla i da nemaju razloga za brigu da se posao neće završiti. Zato je Oktan promet odmah isplatio cijeli iznos za kupljenu zemlju, a Bingo Tuzla je uplatio avans.

Kupci tada nisu pojma imali da je pokrenut sudski spor nad zemljištem kojeg su kupili, i kada su zatražili ZK izvatke pojavio sa problem sa klauzulom u ZK izvodima „zabilježbe o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

Budo Stanković ima problem: kada se iz ZKI isključi napomena o teretu sudskog spora, rizik ishoda pravosnažne presude ne pada na kupce koji su to zemljište kupili, već sav rizik pada na državu. Konkretno, ako sud po ovoj tužbi presudi u korist Grada Banjaluke, Budimirovi kupci zemlje, Oktan promet i Bingo Tuzla, nadoknadu štete naplaćuju od Republike Srpske. Ako zabilježba ostane, tereti izgubljenog spora pripadaju kupcima Oktan prometu i Bingu.

Tada oni mogu pokrenuti sudski postupak protiv onoga ko im je prodao zemlju, što je rizik kojeg Budimir Stanković nije mogao progutati.

Vratiti uzete pare i još platiti štetu „savjesnim kupcima“ u svojstvu „nesavjesnog prodavca“ Stankoviću nije ni u ludilu palo na pamet , pa ako se to već desi u budućnosti, bolje je da to država plati.

Kada nema zabilježbe o sporu u ZKI , kupci mogu nastaviti privođenje namjeni parcela koje su kupili, a ako naknadno Sud oduzme tu njihovu kupljenu zemlju posla će imati sa državom, a ne sa nekim Repajićem ili Budom, i masno će naplatiti svu nastalu štetu, uključujući izgubljenu dobit i zatezne kamate.

Po svaku cijenu Stanković je nastojao isposlovati da Tihomir Gligorić ne obori riješenja koje je već donio Aco Deurić - da se ZK izvodi ne terete zabilježbom o vođenju sudskog spora na prodatim parcelama.

Dana 05.02.2013. godine, pod brojem U-181/13 pravobranilac Nikola Tomašević podnosi Žalbu na adresu Gligorićeve RUIPG (na  Rješenje Deurića od 21.01.2013.god.), koja je drugostepeni organ po ovakvim rješenjima.

Iako je 21. januara 2013. godine Aco Deurić odbio zahtjev Pravobranioca da se u zemljišne knjige unese teret „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom", Budo Stanković je već znao da slijedi žalba Pravobranioca na adresu RUIPG, (odnosno Gligoriću), kao drugostepenom organu u postupku. Od Gligorića je traženo da se žalba pravobranioca odbije. Gligorić je odbio da to uradi i Stankoviću je bilo jasno da problem eskalira.

Gligorića  neprestano ubjeđuju da odbije žalbu pravobranioca. Kako nije uspjelo ubjeđivanje Tihe Gligorića da ne usvaji žalbu Pravobranilašta, nastavljaju se akcije direktno sa Acom Deurićem u Područnoj jedinici Banjaluka.

-26.02.2013. godine, Aco Deurić prvostepeno, kao šef PJBL, izdaje Rješenje br.21.11/714.1-470/13 kojim odobrava zahtjev Edija Haneša i ponovo nalaže da se u gruntovnim knjigama kod tih parcela brišu sve zabilježbe postojanja sudskog spora, tako da se mogu izdati ZKI bez tereta sa „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

I na ovo Rješenje Pravobranilaštvo RS ponovo ulaže novu Žalbu nadležnom drugostepenom organu (Gligoriću), pod brojem U-992/13 od 19.03.2013. godine koju potpisuje Nikola Tomašević, zamjenik pravobranioca; isti onaj koji je 19.10.2012. godine prvo podnio zahtjev Deuriću za zabilježbu spora u zemljišnoj knjizi, a onda, nakon što je 21.01.2013. godine taj zahtjev Deurić odbio, podnio 05.02.2013. godine i Žalbu na adresu Gligorićeve RUIPG  na ovakvo rješenje Deurića.

Očigledno u nevjerici da se od državnog organa podržava kriminal i bezakonje pravobranilac Tomašević, u obrazloženju Žalbe, između ostalog,  direktno optužuje RUIPG, odnosno PJBL da ovakvim svojim rješenjima  omogućava nezakonitost.
„Kada se ima u vidu postupanje nadležnog organa u konkretnom slučaju, kao i u ostalim zamljišno-knjižnim predmetima koji se tiču prometa nepokretnosti Poljoprivredne škole te nepokretnosti koje je Poljoprivredna škola nezakonito prometovala trećim licima, na kojima je takođe odbijen zahtjev tužitelja Grada Banjaluke za upis zabilježbe postojanja spora, nameće se zaključak da se ovakvim postupanjem želi omogućiti dalji nezakonit promet predmetnih nekretnina, dok se trećim savjesnim licima onemogućava saznanje o činjenici brojnih parničnih postupaka koji se kod nadležnog suda vode radi utvrđivanja ništavnosti zaključenih ugovora o prometu nepokretnosti te će za sve negativne poslijedice proizišle iz ovakvog postupanja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka, Područne jedinice Banjaluka ista biti direktno odgovorna“, naveo je on.

Kada je ovu Žalbu pravobranioca vidio Tihomir Gligorić, svjestan da mu je „kožu na štap“ stavio Budo Stanković preko Ace Deurića, odlučuje da prekine cirkus i 01.04.2013. godine RUIPG izdaje Rješenje broj 21.05/714-52/13 kojim usvaja prvu Žalbu pravobranioca Tomaševića od 05.02.2013.godine i poništava Deurićevo riješenje od 21.01.2013.godine. Uz to, nalaže mu da u gruntovnim knjigama kod tih parcela vrati sve zabilježbe postojanja sudskog spora, tako da se moraju izdati ZKI samo sa „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

I tada počinje definitivni  obračun sa Gligorićem .

U aprilu, u PJBL na čelu sa Deurićem, iznenada dolazi do uknjižavanja spornih parcela ukupne površine 29 ha 21 a i 68 m2  na ime Budimira Stankovića, i to bez tereta sa „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

Odjednom, umjesto pijuna Perice Repajića, u muljanju sa zemljištem Poljoprivredne škole pojavljuje se lično Budimir Stanković.

Pitanje je: odkud odjednom Budo Stanković uknjižava, ni manje ni više, nego 392 dunuma zemlje, koja je ranije bila vlasništvo Poljoprivredne škole, a koju je Perica Repajić i vjerovatno drugi poput njega prvobitno uknjižio na sebe, zamjenom za bezvrijedne seoske parcele po Ivanjskoj, Bakincima i drugim selima oko Banjaluke i Laktaša?

Realno, te građevinske parcele u Budžaku, koje je Stanković naprasno uknjižio u vlasništvo, na tržištu nekretnina vrijede oko 60 miliona KM.

On je parcele stekao kupoprodajnim ugovorom broj OPU 324/ 2013 od 24.04.2013.godine, kojeg je sačinila njegova notarka Dragojla Aleksić iz Prijedora, a već 26.04.2013. godine Aco Deurić je izvršio unos novog vlasnika u gruntovne knjige.

Po ugovoru, Budimir Stanković je zemljište kupio od jedne firme iz Gradiške. Prije toga, ta firma je te iste parcele kupila od onih koji su ih dobili zamjenom za seosko zemljište, vjerovatno od Perice Repajića, ali je sada evidentno da je pored Repajićevih odrađenih 137 dunuma sa Poljoprivrednom školom, još neko odradio oko 170 dunuma na isti način.

Ko god da je pravio još ugovora sa Poljoprivrednom školom po receptu Perice Repajića, bio je pijun Budimira Stankovića, koji ja na kraju priče uknjižio u vlasništvo 292 dunuma zemljišta u Banjaluci, i time postao najveći privatni zemljoposjednik u urbanoj zoni grada Banjaluke.

Gligorić, kada je to saznao (istovremeno se otvorila i afera zemljišta „Autoprevoza“ na lokaciji stare autobuske stanice), šalje komisiju da ispita sve okolnosti oko rada Ace Deurića.
Već 29. aprila 2013. godine Gligorić pokreće disciplinski postupak i smjenjuje Deurića sa mjesta šefa Područne jedinice Banjaluka  RUIPG.

Stanković je nekako svario da mu Gligorić neće odbiti žalbe Pravobranioca, ali nije mogao svariti da mu napravi problem i oko novog knjiženja zemljišta na njegovo vlastito ime i još uz put najuri Acu Deurića.

A Gligorić je upravo to uradio.
Time je sam sebi stavio omču oko vrata, a stolicu je ispod vješala postavio Milorad Dodik na traženje svog kuma Budimira Stankovića.
Stolicu je, po naredbi, Kuma izmakla premijerka Željka Cvijanović i Tihomir Gligorić je „otišao u legendu“ zadnjeg dana aprila 2013. godine.

Samo jedan dan je trebao Budi Stankoviću da se osveti Gligoriću koji se drznuo da smijeni Acu Deurića, njegovog vjernog slugu. Stanković je samo tužno zaplakao na ramenu Kuma zbog svog izgubljenog slugana Deurića i svojih nenaplaćenih 7,3 miliona KM i komplikacija koje mu Gligorić pravi oko parcele vrijedne oko 60 miliona KM, i stolica ispod vješala za Gligorića izmaknuta je premijerkinom nogom.

Tu triler ne staje, jer u RUIPG, i nakon smjene Gligorića, imaju i Žalbu pravobranioca, koja je upućena 19.03.2013. godine na Rješenje Deurića od 26.02.2013., kojim je usvojio Hanešov zahtjev za ponavljanje postupka uknjižbe zemlje bez terećenja „zabilježbe o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

Na ovu žalbu Gligorić nije uspio odgovoriti zbog smjene i na njegovo mjesto je došao poslušni Mladen Kovačević, koji, uzgred budi rečeno, zna da mu je ovo privremena adresa i sebe već vidi kao prvog čovjeka Balkan ivestment banke, nakon što se okonča akcija spašavanja i dokapitalizacije ove banke,čime će ona postati državna banka, a on njen državni direktor.

Shvativši da je došlo do situacije ili ispuniti zahtjev Bude Stankovića ili u dogledno vrijeme biti sudski gonjeni, oni koji su ostali iza Gligorića nemaju druge već 13.05.2013. godine RUIPG izdaje još jedno Rješenje, (sada broj 21.05/714-131/13), kojim se poništava još jedno Deurićevo rješenje i nalaže mu da u gruntovnim knjigama kod tih parcela vrati sve zabilježbe postojanja sudskog spora tako da se moraju izdati ZKI samo sa „zabilježbom o postojanju spora koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom“.

Ako neko misli da je ubijena jedna muva u ovoj priči, vara se. Ubijeno je njih nekoliko.

Budimir Stanković, u vrijeme dok su odnosi sa Gligorićem bili pristojni , zapošljava u RUIPG svog sina Dragana Stankovića, inače kumče Milorada Dodika.

Čitavu godinu dana mlađeg Stankovića niko nije vidio na poslu, a uredno je primao platu. I onda se pojavio, jer je Gligorić shvatio da to ne može više tako.

Mlađi Stanković je nakon smjene Gligorića odjednom postao Šef za javne nabavke, iako je i dalje u statusu zaposlenog na određeno vrijeme.

RUIPG je dužna da u narednih par godina izvrši reformu zemljišne administracije u RS. Za te namjene Narodna skupština RS joj je odobrila mogućnost kredita kod Svjetske banke od 17,5 miliona USD. Pored toga, u saradnji sa vladama Švedske i Norveške biće potrošeno oko 20 miliona KM za iste namjene, od čega je najmanje pola tih sredstava donacija vlada ovih država.

Većina tih novaca biće potrošena za kupovinu poslovnih prostora područnih jedinica, vozila za potrebe uprave i odgovarajućeg hardvera i softvera.

Ima li iko pouzdaniji da te pare troši od Kumića Stankovića ?
Da se u budućnosti ne ponavljaju opisani nemili događaji, stvar je riješena dolaskom Kovačevića za direktora.

Prvo je na mjesto direktora Područne jedinice u Banjaluci postavljen  Dragan Grulović, poslušnik Ace Deurića.

Čim ga je Gligorić smjenio, Aco Deurić se sklonio u rodni Han Pijesak, a kada je u RUPIG došao Kovačević, Deurić se vratio u Banjaluku i odmah je postavljen za načelnika odjeljenja koje rješava žalbe u drugom stepenu na prvostepena rješenja područnih jedinica.

Deurić je sada Kovačeviću glavni savjetnik za sva pravna pitanja.

Budo je postigao i više nego što je očekivao.

Sada preko sluge Deurića i sina Dragana upravlja Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS.

Kovačević je ikebana koja čeka da bude prenesena u Balkan investment banku.

Cijela priča oko zemljišta Poljoprivredne škole je vraćena na početak.
Sada je vlasnik najvećeg dijela zemljišta, zamijenjenog sa Poljoprivrednom školom Budo Stanković (292 dunuma vrijedna oko 60 miliona KM).

Grad Banjaluka sada ponovo mora preko Pravobranioca pokrenuti tužbu za parcele koje su sporne u pogledu vlasništva Poljoprivredne škole koja ih je prometovala sa trećim licima, a to znači i protiv Bude Stankovića , što se može, ali i ne mora uraditi. Ako Grad tužbu ne pokrene, Budimir više nema nikakvih problema i može završiti posao.

Gradonačelnik Banjaluke Slobodan Gavranović je sada na potezu: Ako je napravio dogovor sa Dodikom i Budom Stankovićem, grad Banjaluka neće podnijeti tužbu Okružnom privrednom sudu. Prvi uslov da se to ne uradi je ispunjen sklanjanjem Milanke Zec.
Ako Gavranović nije postigao dogovor, i ako odluči da radi po zakonu, podnijeće tužbu.
U tom slučaju će tražiti od Pravobranioca RS da  podnese zahtjev da se na zemlju koja se vodi na Budi Stankoviću stavi klauzula tereta zabilježbe da je parcela pod sudskim sporom.

Taj zahtjev će rješavati novi šef PJ Banjaluka Dragan Grulović, koji će, bez dileme, izdati rješenje da se to odbija.


Onda će se Pravobranilaštvo morati žaliti Republičkoj upravi, na čijem čelu je Kovačević, a žalbu će razmatrati novi šef sektora za žalbe Aco Deurić.

Pogodite kako će odlučiti.

Budimir Stanković više nema problema.

Republika Srpska dobija još jedan problem.

Tiho Gligorić je još uvijek član SNSD-a, ali 60 miliona KM je 60 miliona KM. Toliko Tihomir Gligorić ne vrijedi!